Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Na grobu očevog prijatelja


  Kultura           Vjenceslav Herout           28.01.2015.         3009 pogleda
Na grobu očevog prijatelja

Nalazim se na virovitičkom groblju kada već 2015. godina odbrojava svoje početne dane. Priroda se ipak smilovala i pokrila groblje bijelim snježnim pokrivačem pa me mnogi nadgrobni spomenici u snježnim kapama šutke promatraju. Prolazim i čitam imena na spomenicima. Mnoga mi ništa ne govore. Pripadaju umrlima raznih nacionalnosti, raznih svjetonazora i razne dobi. Imam dojam da pokojnici sa spomenika gledaju samo mene. Nelagodan je to osjećaj biti na groblju na kojem se osim mojih koraka ništa više ne čuje.           

Nisam tu slučajan gost. Jednostavno želim ispuniti davnu očevu želju da posjetim grob njegovog poznanika iz mladosti. Sramim se što to nisam učinio još za njegova života, iako me je na to često podsjećao. Ne znam što je presudilo da taj posjet obavim upravo sada. Možda su tome pridonijeli protekli božićni blagdani kada sam osim slavlja pravio inventuru u svojim sjećanjima. Mislio sam o svojim roditeljima kojih više nema, sjetio se i tog mojeg neispunjenog obećanja.    

Tražim željeni grob. Obišao sam sve njegove dijelove, pročitao na stotine imena. Odjednom zastajem. Ispred sebe vidim grob s napisom FRANJO ŽADA. Tražio sam prezime ŘADA, ali sam dobro znao da je ovo grob kojeg tražim. Znam da je to Ž samo zamjena za R s kvačicom, slovo kojeg hrvatski jezik ne poznaje pa se i pogrešno izgovara. Dobro je to znao i Franjo.                                                               

Nakon što je Franjo ugledao prvo svjetlo dana ni po čemu se nije razlikovao od svakog novorođenog djeteta. Svi takvi već nakon tjedan dana sitnim očima upijaju ono što se nalazi u njegovoj blizini.           Nažalost, tijekom odrastanja djeca spoznaju da zapravo nisu ista, da se među sobom razlikuju po vjeri, nacionalnoj pripadnosti, svjetonazoru pa i svoje prezime su naslijedili. U mladim danima Franjo bi se vjerojatno rado odrekao svoga prezimena, ne zbog toga što se zbog njega sramio, nego zato što ga je stalno morao objašnjavati. Taj teret, poput križa na leđima, donio je Franjo i u virovitički Petrovac kada se njegova obitelj iz rodnog Dežanovca preselila u novu sredinu.

U njegovoj obitelji u Petrovcu se nije živjelo u raskoši. Franjo je bio nadaren i marljiv dječak. Završio je školovanje i stekao prvo životno zvanje. Među svojim vršnjacima našao je i iskrene prijatelje s kojima je dijelio svako dobro i zlo. Franjo se isticao i po tome što je volio glazbu. Ovladao je sviranje na harmonici i bio najsretniji čovjek kada je u mladenačkom društvu razvlačio harmoniku, a njegovi prsti su po tipkama harmonike prebirali melodije koje su uzburkale srca djevojaka koje su zatim svojim pogledima raznježili i srce harmonikaša.

Nažalost, crni oblaci sve su više zatamnjivali sunce. Čuo je Franjo 1939. godine za stvaranje Protektorata Češke i Moravske. Krv nije voda, njegov R s kvačicom se ponovo probudio. Stezalo ga oko srca. Uzeo je harmoniku, svirao je pjesme koje je volio, a suze su mu se kotrljale niz obraze. Već tada je znao na čijoj je strani.

Došla je i 1941. godina. Rat je Franji ukrao ne samo četiri godine mladosti, već prepolovio životni vijek. Nakon zarobljavanja počela je njegova životna kalvarija. Da li je i ovdje ono R s kvačicom trasiralo put njegovih patnji? Možda ga je ono usmjerilo prema Dachau, jer je tretiran kao podanik Protektorata. Jednako tako R bez kvačice moglo je njegov put usmjeriti prema Jasenovcu. Ako je imao pravo izbora, izabrao je onaj u kojem je vidio barem iskru nade da će tu golgotu preživjeti. Iz Dachaua se vratio barem živ Franjin kostur od 34 kilograma. Da li bi tako bilo i u Jasenovcu? Napuštajući groblje u svojim mislima tražim odgovor na ovo hipotetičko pitanje. Ne mogu ga naći. Do mene dopiru udaljeni zvuci harmonike. Da li je to prava harmonika? Da li je negdje u visini ne svira Franjo, želeći dovršiti melodiju koju mu je rat prekinuo?          

Esej "Na grobu očevog prijatelja" osvojio je treću nagradu na natječaju Židovske općine Virovitica Auschwits, 70 godina poslije. Vjenceslav Herout (rođen 1943), bio je srednjoškolski profesor povijesti, doktorirao povijest u Olomoucu u Češkoj. Bavio se istraživačkim radom i objavio dvadesetak knjiga od kojih je zadnja bila o virovitičkom glazbeniku Janu Vlašimskom. Objavio velik broj stručnih radova različitog sadržaja i opisao život brojnih poznatih ličnosti iz grubišnopoljske i daruvarske prošlosti. Nikad nije pisao eseje. Na ovaj ga je ponukao raspisani natječaj jer je za jedne novine upravo pisao prilog o Franji Žadi-Řadi u povodu 50. obljetnice smrti.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Autor Lj.R.W.
28.1.2015. 22:54
Dirljivo!
U ime Židovske općine Virovitica čestitam gospodinu Heroutu na osvojenoj nagradi!
Nagrada je došla u prave ruke!
Shalom gospodine Herout!
Ljubo R. Weiss


Još iz kategorije Kultura



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: