Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Nek' zazvone dubrovačka zvona


  Glazba           Dražen Bunjevac           09.06.2019.         554 pogleda
Nek' zazvone dubrovačka zvona

Postoje gradovi za koje ne znaš jesu li ikada kakvom pjesmom opjevani, tek možda nekom mizernom, kao i oni koji to jesu sasvim dovoljno da se za njih čuje i zna, ali rijetki su gradovi koji su tisuću puta opjevani od autora koji gotovo ništa drugo ne skladaju već kroz sve ono što rade provlače zvukove svoje kale, pjace, porata, place i perivoja kao i događaje, ugođaje, ljude i zidine. Dočaravajući svojim okom, njuhom, sluhom i umijećem sve ono što normalan čovjek jedva može naslutiti.

Uglazbljivanje i pjevanje o svojemu gradu je najizravniji, najbolji i najljepši dar kojega čovjek može mjestu gdje je prvi puta prodisao i propjevao dati.

Virovitica je dovoljno opjevana u našim provincijskim, možda i nešto širim okvirima, ali joj je zabadava sve dok ne bude imala svoj CD. Na kojemu će biti objedinjene sve pjesme i melodije o njoj pjevane, od onih prvih uradaka naših starih ''Rodoljubaša'' pa preko ''Tvinovaca'' i ostalih vokalno instrumentalnih sastava, poznatih pjevača i orkestriranih glazbenih komada do ovih umilnih i tamburaških sa ''Pitomačkog festivala''.

Samo marketinški pronicljivi gradovi imaju na nosaču zvuka prikupljene pjesme koje onda prodaju ili dijele kao suvenire jer nema tih knjiga, memorabilija, enciklopedija, wikipedija, nagrađivanih radova, zlatnih plaketa i znanstveno-povijesnih traktata te svih ostalih poznatih artefakata koji su pamtljiviji i razumljiviji od onoga što stane u dvije, tri minute a ponekad i duže. U takvim glazbeno-pjevnim uratcima je sve lijepo skupljeno što ono predhodno nabrojano neće i ne može ikada imati jer je kompozicija zaokružena cjelina i kao jedna jedina nema joj dvojnika samim time jer se isti zvuk u datom trenu ne može nikada više ponoviti. Prepjevi su ionako počast onome koji je bio pametniji od tebe i rijetki su nadmašili originale. Uglavnom, kroz obradu vidiš u kakvom je neki pjevač jadu i koliko mu u datom trenutku ide kada tuđe gotovosti obrađuje. Svaka čast iznimkama.    

Zahvaljujući Đelu Jusiću njegov rodni Dubrovnik je, osim Splita Zdenka Runjića i još nekih autora, najopjevaniji i najuglazbljeniji grad na Jadranu i u domovini. Grad s tisuću ljepota i isto toliko prepoznatljivih pjesama i melodija.

Još za maturskih dana prije ohohooo godina prvi put došavši u Grad njegova vizura mi nije nimalo izbljedila nego naprotiv, još uvijek je živa! A kako i nebi kada je upijena romantičarskim očima...

Koračajući Stradunom u sunčano dopodne unatoč tome što je gužva pretjerana ili je mnogobrojnu svjetinu kiša rastjerala sa prvim otkucajima ''Zelenaca'' sa zvonika pred očima mi se redovito stvara slika u kojoj dame paradiraju u krinolinama i kišobranima protiv sunca ili kiše sve išempjane a gospari u frakovima i kapama s perom se roguše na to vrijeme današnje koje bezdušno i nemilosrdno sve prisvaja, nagrđuje i zagađuje zadovoljavajući svoje sitne interese i potrebe samo zbog provoda, konzumerizma i naravno, selfija.

Pobjegavši u prvu kalu pod prozorom ugledah skupinu malu i začuh onu dobro poznatu skladbu ''gospara od mužike'', Đele, i njegovih Dubrovčana premila glasa kako poju onu posebnu i pobjedničku... ''Ulicama moga grada trubaduri pjevaju, mandoline i gitare pod prozorom sviraju...'' I tu s mirisom lavande, ružmarina, naranči i limuna te bosiljka i brudeta iz kujine i naravno, patinom minulih vremena se zaustavlja vrime. Nema više i nema dalje. Samo zažmiriš i posluhneš.

