Da budem iskren, ne mogu se prisiliti na iščitavanje 'konačne verzije Vladina rješenja problema kredita u švicarskim francima'. Kako se provodi konverzija, na temelju kojeg se dana obračunava tečaj zamjene švicarca u euro, kakav će se otplatni plan primjenjivati, koji je rok izračuna konverzije... sve to sigurno zanima one koji imaju neotplaćene kredite u švicarcima. I bankare koji će morati platiti dio ceha.
Rješenje kredita u švicarcima, kakvo god bilo, međutim, visi u zrakopraznom prostoru. Odnos pojedinaca većinom ovisi o tome jesu li korisnici kredita u švicarcima ili nisu. Neutralnom komentatoru gotovo je nemoguće odrediti se je li rješenje dobro ili loše.
U Hrvatskoj ni u tragovima nije bilo rasprava, a kamoli suvislih kriterija prema kojima bi država (i društvo u cjelini) reagirala u ovakvim situacijama kad se dogodila mješavina bankarskog vabljenja na kredite koji su im donosili veliku zaradu, građana koji su svojom voljom ulazili u samorazumljive rizike međuvalutarnih turbulencija i države koja se nije bavila detekcijom i djelotvornom prevencijom.
Rješenje u kamp-kućicama? U ovih četvrt stoljeća napuštanja socijalizma i povratka u kapitalizam nije, među ostalim, provedena osnovna rasprava o tome kakav je odnos između društvene solidarnosti i individualne odgovornosti. Nismo se ni izbliza dogovorili, pogotovo ne na primjerima, koji su kriteriji da bi se zajedničkim novcem pomagalo pojedincima ili skupinama pojedinaca. A gdje se takvo što neće činiti jer je kapitalistički sustav, odnosno sustav privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, utemeljen na potpuno drugoj pokretačkoj snazi negoli je to bilo u socijalizmu.
Kapitalizam je, pretpostavlja se, efikasniji i održiviji od socijalizma jer naglašava brigu i odgovornost pojedinca za vlastitu sudbinu i sudbinu svoje obitelji. Pa se onda iz straha da će mu obitelj završiti na cesti, odnosno u naseljima kamp-kućica (koja kod nas još ne postoje, a u kakvima diljem SAD-a žive milijuni obitelji tržišnih gubitnika), čovjek više trsi. Pa kad se u tom strahu svi više naprežu, onda, navodno, i zajednica bolje napreduje.
Ne treba očekivati od političkih elita da same dođu do kriterija kada država obvezno pokazuje solidarnost, kad se odbija miješati, a gdje je miks-zona u kojoj nije jasno što učiniti. I koje onda mehanizme primijeniti u toj nejasnoj zoni preklapanja društvene solidarnosti i individualne odgovornosti.
To je preozbiljno pitanje da bi se prepustilo političarima. Ima u ovoj zemlji instituta ('Ivo Pilar', Ekonomski institut Zagreb itd.), zaklada, nevladinih organizacija, medija... koji bi morali sistematski potaknuti raspravu o tome. Pa onda donijeti kvalitetne zaključke i prijedloge. Pa ih onda godinu-dvije nametati u seriji okruglih stolova, tribina, konferencija...
Do nečega bismo, uza sve svoje različite interese, sigurno došli. Ne bi to bio toliko romantičarski zazivan konsenzus. Ne bi bila riječ o prisilnom konsenzusu, nego o sili argumenata.
U slučaju nužde razbij staklo E, da je to napravljeno u proteklih četvrt stoljeća samostalnosti, danas bi se varijantom 'u slučaju nužde razbij staklo' uzeo priručnik o društvenoj solidarnosti i individualnoj odgovornosti. I iz njega bi se lako iščitalo treba li svim korisnicima kredita u švicarcima olakšati uvjete otplate ili samo najugroženijima.
Ovako, ide se od slučaja do slučaja, od izbora do izbora, bez kriterija i principijelnosti. Očito je da će porezni obveznici i štediše podnijeti teret pogrešnih odluka uzimatelja kredita u švicarcima. I tu se nema što mnogo napraviti. Ali upravo bi se na primjeru svega što se događalo u vezi sa švicarcima trebalo provesti znanstvene i druge analize. Iz višeslojnosti: socijalne, ekonomske, političke... dale bi se iščitati neuralgične točke u nekim drugim situacijama u kojima tržište mlatne neke pojedince i skupine koji su svojom voljom (uz nešto manipuliranja ponuditelja) upali u teškoće.
Drugim riječima, volio bih vidjeti rad koji bi polazio od toga da još nijedan građanin nije uzeo kredit u švicarcima i da su ga banke tek počele nuditi. Što bi u tom trenutku morao znati svaki član obitelji koji nakon večere sjeda za obiteljski stol da bi se raspravilo hoće li se uzeti kredit u švicarcima ili ne. Pa da i otac i majka, pa i djeca, znaju hoće li hazard za koji se odluče, ili odluka bez znanja o svim opasnostima, za deset godina biti predmet društvene solidarnosti ili je unaprijed jasno da će biti riječ o individualnoj odgovornosti te obitelji. I da nikakav pritisak nekakve udruge i skorašnji izbori neće utjecati na ishod tržišne odluke.