Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke
VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama

  Aktualnosti

Nagrada za prevaru

  Boris Pavelić/Novi list           22.09.2017.
Nagrada za prevaru

Trebamo prepoznavati i cijeniti djela naših suvremenika. Trebamo biti zahvalni svakom pojedincu koji svojim radom i odnosom prema zajednici naš grad čini boljim. Zato je, između ostalog, utemeljena Nagrada grada Zagreba, koja je iskaz naše neizmjerne zahvalnosti i hvale sugrađanima za ono što su za nas i za svoj grad učinili – to je, 31. svibnja prošle godine, kazao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s govornice zagrebačke skupštine, u svečanoj prilici dodjele Nagrada grada Zagreba, dok se među laureatima ponosno smješkao redatelj Jakov Sedlar, ležerno držeći u ruci plavi fascikl od skaja s pozlaćenim zagrebačkim grbom na prednjici.

Dostojanstven skup društvenih odličnika, rekao bi neupućen netko. No uistinu, ta javna pozlata i prigodni osmijesi prikrivali su tešku kolektivnu hipokriziju: u trenutku kada je Sedlar iz Bandićevih ruku primao nagradu, cijela je zemlja već gotovo dva mjeseca znala da je u svoj dokumentarac »Jasenovac – istina« – kontroverzan od samoga početka –uvrstio nedvojbeni falsifikat naslovne stranice »Vjesnika« od 15. svibnja 1941. godine, što je taj film opteretilo ne samo optužbama za revizionističko falsificiranje povijesti, nego i dokazanim krivotvorenjem kakvo svaki film te vrste, u pristojnim društvima, kvalificira ni za što drugo do li za koš za smeće. Dakle, već u trenutku kada je Sedlar primao tu nagradu, bilo je jasno da će ovogodišnja svečanost ostati zapamćena kao udžbenički primjer pervertiranja izvorno plemenite ideje onoga što Milan Bandić zove »zahvalom svakom pojedincu koji svojim radom i odnosom prema zajednici naš grad čini boljim«. Ne konstatiramo to na ovome mjestu prvi, jer svi se još sjećamo prosvjeda zbog dodjele nagrade Sedlaru, ali jedno je novinarsko otkriće ovih dana tu zagrebačku sramotu aktualiziralo još jednom.

Dakle, kako je ovaj list izvijestio u utorak, Sedlar je u »Jasenovac – istina« neovlašteno uvrstio iskaz Zdravka Macure, pritom ga još iskrivljujući. Upotrijebio je snimku toga Puljanina, koji je ujesen 1942., kao petogodišnje dijete, s majkom i braćom dva i pol mjeseca proveo na livadi pored jasenovačkoga logora, da bude spašen intervencijom nekoga koga Macura cijeloga života nije uspio identificirati. Takvu sudbinu – petogodišnje dijete dva i pol mjeseca u blatu – Sedlar je iskoristio kako bi »potkrijepio« tezu svojega filma – da u Jasenovcu i nije bilo tako strašno kako je to istinoljubiva historiografija odavna nedvojbeno dokazala.

Kada su autori toga snimka, pulski povjesničari Igor Šaponja i Igor Jovanović, preko odvjetnika zahtijevali objašnjenje, Sedlar je, nakon jednoipolgodišnjeg oklijevanja, priznao pogrešku, potpisao nagodbu, pismeno se ispričao, pristao platiti odštetu te izbacio Macurinu izjavu iz filma. Potvrdio je to i za naš list, tvrdeći da mu je snimku donio prvi montažer filma, danas pokojni Kruno Kušec, i rekao da ju je »dobio od nekih svojih prijatelja«. »Nisam poznavao gospodina Macuru niti sam znao kako je gospodin Kušec došao do njegovih izjava«, objasnio nam je Sedlar. Ali, čekajte malo: ako pretpostavimo da je to točno – što ne moramo – što je redatelj zapravo učinio? Dobio je snimku nekoga čovjeka koji nešto tvrdi, a da ne zna ni tko je on, ni je li to što govori točno, ni tko je to snimio. Pa kako je moguće da autor koji snima dokumentarac o tako bolnoj i osjetljivoj temi kao što je ustaški logor smrti, s toliko neodgovorne lakoće u nj uvrštava izjave nekoga o kome ne zna baš ništa? Pa zar nije intervjuirani mogao izmisliti baš sve što je u kameru govorio? Je li takav postupak primjer onoga što Bandić zove »radom i odnosom prema zajednici koje naš grad čine boljim«?

Sve su to, dakako, retorička pitanja. Uvrstiti snimku nečijih izjava u film, a autore te snimke ne konzultirati i ne moliti za dopuštenje, elementaran je početnički propust kakav si ni apsolutni filmski amateri ne bi dopustili. Štoviše, preurediti tu izjavu i montirati je tako da odgovara onome što filmom želite sugerirati, ali pritom prikriti njezin činjenični i sadržajni supstrat, više je od početničke pogreške, i razotkriva prave Sedlarove motive: nisu važne činjenice, važna je interpretacija.

A interpretacija je, kako znamo, duboko revizionistička: nećemo biti prvi koji će ustvrditi da je »Jasenovac – istina« sramotan falsifikat povijesne istine, utemeljen, kako dosad znamo, na jednoj neprijepornoj krivotvorini, kršenju autorskih prava i redateljskoj neodgovornosti. E sad, ako Zagrepčani misle da objavljivanje krivotvorina, nepoštovanje autorstva i nepošteno montiranje – ta »djela naših suvremenika« – svjedoče o »radu i odnosu prema zajednici koje naš grad čine boljim«, molim lijepo – neka se gospodin Sedlar i dalje diči svojim plavim fasciklom od skaja. Ako pak ne, stvar je jednostavna – gospodinu Sedlaru treba oduzeti Nagradu grada Zagreba.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

 

Komentari




Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.