Bile su rane osamdesete, tek sam kao srednjoškolac počeo razvijati talent i usvajati prva novinarska iskustva, a već sam osjetio žarnice virovitičkog političkog drača i onaj teži dio ovog uzbudljivog posla. Ne sjećam se više o čemu sam izvještavao. Novinarske bilježnice iz tog vremena nisam sačuvao, nisam mislio da će mi natuknice iz tih rokovnika više ikada trebati. Bilo je to na otvorenom, toplo vrijeme, može biti neka kulturno-zabavna ili sportska manifestacija, nešto što je drugovima bilo jako važno, ali za priču ovdje nebitno!
U redakciju sam se vratio neobavljena posla! Organizatore smo nešto jako naljutili pa je neki organ radnog naroda odlučio ne pustiti novinara. Na ulazu me zaustavio omladinski aktivista, milicajac po struci. Nije bio običan pozornik niti onaj na zelenoj apenki kojom su lovili sitne lopove u bijegu, imao je i čvarke na epoletama, ali opet ne neka velika šarža. Taman kako treba - da zajebava raju i traži mjesto gdje bi se uvukao kod više rangiranih. Znao sam ga površno, motao se svugdje gdje bi mladi nešto organizirali i uglavnom pametovao, tada smo govorili - palamudio. Nismo imali pojma što je točno predmet njegovog interesa kad nije u službi i kad ne brine o javnom redu i miru. Ali slutili smo!
- Tebi i cijelom Omladinskom bloku ovdje nije dozvoljen ulaz - kazao je žbir nadmeno i na moj zahtjev, zadovoljan jer je, eto, došlo njegovih pet minuta, ponovio to u i mikrofon. Tonski zapis čuvam i danas, eno ga gore u kutiji na tavanu među ostalim kazetama.
Omladinski blok je bio polusatni prilog koja je išao svake nedjelje u 11 sati na Radio Virovitici u okviru emisije "Nedjeljni radio kolaž".
Iz tog razdoblja pamtim još jednu uskratu izjave. Ovoga puta naljutio se drug Tanacković. Bio je neki važni faktor u jednom od tih CK, SSRN, SO ili ZO davežima, šta ja znam, nije me to tada zanimalo, a u SIZ-u za kulturu odlučivao je o programima i novcu za kulturne institucije i udruge. Uzrujao ga naš prethodni izvještaj i komentar sa sastanka toga tijela pa me arogantno otpilio kada sam ga zamolio da prokomentira aktualnu situaciju.
A onda je došla demokracija! Gospoda upalila svjetlo i pokopala jednoumlje. Obradovala me činjenica da nikakvi komiteti više neće odlučivati što bi narod trebao gledati, slušati i čitati, a što novinari snimati, pričati i pisati. Veselilo me da nikada više aparatčiki neće odlučivati kojem novinaru uskratiti informacije.
Ali, ne leži vraže!
Župan je tada bio Stjepan Mikolčić. Naviknut na ulizivačka piskarala lišena bilo kakvog kritičkog promišljanja nije želio prihvatiti činjenicu da ima i novinara, koji bi okrenuli medalju, zagrebli po površini, pitali, razmišljali, analizirali i komentirali. Tada još nije bilo Zakona o pravu na pristup informacijama pa je moćnik izbjegavao davati podatke koje bi lokalnu vlast na bilo koji način mogli kompromitirati. Nezadovoljstvo je tinjalo mjesecima, a kulminiralo je za vrijeme posjeta tadašnjeg premijere Nikice Valentića Virovitičko-podravskoj županiji. Iako sam imao urednu akreditaciju njegovo osiguranje me nije puštalo jer me netko izbrisao sa spiska. Pomogao je školski prijatelj, policajac u civilu koji je osiguravao skup u ime domaćih MUP-ovih snaga i slučajno baš tada tuda prolazio. Jamčio je za mene i stigao sam do prvog kata županijske zgrade. Odmah sam tražio objašnjenje. Izlika je bila da u dvorani za sastanke zbog velikog interesa svite nema mjesta za više novinara. Ušao sam prostoriju i normalno obavio posao - niti je meni itko smetao, niti sam ja ikoga ometao. Tako velike gužve, dakle, nije bilo.
Jednom sam snimio policijski automobil parkiran na mjestu gdje to nije dozvoljeno. Provjerili smo, nikakvog postupanja nije bilo, nikakve više sile zbog koje bi policija prekršila zakon pa smo fotografiju uz prigodni komentar objavili u Glasu Slavonije. Već sljedećeg dana načelnik je policijskom službeniku zaduženom da medijima prenosi što zanimljivog za Crnu kroniku događalo u proteklih 24 sata naložio da za mene više nema vijesti. Embargo je trajao dva mjeseca.
Nakon pisanja o SDP-ovom kadrovskom promašaju (kada su umjesto Vesne Hercigonje, nositeljice tada pobjedničke koalicijske liste za gradonačelnika predložili i izabrali Zdenka Deskara) i nakon serije članaka u kojem sam tvrdio da zbog mita pravomoćno osuđeni čovjek ne može voditi grad, dugo me nisu zvali na SDP-ova događanja, a dio ekipe se zdušno zalagao i za potpunu zabranu pristupa prostorijama i svim SDP-ovim informacijama.
Na konferencije za novinare HDZ-a me ne zovu od kada me predsjednik Županijskog odbora te stranke Josip Đakić tužio i pravomoćno izgubio spor.
Prije tjedan-dva lokalna je stranka organizirala press konferenciju o pokušaju navodnog samoubojstva žrtve mobinga u gradskom poduzeću, ali je u stranačke prostorije pozvana samo Hrvatska televizija, dakle samo jedan novinar. "Ne zovem na tiskovnu ekipu koja pije sa onima koje boli ona stvar da li se ljudi gaze u gradskim tvrtkama", objasnio je čelnik stranke svoj demokratski pogled na svijet.
To je sasvim novi i nezabilježeni slučaj selekcije podobnih novinara u krhkoj virovitičkoj demokraciji. Političarima je sada bilo važno kakva krvna zrnca imamo, jesmo li lijevi ili desni i kakva nam je ljubav prema domovini, a sada eto i s kim pivo pijemo.
Od murjaka špiclova i kulturnjaka iz Mrduše Donje s početka moje karijere osamdesetih godina prošlog stoljeća do vijećnika građanskih manira i urbanog habitusa čiji se politički nauk temelji na poslanju Branimira Štulića tri desetljeća kasnije, vidimo, mala je razlika. Gotovo da je i nema.
A ljute se kada kažem da su svi ti eskajui, hadezeji, esdepeji, haespedeji, haesesi, mostovi i mostići ista mlohava čuna. Samo u drugom prezervativu!
