VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke
  Sandra Pocrnić           07.02.2006.
Može li bez veze?

Iz perspektive nezaposlenih, paradoksalno, izgleda kao da nam je bolje što nas je više!

Čekaj, jesi li uzela žvakalicu – podsjeti me brižno moj Dalmatinac dok u cik zore izlazim iz stana. Pa brzo posegne u džep svog kaputa i uslužno mi doda svoj Airwaves. Da, da, dobro se sjetio, nikako ne smijem zaboraviti žvakaću. Tko žvače djeluje mlađe, više cool . A i zalizala sam kosu da prikrijem sijede, navukla samterice spuštenog struka i izabrala najmladenačkiji sakač. I tako ja, cool žvačući žvaku, mladenački upadam u dvoranu za grupno informiranje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zvonimirovoj.

Na dugačkoj listi na kojoj potpisom potvrđujem prisutnost većina je JMBG s brojem 197..., pa čak i 198..., a osim moga samo je još jedan 196... . Mlada, vrlo mlada socijalna radnica okupila je nas četrdesetak - osim časnih iznimaka - isto tako mladih pedagoga, psihologa, socijalnih pedagoga i sličnih kolega, da bi nam održala predavanje kako se traži posao. Na temelju molbe poslodavac stječe prvi dojam o nama, pa je vrlo važno pravilno je napisati, tumači nam predavačica i kratko nas upoznaje s podacima o nezaposlenosti po strukama. Psihologa nekim čudom ni nema puno bez posla. Socijalni pedagozi najmanje su traženi. «U nekim strukama već godinama je previše nezaposlenih, ali i dalje se školuju,» zabrinuto će naša mlada predavačica.

Došlo mi je da joj pružim svoj mobitel, pa da istog trena nazove Hrvatske studije i tamo kaže da je previše socijalnih pedagoga na lageru i da ih prestanu štancati. Neke stvari nikad neću shvatiti. Kao da je preko svijeta od zavoda za zapošljavanje do fakulteta, pa se ne mogu naći i usporediti podatke!? Valjda bi to trebalo dogovoriti na nekoj višoj instanci koja uvijek ima pametnija posla.

Naša predavačica daje nama nadobudnima još nekoliko korisnih web adresa i kaže da najviše o nama samima ovisi hoćemo li naći posao ili ne. I da - moli nas da ispunimo upitnik o kvaliteti njihovog grupnog informiranja i predložimo poboljšanja. Predlažem im da ne odustanu. Kao i oni meni, uostalom.

Još sam relativno friško nezaposlena, pa se nisam srodila sa svojim novim statusom - a nadam se da ni neću – ali objektivno u vrlo sam rizičnoj kategoriji. Mi, fircigerice, žene iznad četrdesete, najbrojnije smo među nezaposlenima. Lakše od nas naći će posao i muškarci i mlađe žene – i zato ona žvakalica – to sam znala još mnogo prije nego što sam poslala nezaposlena. Na jednom od mojih poslova šefica je prigrlila novodošlu suradnicu baš zbog toga što joj je plakala na ramenu kako je ostala bez posla nakon četrdesete. «Pa to se može desiti i svakoj od nas!», komentirala sam to svjesna stanja na tržištu – a bilo mi je 35 - ne mareći što se cure čude kako nemam suosjećanja za nesretnicu. Kao da sam znala – eno je, danas ona tamo šefuje, a ja na HZZ!

Na zavodu za zapošljavanje bila sam prvi put 1989. godine, kada mi je u radnu knjižicu tek upisano zvanje: profesor psihologije. Tada je to bila prazna, sumorna zgrada, a danas je multimedijski centar! Posvuda užurbani i prezaposleni nezaposleni, jure gore-dolje, čavrljaju, zapitkuju. Iz ove perspektive, paradoksalno, izgleda kao da je nama nezaposlenima bolje što nas je više i što nam se u našoj nezaposlenosti nešto burno događa! U hodnicima posvuda računala – ona kojima se upravlja pritiskom prstom na ekran. Na drugom katu je Job centar – naziv na engleskom valjda bi trebao ulijevati više povjerenja da će job-potraga uroditi plodom. Tu se na računalima mogu pregledati web stranice s oglasima i pokupiti brošure s najavama tečajeva i predavanja. Da, da, kompjuteraši moji, informatički nepismeni ne mogu više ni u zavod za zapošljavanje!