''Dubrovački trubaduri'' su svevremenski gradski kontaduri i djelo čovjeka čije melodije lete svijetom promičući jedan grad i njegovu ljepotu zajedno sa podnebljem. Tim komadićem otrgnutim od mora kojemu su sva blaga isklesana i skupljena u kamenu iz kojega izvire njegova povijest i sadašnjost.

Baš na Stradunu u jednom dućanu sam si za uspomenu kupio jednu Đelinu rukotvorinu romantičnog naslova ''Ljubavne priče gitare''. Čije su snimke ispunjene instrumentalnim melodijama na kojima maestro, uz ostalo prateče zvukovlje, prebire po svojem instrumentu. To je ona ''jednostavna'' tehnika sviranja koja se sastoji u tome da umjesto čandrljanja trzalicom jednostavno pustiš nokte da narastu na onoj ruci kojom prebireš po žicama, gdje je jedini problem bio u tome što trebaš znati odabrati njihovu dužinu koja se mjeri u milimetrima s tim, da se u pravih maestra ona mjeri u mikronima za koje ne postoji nijedan glazbeni mjerni instrument koji bi to izmjerio i tako izdvojio virtuoza od amatera.

Čuvši zvuk akustične gitare kako bez ijedne riječi pjeva eh... to je bilo veliko iskustvo i neopisivo zadovoljstvo.

Dobro znaš pjesmu i o čemu se radi pa ti stoga ne treba njen interpretator već ju pjevušiš sam sebi u sebi. Iako nisi nikakav Goran Karan već običan gradski gavran, od čijeg glasa bi se i oni poplašili i odletjeli, sretan si jer je to pjevanje nešto najbolje za dušu i unutarnje zadovoljstvo dok tako promatraš svijet kroz prozor i u ugodnom kutku nešto crtaš ili švrljaš, držiš djevojku za ruku, ploviš pogledom po nebu, gledaš more sa terase ili guliš krumpire. Svejedno.

Vedrina sunčanog dana i silina tih harmonija melem su protiv svih jada, melankolija i beznađa.  

Muzika je to za provesti lijepe trenutke, stvorena za sanjare ali i praktičare s nožem u ruci, pletivom ili perom. ''Zvijezda Danica'', ''Na te mislim'', ''Dok palme njišu grane'', ''La musica di notte'', ''Ljubav je bol'', ''Bez tebe''... i tako redom s gitarom i mandolinom uz koje se najlipše pisme poje naredao je maestro Đelo šest albuma na kojima je svaka melodija i svirka poput pjesnikova rukopisa jer ima onu notu koja ga izdvaja i s kojom se prepoznaje taj mediteranski, južnjački melos dubrovačkog juga od Molunata i Stona do Lokruma i Srđa. I još šire i još dalje, između neba i mora, kamena i iskona.

To je zvuk koji nas ziba u kolijevci a u sutonu života oplakuje. Ehh, koliko sam ispisao rečenica ljubavnih uz tu Đelinu gitaru. Čitave opere i oratorije koji nažalost nikad nisu bili uglazbljeni.

Za poslušat' takvu muziku ne treba ti bit' na moru među borovima, tamarisima, škrapama i ostalim predjelima već samo trebaš zažmiriti i more će ti samo doći. Isto onako kako dolaze muze našem Gosparu sa lulom dok šeta Gradom koji mu je, kako reče, sam po sebi pjesma.

A onda opet još jedan susret s Dubrovnikom nakon svršetka domovinskog rata i dolaska u poznate Kupare opustošene, opljačkane, devastirane i dobrano porušene. Da se počiste životne krhotine zajedno sa razbijenim staklom, ostacima paljevine, raznesenim betonom, razmrvljenom ciglom i otpalom žbukom te svim ostalim obraslinama, teškim korovom i andrminjem. I takvoga je Đelo u svojim djelima uzdigao i opjevao dijeleći sudbinu poput kapetana koji se od svoga broda ne odvaja.

Nakon rada u popodnevnim satima pa sve do večeri slušali bi Dubrovački radio čija odjavna špica "Serenada Dubrovniku" je bila posebna jer dočarava svu Đelinu ljubav prema Gradu koja i danas traje i trajaće još dugo jer teško da će ovaj naš biser na kamenu više imati takvoga skladatelja, aranžera i maestra.

Stoga u njegovu čast ''Nek' zazvone dubrovačka zvona!'' čiji stihovi su djelo našeg podravskog majstora od stihova Drage Britvića...

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Glazba



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: