Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Mirko Kovačević: Pratimo sadašnjost našega grada da bismo proniknuli u njegovu budućnost


  Intervju           Sandra Pocrnić Mlakar           13.01.2013.         4091 pogleda
Mirko Kovačević: Pratimo sadašnjost našega grada da bismo proniknuli u njegovu budućnost

Ako je predsjednik prof. Vladimir Kolesarić glava Društva Virovitičana u Zagrebu, onda je dopredsjednik Mirko Kovačević njegova duša. Tako se u Društvu već godinama govori i smatra, iako ni njih dvojica nisu baš načisto s tom podjelom uloga i svaki će posebno naglasiti zasluge - onog drugog. No, i kad je predsjednik prisutan i kad izostane, Mirko Kovačević srčano vodi susrete Virovitičana u Zagrebu svojom širokom edukacijom, dramskim baritonom i uglađenim nastupom. 

Pjesnik, profesor, urednik te književni i likovni kritičar Mirko Kovačević pravi je pravcati kulturtreger, žilava i tvrdokorna vrsta ljudi koji za kulturu žive i dišu bez obzira na okolnosti, trendove ili isplativost. Znatiželjnicima koji traže objašnjenje za takvu njegovu kulturnu hiperaktivnost odgovorit će parafrazirajući Krležu - da, kultura je skupa, ali nekultura je još skuplja - u kojoj mu je poanta o kulturnom (ne)cjenkanju važnija od toga je li dosjetka upućena gospodi ili drugovima.

Elegantno i s lakoćom, Mirko Kovačević u Društvu Virovitičana dogovara nastupe, izložbe, predavanja, poziva kulturnjake, jezičare, tamburaše, likovnjake, muzealce, profesore, glazbenike... Svi se oni rado odazivaju i prvi dolazak u pravilu postane početak prekrasnog prijateljstva. Nižu se tako treće srijede, sastaju se Virovitičani naizgled samo deset puta godišnje, čestitaju jedni drugima nove godine koje isto tako naizgled neprimjetno prolaze. Ali oni koji pokušaju pratiti Kovačevićev tempo, pa makar samo redovitim dolascima, ostat će zatečeni trikovima zanata prekaljenog kulturnog djelatnika kojem nikad ne nedostaje ni ideja niti ljudi.

Jedno je od prvih njegovih pravila da se od programa ne odustaje. Otuda ta sigurnost, opuštenost, razdraganost i iskreno veselje zbog zajedničkih susreta na sastancima Društva Virovitičana. Jer sve je pod kontrolom, Kovačević se pobrinuo da bude. Kad je Društvo iz Gajeve prešlo u Zvonimirovu, u dvoranu u kojoj se ne mogu izlagati slike, tradicionalna godišnja izložba likovnog kluba Nikola Trick održana je u Crnogorskom domu, gdje je Kovačević dogovorio dvoranu. Kad tamburaši Rodoljuba nisu mogli u prosincu doći u Zagreb na tradicionalni zagrebački nastup, Društvo je autobusom otišlo na druženje s njima i Rodoljubov božićni koncert u rodni grad, jer je Kovačević organizirao izlet. Na otvorenjima izložbi, promocijama knjiga, kao član žirija na pjesničkim natječajima ili na kazališnim smotrama, Mirko Kovačević  istodobno može biti i domaćin i organizator i gledatelj i izvođač, jer jedino skačući iz uloge u ulogu i ostalima može omogućiti da i oni budu ono što žele.

Književnica i pjesnikinja Božica Jelušić u predgovoru njegove stihozbirke „Prisne, razborite i poneka crnozlatna" opisala ga je ovako: „Sistematičan i metodičan, on se bavi knjigama drugih i svojim vlastitim, na način kako se gradi solidna kuća: čvrst temelj, neprobojni zidovi i stabilan krov. U Kovačevićevu slučaju ovdje ubrajamo dobro obrazovanje (studij književnosti i jezika), odličnu načitanost, odnjegovan likovni i kazališni ukus, te poznavanje autorske produkcije zamjetnog broja stvaratelja, okupljenih oko Hrvatskog sabora kulture, sa zadaćom poticanja stvaralaštva među onima koje ne okupljaju strukovne organizacije i institucije. Riječ je o čovjeku „široke skale", uredniku, priređivaču, prosuditelju, jednoj od onih ličnosti na koje se oslanja kulturni život u svakoj organiziranoj sredini. Pa ipak, možda je za sebe polučio i premalo, htijući svima drugima izgraditi čvrste mostove i prolaze do kulturne publike."

Gospodine Kovačeviću, gdje ste stanovali u Virovitici, tko su bili Vaši roditelji, što su radili i tko od Vaših danas živi u Virovitici?

- Rodio sam se i odrastao u virovt'ičkoj Ljubljani ili Ljubljanskoj ul'ci (sadašnja ulica Pavla Radića) što se od Masarykove, paralelno s prugom s noge na nogu, to jest nizom kuća i dvorišta, zaputila u zelenilo plodnih slavonskih njiva i prema vinorodnoj Kozjoj Glavi, raštrkanoj po bilogorskim obroncima i brežuljcima. Stara  obiteljska kuća (jedna od rijetkih što su preživjele veliki požar krajem XIX. vijeka), pred dvadesetak godina zamijenjena novom, gizdavom jednokatnicom, bila se ščućurila  između dvaju Šolcovih,a preko puta Jurćevih i Požežančevih. Meni je bila neobično draga jer je spomenuti komšiluk vrvio mnoštvom dječurlije kojoj  nikad nije bilo dosta igre i nestašluka. A igrali smo se nedjeljom i blagdanima od jutra do mraka, nogometni turniri pa igre žandara i lopova znali su koji put trajati i dva dana. Radnim danom išli smo u školu i, dakako, pomagali roditeljima u kući i u polju. Moji su roditelji, kao uostalom i većina stanovnika moje ulice, bili paori, književno rečeno zemljoradnici, koji su u znoju lica svoga zarađivali kruh svoj i vlastitim žuljevima podizali i školovali svoju brojnu djecu. Iako su financijski jedva vezali kraj s krajem, uspjeli su nas postaviti na noge i pružiti nam obrazovanje koje smo sami odabrali. U tom nastojanju i neprekidnom poslu bez odmora potrošili su se rano i sada počivaju u miru virovitičkog groblja, na kraju svoje Ljubljanske. Mi, djeca njihova, još uvijek smo na privremenom radu u Zagrebu (ili nekom drugom gradu) i sa svojom djecom rijetko stignemo u zavičaj, a kad i dođemo, nad obiteljskim grobom krišom oko orosimo, obećavši svojim pokojnim Mijokima (obiteljski nadimak) i sebi da ćemo se jednom ipak vratiti.  Ni kuće ni nas djece u našoj Virovitici više nema, ostala je grobnica naših najdražih, nostalgija za rodnim krajem i nesvjesna obmana da ćemo se možda jednom ipak vratiti. Ostala je i skrovita ljubav za rodnom gradom i najdražim djetinjim danima što ih ne bih mijenjao za svu raskoš svjetskih metropola, jer je djetinjstvo u mome gradu bilo jedinstveno i još je uvijek trajno u duši pohranjeno i nezaboravljeno.     

Što biste poručili mladim Virovitičanima u Zagrebu, virovitičkim brucošima i studentima - trebaju li dolaziti u Društvo Virovitičana i zašto?

- Hoće li mladi Virovitičani dolaziti u Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu ovisi o njima samima. Ako vole svoj grad i ako osjećaju nostalgiju za njim, potražit će to „Društvo nostalgičara za Viroviticom" jer će u njemu naći  sličnomišljenike (istomišljenici ne postoje) koji rodni grad nose duboko u sebi, iako  već  desetljećima ne žive više u njemu. U  društvu Virovitičana bit će im ugodno jer osjetit će tu zajedničku pripadnost Gradu koji se uvukao u pore njihovih duša i traje tamo i obnavlja se  svakim sjećanjem i  svakom riječju o njemu. Mi smo društvo različitih osobnosti, a ujedinjuje nas zavičajni Grad jer nam je ljubav i misao neugasla. Taj nam  Grad  dođe  kao   Židovima Jeruzalem,  gdje god da smo, mislimo na njega i nadamo mu se. Iako svatko od nas ima i promišlja svoj grad, svoja sjećanja i uspomene na njega, Virovitica nam je zajednička u različitosti i to zajedništvo nas okuplja. Dođe nam kao utočište u svakidašnjim teškoćama i kao uspomena na one prošle bolje dane. On nam je utjeha i snaga za sutra, misao na novi dan. Pa i kad se životu izgubimo, vraćamo se Gradu, a on nas znade vratiti nama samima. Ako imamo vlastiti Grad, nismo sami - u tom je Gradu sigurno negdje sačuvan i sićušni dio nas.    