- Radimo po uzoru na strane burze rada - ponosna je nastavnica likovnog koja tu radi kao referentica za moju struku. Slaže se da me evidentira kao psihologa, iako nema ništa protiv ni da doda i sva moja tri novinarska zvanja – novinar, redaktor, urednik. Možda nekome zatreba i takav psiholog.

Četiri puta sam dala otkaz, a jednom ga dobila – izbrojala sam dok sam za potrebe zavoda za zapošljavanje rekapitulirala svoju «karijeru». Četiri naprama jedan za mene. Rado bih pristala na izjednačenje – to bi mi doteklo taman negdje do kraja mog radnog vijeka.

Kad se jednom zaposliš, poslije ti je lako mijenjati redakcije – rekao mi je moj rođak i mentor koji me je uputio u prvu od njih. Savjet mi je dao još u trulom, već krajnje trulom, socijalizmu, po pravilima koja su tada još vrijedila u SOUR-u Vjesnik. Jer bilo je u ono vrijeme novinara koji su jako patili i stradali zbog svojih novinarskih neposluha, ali nitko nije ostajao bez posla, niti mu je bila ugrožena egzistencija. Ja se danas mogu samo nadati da ću se izvući. Vidim da neće biti lako, ali nadam se da ću se izvući.

I kad sam se, dakle, prvi put zaposlila, krenulo mi, pa sam se ogrebala i za nekoliko sitnijih honorarnih poslova. «Zar ne znate da je zabranjeno pisati za druge redakcije,» opomenuo me napola u šali jedan tada, a i danas, vrlo cijenjeni kolega kojeg sam čitala u mnogim ondašnjim SOUR-skim izdanjima. «Da, sad kad ste se vi svi afirmirali, nama zabranjujete,» odgovorila sam mu sa svojih 26 godinica. Bilo mu je to valjda simpatično. I danas mi šalje kataloge svoje izdavačke kuće.

U ono vrijeme prvih parlamentarnih izbora razmišljalo se ipak o važnijim stvarima nego što je afirmiranje mladih snaga. Zato sam jedva čekala tržište. Imala sam ideja, volje, znala sam noći prosjediti kraj pisaćeg stroja, pa još drugi dan do večeri skupljati vijesti. «Ti ćeš tu ostaviti mladost!», rekao mi je jedan (malo) stariji kolega. I ostavila sam. Ali izgledalo mi je da se investicija isplati. Kad se uspostavi tržište – nadala sam se - vlasnici će trebati one koji znaju i vole raditi, pa će oni koji zlata vrijede biti i zlatom plaćeni! Tako sam ja to u svojoj naivnosti zamišljala...

Baš zbog toga sam, kad se pokretao prvi privatni modni magazin prihvatila poziv da se pridružim ekipi. Otisnula sam se od sigurnog Vjesnika – nisu baš jako žalili za mnom – i bućnula u kapitalizam. Vlasnica je znala kako sa zaposlenicima - već je imala zaposlenu tajnicu i čistačicu. Kolega je, jer je muško, ponekad pomagao istovarivati kamione eksport-import poduzeća njezina supruga, a mi ženske samo smo čekale kad će nas poslati da joj operemo prozore. Nije baš dotle došlo, ali pristajale smo na radne nedjelje za stolom u njezinoj kuhinji, dolazile na roštilje i obiteljska okupljanja, sve samo da bi magazin izlazio. Ali gazdarica je voljela izmišljati probleme, pa smo je nakon dvije godine, umorne od rješavanja njezinih problema, jedna za drugom napustile.

Bilo mi je tek trideset. Nisam imala obitelj (prvog muža ne računam), ni obaveza. Radila sam za džeparac i tata se s pravom pitao kad će se vidjeti nekakvi rezultati moga rada. «Ali, tata, pa ja gradim karijeru,» podsjetila sam ga na svoju sklonost izazovima i ulaganju u sebe. A tata je na to nešto opsovao i, više za sebe, rekao: «Tko će još i to dočekati». I nije dočekao.

