Jedan od najpopularnijih hrvatskih suvremenih pisaca, Ante Tomić, u svojim komedijama, onim proznim tekstovima koji gotovo zrače humorom kojim se ruga svima nama, često ne ostaje do kraja vjeran realističkom rasplitanju priče. Tako i u predstavi Čudo u Poskokovoj Dragi kroz njegov tekst mijenjan redateljskim uplitanjima i njegovom oblikovanju teksta koji će na pozornici najbolje deklarirati njegovo viđenje cijele priče, Tomić poseže za isprobanim i pouzdanim formatom. Na trenutke se nalazimo u formatu sapunice koja će nas s jedne strane natjerati na čuđenje i sumnju u moguće rješenje problema na takav način dok će nas s druge strane prikovati uz cijelu priču kako bismo saznali idući korak našega junaka ili daljnji razvoj priče. Apsurdi koji se nižu jedan za drugim na sceni tako ne djeluju nemoguće ili neobično, već se uz gegove glumaca, izmjene teksta pa i razmještaj elemenata pozornice odlično spajaju u dobru cjelinu.
Odlični glumci od kojih svakako treba spomenuti Željka Königsknechta, odlično plove vodama Zagore koju su glumom savršeno prenijeli na pozornicu. Problem koji se spominje vezano uz ovu predstavu (sve češće i uz sve ostale) je problem psovki i (ne)potrebnog prostačenja. Kako se govorom i narječjem glumci nastoje približiti svojim likovima koje igraju, njihovom društvenom položaju i mentalitetu, problem psovke ne postoji. Umjetnička psovka koja vuče svoje korijenje iz renesanse prisutna je na sceni kroz čitavu povijest tako da suvremeni tekstovi nikako ne bi trebali biti promatrani kao nasilno natrpani svim mogućim i nemogućim psovkama već kao određeni preslik osobina glavnoga lika kojemu to uvjetuje njegov položaj u svijetu. Pjevačke sposobnosti svih glumaca također treba spomenuti jer će gotovo svi zapjevati ovisno o trenutku, a kako bi naglasili svoju bol, sreću ili sjetu.
Upravo je pitanje izbora glazbe ono na koje je vrlo teško dati konkretan odgovor kao i na cijeli izbor teme i osobina likova. Mate Mišo Kovač koji će se najčešće pojaviti kao glazbeni odabir Ante Tomića, a zatim i redatelja, Krešimira Dolenčića - provocira. Sve će tako biti povezano s Kovačem i njegov će lik za vrijeme izvođenja pjesama svima biti pred očima i u glavama. Zgodno je primijetiti kako „životne" pjesme dobro funkcioniraju u predstavi kao zgodna pauza između činova dok će se istovremeno izmijeniti scena. Glavno pitanje je igra li se Tomić Kovačevim pjesmama kako bi naglasio mentalitet Zagore (ustvari svih nas) ili kako bi „promovirao" svojega glazbenoga idola pa njegovim pjesmama naglasio određene dijelove predstave.
Određena provokacija Tomićevim romanom koja nas sve nastoji definirate kao likove priče koja se događa na pozornici i ma koliko neobična i nemoguća izgledala dio je naše svakidašnjice. Predstava tako progovara o brojim životnim situacijama, društvenim fenomenima koji svoju energiju najčešće crpe iz općeprihvaćenosti, a ovdje su dovedeni u krajnost kako bi se prepoznali kao pravi i istiniti. Braniteljska pitanja, pitanja tajkuna, homoseksualaca, senzacije željnih novinara, svećenstva i domoljuba isprepliću se kroz cijelu priču koju uokviruje ona ljubavna ili kako bi zločesti rekli - praktična. Netko mora kuću i sve ostalo dovesti u red. Tko će ako ne žena.
Predstava s pucanjem i pjevanjem u kojoj će stari Jozo Poskok stalno tvrditi da obitelji ništa ne nedostaje sve dok jednoga dana uistinu tako i ne bude pa on mišljenje promijeni, pobrala je brojne simpatije kod gledatelja. Oduševljenje viđenim najčešće se ne skriva, ali potrebno je naglasiti njezinu zabavnu funkciju. Strogi kritičari koji će Čudo u Poskokovoj Dragi svrstati u trivijalni modus i ne priznavati njezin veliki umjetnički doseg možda su u pravu, ali nikada ne do kraja. Kazalište nema samo jednu funkciju, onu „ozbiljnu" ili pedagošku, ima ih više. U ovoj će predstavi tako tema i cijeli njezin „komplet" publici ponuditi nešto lakše, ali nikako manje vrijedno. Kritike koje su usmjerene omalovažavanju predstave koja je uspjela zabaviti i nasmijati publiku nisu primjerene jer talent, tekst, izvedba i sve ostalo jednako je vrijedno kao i u predstavama koje opisujemo jednom riječju kao „ozbiljne".
Priča o ocu i četiri sina koji sami žive u Poskokovoj Dragi, tipičnom zaseoku u nekoj zabiti Zagore, prožeta ljubavnim zapletom dugim petnaest godina i songovima Miše Kovača odličan je početak za izvrsno ostvarenje na kazališnim daskama. Zahvaljujući redatelju, naravno i autoru teksta, odličnim glumcima koji i pjevaju, stvorena je neobična predstava koju se gleda s osmijehom na licu, a koja jednostavno poručuje kako nema pravoga života bez ljubavi, konačnoga cilja bez borbe i pravoga smijeha ako se ne smijemo sami sebi.