Objavili ste 5 zbirki pjesama te čvrsto branite poeziju i u ovim prozaičnim vremenima. Tijekom bavljenja poezijom već četiri desetljeća primjećujete li  da zanimanje za poeziju opada ili se povećava? O čemu to ovisi? 

- Kod publike zanimanje za poeziju polako opada i smanjuje se broj čitatelja. Na žalost ljudi sve manje čitaju jer se bave elektronskim medijima ili gledanjem televizije ili se ne bave kulturom. Osim toga, ova gruba i sve teža, ili kako Vi kažete prozaična vremena, ne pogoduju gajenju poetskog senzibiliteta koji je nužan za pjesničku osjećajnost i doživljajnost. Ljudi su se okrenuli prozaičnosti preživljavanja pa sve manje imaju vremena za poeziju i  tankoćutnost duha. Za poeziju treba profinjenost duše, a za mnoge to je danas nepotrebni luksuz ili beskorisno traćenje vremena (kojeg je ionako sve manje).S druge strane povećava se broj onih koji pišu poeziju, dakle, bave se njome aktivno, osjećaju potrebu da vlastite doživljaje i promišljanja poetski izraze. Dio njih to čini iz želje da svoju prošlost spasi od zaborava ili se papiru ispovjedi, a dio njih  se pera laća iz kreativnih pobuda. Ovi  drugi se trude oko jezika i stvaralački, na nov i svjež način, pokušavaju izraziti svoj emotivni i intelektualni habitus. Dakako, ovi drugi i više čitaju, jer ih zanima bavljenje jezikom iz kreativnih pobuda, žele vidjeti, iako vlada pluralizam svih mogućih poetika i izama, kakav je suvremeni poetski izričaj, i kako se ta zbunjena naša duša danas glasa i jezično očituje.  

Kao osnivač i urednik Biblioteke Ine podržali ste desetak Ininih književnika u njihovim početcima, a kasnije bili ste urednikom i više značajnih kulturoloških izdanja. Možete li ih spomenuti ? 

-  Biblioteku Ine  utemeljio sam 1980. godine i ona je djelovala u okviru Književno-recitatorske sekcije i KUD-a Ina do 2006. godine, a svrha joj je bila okupljanje članova sekcije koji su naumili baviti se književnošću pa su se veoma ozbiljno prihvatili pera. Prvi objavljeni naslovi bili su zbornici književnoga stvaralaštva (Mali stol na kome pišem, Zagreb 1980.) pa zbornici književnog, likovnog i fotografskog stvaralaštva (Zbornik stvaralaštva Ininih zaposlenika 1992., 2002.i 2003. god.),  te naposljetku samostalne knjige najuspješnijih -  uglavnom pobjednika ili pohvaljenih na književnim natječajima, raspisanim svake druge godine za Inine zaposlenike i umirovljenike. Desetak autora, zbog izvrsnosti svojih književnih uradaka te zapaženog uspjeha na spomenutim natječajima, tiskalo je svoje stihozbirke ili knjige pripovijedaka u Biblioteci Ine, a ja sam im uglavnom bio urednikom: Ivo Bilankov Stakla za usporavanje, 1980.; Ana Horvat Kutija za suncokrete, 1983. i  Izabranice, 1998.; Ante Kraljević Kuća višeglasja, NZMH 1994.;  Mirko Kovačević Svakidašnji krajolik, NZMH 1994. i Slike srednjih godina, 1997.; Blanka Supan Različak života, 1998. i Rječkanje, 2002.; Vlado Prekratić Osakačeni anđeli, 1998.; Marijan Novinc Tragači za crnim zlatom, 2000.; Ivan Šindija Dječaci s Kindinice, 2001. i Prče s radilišta, 2003.; Nada Rapp Razlomljena ogledala, 2002.; Dario Rukavina Tri dana, 2004. i Buda u supermarketu, 2005., itd. Dakako, spomenute objavljene knjige omogućile su nekolicini autora popularizaciju i uvrštavanje u antologije objavljene u Hrvatskoj i inozemstvu, a Ivo Bilankov, Ana Horvat i Mirko Kovačević primljeni su u članstvo Društva hrvatskih književnika.   

