Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Naramak reinkarnacija


  Priča           Mariza Maini
Zagreb           29.04.2007.         1987 pogleda
Naramak reinkarnacija

Koliko smo mi života uopće prošli zajedno? Ponekad imam osjećaj da se vjerno nadopunjujemo stoljećima...sjećam se onog dana kada je vojska Aleksandra Makedonskog prešla sve granice poznatog svijeta i došla do onog malog sela...nisam te mogla ne primijetiti, i nije trebalo puno riječi da me naši pogledi odvedu u tvoj život, daleko od svega onog čemu sam pripadala, da bi se klanjala nekim drugim Bogovima...ne žalim, ipak sam ti na kraju umrla na rukama...voljena ko i prvog dana...

Pamtim i one dane, kada nas je odvajala predrasuda, još kad si bio običan rob na plantažama mojeg oca, tamo na dalekom jugu...u vrijeme kada je naš jug još postojao, i kada smo tako ponosno gradili civilizaciju na tuđim leđima, pa i na tvojim...još pamtim onu noć kad sam kradom došla u tvoju kolibu da bi ti melemom previjala rane biča koji te tog popodneva nemilosrdno kažnjavao...samo zato što si mi ostavio cvijet na prozoru...meni, meni koja sam drugom bila obećana, meni koja sam tebi bila nedostižna, meni koja sam te ludo voljela...i sjećam se kako su me pekle suze koje su onako slane padale i na svježe rane...

Ne znam dal se sjećaš možda one noći kad se Napoleona carem proglašavalo? Kako smo ušetali na prijem, moja ruka u tvojoj, onako damski, s drugom pridržavam haljinu, ti skidaš šešir i cijela dvorana na tren utihne...ne znam zašto smo izazivali sve te poglede? Možda jer smo se voljeli...ali kako pristoji nismo sve to u javnosti pokazivali, već ogrnuti noću u našim odajama jedno drugom se bez imalo sustezanja prepuštali...

Ostali su mi u sjećanju i tužni životi...onaj dan kad je inkvizicija zakucala na naša vrata, i kad su me odveli zbog madeža s unutrašnje strane bedra...ne znam zašto si im to odao? Nitko drugi nije znao, osim tebe, kojeg sam svaki dan među ta bedra primala...još ponekad osjetim tragove vatre na koži, i pamtim tvoj pogled, ne znam jesam li u njemu vidjela tugu, sreću, zaprepaštenost...u tom sam ti trenutku opraštala...
I znam vrlo dobro da mi ni ta Nova Engleska nije sreće donijela, i Bog zna koliko dugo sam nosila ono grimizno A nakon silaska s Mayflowera...vjerujem da nas je tamo i Dante pokupio pa za nas izmislio posebno poglavlje...

Ali se nisu obrisali tragovi ni onih dana kada sva mržnja koja je oko nas vladala nas nije sprečavala da si u nemogućnosti ičeg drugog dobacujemo poruke preko onog prokletog zida u Berlinu...još i danas ih čuvam, isto kao što pamtim dan kad je sve to završilo i kad sam ti se našla u rukama...kad sam se našla tamo di sam i pripadala...

Žalim sad što ti nisam vjerovala da se zemlja okreće...to sam ti valjda vraćala za stare ožiljke...pa se grohotom smijala svim tvojim, tadašnjem mom svijetu, nepojmljivim idejama...ma kakve okrugle zemlje i kakvo okretanje...
...mislim da ćemo se sretati još...ionak smo tek na početku 100 života koje moramo proći da bi negdje razbili iluzije i sa čvrstim dokazima jedno drugom mahali pred očima...


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: