Bernardić: Restart koalicija će sama osvojiti stabilnu većinu
HZJZ: Potpise birača ponajprije prikupljati na otvorenome
Stožer ukinuo zabranu rada nedjeljom
Restart: Vlada je prespavala predsjedanje EU-om
DIP: Podatke za izbore birači mogu promijeniti do 24. lipnja
Polovina umirovljenika prima prosječno 1.420 kuna mirovine
Bernardić: Izdaja je nacionalnih interesa da nafta odlazi u mađarske rafinerije

  Priča

Nada - anđeo smrti

  Sanja Tkalčec           26.04.2020.         1016 pogleda
Nada - anđeo smrti

Nada je medicinska sestra. Još od malih nogu znala je da je to njen životni poziv. Kao mala, često se igrala zamišljajući se u snježno bijeloj odori kako obilazi pacijente. Lutkama je mjerila temperaturu, pitala ih što ih boli i izmišljala čudotvorne lijekove za njih. Veoma rano je shvatila da bjelina uniforme nije jedino što ju privlači i da postoji nešto puno dublje i više. Empatija koju je osjetila u sebi gledajući bolesne, stare i nemoćne bila je presudna u odabiru zanimanja.

- Kada dolazite na posao, sve svoje probleme ostavite na ulazu ustanove u kojoj radite. A kada izlazite, ponesite ih kući, tako su ju učili u školi. Nada se tog pravila držala od prvog dana. Prekoračivši prag i udahnuvši miris dezinficijensa, ona je postajala medicinska sestra odgovorna za živote drugih i za nju su postojali samo pacijenti. Oni i nitko više. Uvijek je bila vedra i nasmijana, spremna dotrčati i pomoći na svaki poziv bolesnika. Nikada nije ni jednom gestom pokazala da joj je nešto teško učiniti bilo da se radi o bolesniku ili radnom kolegi.

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i godine. Nada je na svoj posao odlazila kao i prvog dana, s velikim osmjehom i radošću. Povremeno, kada je to bio neophodno, mijenjala je odjele na kojima je radila. A onda je uslijedio poziv ravnatelja. Ponudio je mjesto na odjelu palijativne skrbi. Smatrao je da je baš ona ta koja će zbog svoje empatije i dobrote olakšati zadnje trenutke pacijentima. Iako je to jedan od najzahtjevnijih odjela, i emocionalno i fizički, Nada nije dvojila ni sekunde. Prihvatila je posao ponosna na ukazano povjerenje.

Dolaskom na odjel palijative, osim mirisa dezinfekcijskog sredstva, osjetila je i neki njoj nepoznati miris. Miris boli, miris umirućih i miris smrti. Više nego drugdje čuli su se uzdasi i jauci. Zastala je, duboko udahnula i po prvi puta na njenom licu nije bilo osmjeha.Stajala je tako tek nekoliko sekundi, činilo se kako da sama sebe hrabri i govori si „ Možeš ti to.“ I mogla je. Brinula se više nego ikad prije, obilazila bolesne, tješila ih, hrabrila, otirala znoj s čela i bila s njima u posljednjim trenucima. Sa svakim odlaskom pacijenta, jedan dio Nade je nestao. Pokušavala je zadržati svoj vedar duh i osmjeh, ali sve češće se znala sakriti u neki kutak u osamI i plakati.

Nakon nekoliko mjeseci rada, nešto se prelomilo u njoj. Ni sama nije znala ni kako, ni što. Došla je u noćnu smjenu. Miris smrti je bio intenzivniji nego obično. Bar joj se tako činilo. I uzdasi, stenjanje i jauci su bili glasniji. Hodala je sablasno praznim hodnikom obasjanim treperavom neonkom. Provirila je u svaku sobu kao i inače. Mjesec je obasjavao ispaćena lica. Nesvjesna suza koje klize niz lice došla je do zadnje sobe. Mala sitna ženica je pružila ruke prema njoj kao da vapi za pomoć. Nada joj je prišla, pomilovala po licu, s kolica uzela injekciju sa sredstvom protiv bolova i ubrizgala ju u infuziju. Gledala je u ženu i čekala da analgetik počne djelovati. Još jednom joj je dodirnula lice kao zadnji oproštaj, uzela jastuk i čvrsto stisnula na lice usnule žene.

Od te večeri Nadu više nitko nije vidio da ulazi sa osmjehom na licu. Postala je ozbiljna, tiha i povučena. U dnevnoj smjeni, pacijente je i dalje obilazila kao i prvog dana, ali je posao obavljala rutinski. Noću, kad je sve utihnulo, Nada je navukla svoj stari osmjeh i sa injekcijom analgetika krenula u obilazak. Mjesec, jedini svjedok, nijemo ju je promatrao i vidio iskru ludila u njenim očima.

Veoma brzo osoblje je primijetilo kako u Nadinoj noćnoj smijeni pacijenti češće umiru. U početku je to bilo samo šuškanje po kuloarima, a onda je postajalo sve glasnije. Počeli su ju gledati ispod oka ispitivačkim pogledima, ali jedino što su mogli primijetiti je da je nestao njen osmjeh i vedrina. Posao je obavljala rutinski, ali savjesno. Priča se polako širila po ustanovi, a veoma brzo i po gradu. Odlučeno je da se provede istraga.

Nadina posljednja noćna smjena. Obišla je i zbrinula je sve pacijente, uzela kolica sa medikamentima i otišla u onu zadnju sobu u hodniku. Postavila je bocu sa infuzijom na stalak, ubrizgala smrtonosnu dozu lijekova u nju i legla u krevet one iste male sitne ženice. Vatom namočenom u alkohol, prebrisala je mjesto uboda. Kap po kap, smrtonosna tekućina je ulazila je u njenu venu. Mjesec, njen jedini svjedok i saveznik provirio je i obasjao joj lice. Pružila je ruke prema njemu i tiho izgovorila „Oprosti mi“.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.