Osim spomenutih naslova pripremio sam i uredio i ostalih svojih 6 knjiga: monografiju-povjesticu Dvadeset godina u hrvatskoj kulturi KUD-a "lNA", 1999.; zbirku pjesama  Čežnjive daljine, 2000.; zbirku pjesama  Zagasite sretnosti, Naklada Ljevak 2002.; knjigu proze Članci i eseji, 2005.;  monografiju  Jedanaest godina Nagrade INE za promicanje hrvatske kulture u svijetu, 2005.; te stihozbirku Prisne, razborite i poneka crnozlatna, 2011. Pripremio sam i uredio 2 knjige Matka Pejića: Crno zlato (drugo izdanje) i Čovjek i kultura, nekoliko knjiga pjesama (Josipa Palade,  Ante Nadomira Tadića Šutre i drugih) te u suradnji s Mijom Ivurekom  tri značajne likovne monografije: Mladen Veža, Ivan Krstitelj Ranger, Novi sjaj Marije Snježne (fotografije Ivo Pervan) i fotomonografiju  Sotto voce  Miljenka Marohnića, a s Dubravkom Dorotić  Sesar  veoma opsežnu antologiju Zlatna knjiga češkoga pjesništva, NZMH, Zagreb, 2004. Također sam s Mijom Ivurekom, utemeljiteljem Nagrade INE za promicanje hrvatske kulture u svijetu, pripremio, a sam  uredio monografije dobitnika spomenute Nagrade: prof. Vladimira Malekovića, akademika Radoslava Katičića, prof. Jadranke Njerš Beresford-Peirse, dr. sc. Elisabeth vo Erdmann Pandžić, prof. Dušana Karpatskog, dr. sc. Istvana Loekoesa, dr. sc. Jana Jankoviča i akademika Viktora Žmegača.

Posljednjih sedam godina kao organizator književnih susreta Hrvatskoga sabora kulture na izvoru ste informacija o novim zavičajnim pjesnicima i prozaicima. Budući da književnost više nije među visokorangiranim društvenim vrijednostima, koliko su danas produktivni mladi književnici?

- U ožujku 2006. prešao sam iz Ine u Hrvatski sabor kulture na mjesto tajnika, a posljednje 3 godine radim u HSK-u kao stručni suradnik za kazališnu, književnu i likovnu kulturu. Odmah po dolasku obnovio sam književne i likovne susrete koji za vrijeme , a i poslije Domovinskog rata nisu bili održavani. Riječ je o godišnjim književnim i likovnim natječajima na koje svoje radove pošalju zavičajni književnici i likovni stvaraoci iz cijele Hrvatske. Stručna povjerenstva, sastavljena od članova Društva hrvatskih književnika i profesora povijesti umjetnosti - odnosno muzejskih i galerijskih kustosa, pregledaju i izaberu najbolje radove za javnu prezentaciju i za Susret, nakon čega  radovi budu objavljeni u Zborniku književnih i likovnih radova hrvatskih zavičajnih stvaralaca.  Tijekom posljednjih 7 godina u organizaciji HSK-a priredio sam 6 književnih i 7 likovnih susreta, nakon kojih sam izabrane radove i objavio u 4 zbornika, a objavio sam i predgovorom popratio 7 autorskih knjiga nagrađenih ili pohvaljenih sudionika spomenutih književnih natječaja - Deana Ganze, Tanje Stanić, Kolinde Vukman, Silvije Butković i Jadranke Klabučar-Gros. Kako na spomenute natječaje radove šalju zavičajni književnici i likovni stvaraoci s područja cijele Ljepe naše, skupi se veliki broj radova - preko 100 književnih i preko 250 likovnih godišnje, pa oni omogućuju uvid u kvalitet i kvantitet stvaralaštva hrvatskih zavičajnih umjetnika.

Na drugi dio pitanja mogu iz svog dosadašnjeg iskustva i uvida u djelovanje hrvatskih zavičajnih književnika odgovoriti da produktivnost mladih književnika ne ovisi baš puno o visoko rangiranim društvenim vrijednostima nego o stvaralačkim potencijalima mladih umjetnika kao i o njihovoj potrebi da svoj doživljaj, promišljanja i sliku svijeta izraze na suvremen i sebi svojstven način, to jest vlastitim stilom i izričajem.