Šest mjeseci preskakala sam od jednog do drugog honorarnog posla i opet se dokopala sigurne redakcije. Previše sigurne. Čitala sam po deset životnih priča dnevno, tražila ilustracije i stavljala naslove. San snova od pola, reklo bi se na prvi pogled. Šefovi me nisu ni pohvalili, a kamoli nagradili, niti su bilo kako pokazali da su primijetili što i kako radim. A ni priče mi baš nisu bile otkačenje. Zato sam se, kad se nakon dvije godine pokretala specijalizirana revija za zdravlje, opet pobrinula za transfer. Što je bilo dalje, manje-više je poznato vjernijem čitateljstvu – u zdravstvenoj reviji zadržala sam se pet godina - porodiljni uračunat - te prihvatila poziv na dobro mjesto u ženskoj reviji, koja je – ne mojom krivnjom - propala. I tako sam, eto, prešla četrdesetu.

Koja karijera, ha?! «Nisi imala sreće» - sućutno mi je postavila dijagnozu jedna mnogo, mnogo uspješnija kolegica. Ne, jer sam uvijek imala šefice poput tebe – mislila sam u sebi, ipak nisam toliko blesava da to lanem. Jer ona je inače od onih novinara koji ne pišu. Ne ide im to – vade se. I ne stavljaju naslove – nisu oni za to. Za što su? Valjda oni znaju.

Neke stvari nikad neću shvatiti. Imamo pjevače koji ne znaju pjevati, glumce koji ne znaju glumiti, učitelje koji ne znaju poučavati, novinare koji ne znaju pisati... A i dalje volimo sve preko veze. I onda mene tu na forumu pitaju jel` znam što je negativna selekcija?! (Koden, opet si zaradio honorar!)

Ali baš zato namjeravam iskoristiti ova svoja tri mjeseca, koliko će mi trajati moja sitna otpremninica, pa pokušati naći posao bez veze. Iz dva razloga. Prvi i najvažniji – ni nemam neku vezu. A drugi – to što sam prešla četrdesetu ima i nekih prednosti. «Ne bih radila stvari koje ne smatram zanimljivima, na njih sam izgubila već previše vremena,» rekla mi je moja uzor-psihologica kad sam je posjetila. Ne bih, doista, više ni ja. Zbog nekakvog zaposlenja pristajala sam na kompromise, poslove od kojih se tobože može živjeti. Pa da sam se obogatila, rekla bih da sam imala zašto. Ali ništa od toga. Živa sam, zdrava manje-više, ali izgleda da je to sve. Ali valjda ne bih krepala od gladi i da sam nekako drukčije provela sve te godine.

Moja mama se jako brine. Za njezina shvaćanja, promijenila sam previše poslova. Brzo mi progori mjesto, kaže, i često mi ponavlja da treba raditi bez nerviranja, mirno, tako da se i ne osjeti da se radi. A ne kao ja, koja previše razmišljam i previše mi je stalo do posla.

Da, ima mama pravo. Oni koji tako rade doista su ostali u većini redakcija iz kojih sam ja otišla. Novine su im grozno loše i slabo se prodaju, ali oni i dalje sjede na svojim poslovima. Ne znaju, doduše, dokad će tako, ali ni ne brinu se zbog toga. Otplatili kredite, podigli djecu - tako se živi. A ne ovako kao ja! Jedno dijete, i to jedva i u zadnji čas, i jedan nedavni kredit, koji ću otplaćivati dok mi i zadnja vlas ne posijedi. I još trebam biti sretna ako mi to uopće uspije!

Ne bojte se, neću tražiti posao u Virovitici. Zagreb je veće tržište, a vidim da imate dosta muke i bez mene – 17.500 zaposlenih, 18.300 umirovljenika, 14.013 korisnika socijalne pomoći i 9500 nezaposlenih! Ali baš mi je drago što, zahvaljujući ovoj gaži kod mog net-šefa mogu, barem za onih 9500, provjeriti i izvijestiti – može li se naći posao bez veze.

Komentari




Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.