Pratite li objavljivanje poezije na Internetu? Može li se internetsko objavljivanje shvatiti kao vježbaonica za prve zbirke pjesama? Kako je Internet djelovao na pjesnike?

- Zbog nedostatka vremena ne pratim baš puno Internet. Osim toga skloniji sam klasičnim medijima - tiskovinama i objavljenim knjigama. Internet doživljavam kao objavljivanje pjesme ili priče na brzinu, prezentiranje novog uratka prije tiskanja u knjizi. Ipak, Internetu priznajem veću dostupnost kao i jeftiniju mogućnost plasiranja vlastitog stvaralaštva znatno širem krugu čitatelja. Zbog toga su ga književnici rado prihvatili, ali ne „kao vježbaonicu za prve zbirke" nego kao popularizaciju i dostupnost svoje umjetnosti putem njega. A što se tiče kvalitete objavljenog djela na Internetu tvrdim da sve što ide pred širi auditorij mora imati potrebnu umjetničku kvalitetu i prepoznatljiv vlastiti stil.

Prisutni ste i sudjelujete na otvaranjima mnogih  likovnih izložbi, a likovni su umjetnici i česti gosti Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu. Koliko svojom zauzetošću za likovnu umjetnost možete pomoći mladim likovnim stvaraocima iz provincije da se afirmiraju u Zagrebu?

- Točno, likovni umjetnici, najvećim dijelom iz virovitičkog Likovnog kuba „Nikola Trick", izlagali su najmanje dvaput godišnje u Galeriji KUD-a Ina, Gajeva 46 - dakle, u prostoru u kojem su se sastajali zagrebački Virovitičani svake treće srijede u mjesecu. Bile su to njihove godišnje izložbe postavljene uz Nikolinje (i prenesene u Zagreb iz virovitičkoga Gradskog muzeja), a agilniji članovi Kluba predstavljali su se i samostalnim izložbama. Nažalost, osim toga više nisam mogao učiniti za virovitičke likovne stvaraoce  jer su galerije i ostali izložbeni prostori u Zagrebu rezervirani uglavnom za suvremeno-moderne (tj.apstraktne) umjetnike pa se figurativci (bili oni akademci ili neprofesionalci) teško mogu izboriti za svoju samostalnu izložbu. Što se tiče riječi provincija moram priznati da izraz ima pejorativi prizvuk. Slažem se s Krležinim stavom da provincija nije geografski određena nego  je stanje duhovnog habitusa i osobnog stava. 

Koliko pratite hrvatsku likovnu scenu? Ima li hrvatskih umjetnika koji osluškuju duh vremena i koji posjeduju potencijal za predstavljanje i na europskoj sceni?

- Zbog posla kojim se bavim u Hrvatskom saboru kulture (između ostalog i organizacijom godišnjih likovnih susreta) pratim hrvatsku likovnu scenu neprofesionalnih likovnih stvaralaca jer na natječaje HSK-a stižu likovna djela iz svih krajeva Hrvatske. U ovo vrijeme pluralizma likovnih ideja i načina izražavanja (uporabe različitih likovnih tehnika) hrvatska likovna scena obiluje nadarenim autorima koji imaju što reći, a i znadu kako to reći - znadu se likovno izraziti. Svojim djelima ti kreativci obogaćuju hrvatsku scenu, ali u stanju su to učiniti i na međunarodnom planu, dakako, kad dobe priliku izlagati u inozemstvu. Budući da je HSK član AMATEA ( Međunarodne udruge europskih amaterskih organizacija), imam donekle uvid i u likovno stvaralaštvo zapadno-europskih i srednje-europskih zemalja i moram priznati da hrvatski umjetnici, glede izvrsnosti, ništa ne  zaostaju za svojim europskim kolegama već ih možemo mirne duše ubrojiti u „gornji dom" kreativnih likovnih stvaralaca. 

U Ini ste 30 godina radili kao organizator kulturnih djelatnosti. Vašim prelaskom u HSK ugašeno je spomenuto radno mjesto. Znadete li možda, jesu li druge velike tvrtke, poput Plive, Končara ili Podravke zadržale zaposlenike tog profila, te je li još uvijek u našem društvu prisutna svijest da su kultura i umjetnost realne ljudske potrebe i prirodna zaštita od stresa i suvremenih neuroza?

- Koprivnička „Podravka" još uvijek ima organizatora kulturnih djelatnosti, a u okviru tvrtke djeluje i istoimeni KUD s pet  sekcija (njihovi članovi sudjeluju na HSK-ovim susretima, festivalima, seminarima,  a Pjevači zbor surađuje s virovitičkim „Rodoljubom").  Privatizacijom i velikim smanjenjem broja zaposlenih, i „Pliva" i „Končar" ne gaje više u okviru tvrtke kulturne djelatnosti, a ukinuli su i radno mjesto organizatora kulture. Nažalost danas sve više prevladava mišljenje kako je kultura skupa i nepotrebna te da je relikt socijalizma i da se njome bave neradnici. Za mnoge je kultura sve više potrošnja, a ne izražavanje duha i čovjekovih kreativnih potreba. Smatraju je suvišnom, iako je vid obrazovanja i kreativnog pristupa svakodnevici. Umjesto odgovora na drugi dio postavljenog mi pitanja podsjetio bih na jednu Krležinu zgodu. Na raspravi o kulturi i obrazovanju prigovorili mu da je kultura veoma skupa. On im na to mirno odgovori: „U pravu ste, drugovi, kultura je skupa, ali je nekultura još skuplja."

Svaki se mjesec na tribini Zavičajnog društva Virovitičana, osim druženja, obradi određena najavljena tema npr. iz virovitičke povijesti, športa, društvenih zbivanja ili veoma često iz kulture. Koji je tome razlog?

- Osim želje za okupljanjem nas zaljubljenika u našu Viroviticu i zavičaj, duboko u nama zapretana je i potreba da o  Gradu slušamo te da saznamo što se sada u njemu događa, a rado bismo proniknuli i u njegovu budućnost. Zato su nam dragi svi gosti koji dođu iz Grada i sve  priče u kojima je Grad glavni lik ili bar glavno mjesto događanja. Zaista su nam dobrodošli  svi oni koji o njemu govore ili oživljavaju njegovu i našu prošlost. Virovitica je grad bogate povijesti i još bogatije kulturne tradicije, Grad kreativnih ljudi sklonih umjetnosti i znanosti, Grad iz kojega nikada nismo zauvijek otišli, iako u njem već više desetljeća ne živimo. Ta škrinja naših prošlosti, naših prohujalih djetinjstva i mladosti, prvih prijateljstava i prvih ljubavi, naših odlazaka u veliki svijet i naših neprestanih, ali kratkotrajnih povrataka, to obilje minulih dana i godina, ta sjećanja što zauvijek su u srcu nam pohranjena - sve je to u pamćenja nam utisnuto i trajat će u nama dok bude nas i onih što živjeli su s nama taj Grad, taj zavičaj i te nepovratne naše živote. Naši sastanci  su trajna memorija minulog vremena i Grada koji traje, oni su susreti s dušom toga Grada što udahnuli smo je još onih davnih dalekih nam početaka.

Izvor: Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

tolstoj2012
14.3.2013. 22:52
Ma dajte, pa Kištra je studirao tjelesni na DIF-u, odnosno Koneziološkom.
fitilj
15.1.2013. 11:33
Mikeš09 hvala na informaciji.
Mikeš09
15.1.2013. 10:12
Kištra je jedan sasvim drugi Kovačević i nema nikakve veze sa ovim...
Pozdrav svim Virov`tičanima u Zagrebu i nek nam što duže žive i rade...
Ljubo R. Weiss
15.1.2013. 1:05
Pozdrav neumornom Mirku i autorici intervjua Sandri!
drug
14.1.2013. 20:06
Sto si nadrkan, pa vidiš da je lapsus
SIDRO
14.1.2013. 17:54
@druže- ajd malo oladi i zamoli nekoga da ti čita!
drug
14.1.2013. 14:24
Taj kištra kojeg ti sidro spominješ nije niti sjena ovom Mirku Kovačeviću...jedino što imaju isto ime pa vjerojatno širu masu ljudi zbunjuje, iako oni koji prate kulturu zanaju tko je tko
sandra mlakar
14.1.2013. 12:19
Drago mi je da ste zadovoljni razgovorom. Ja sam isto. Mirko Kovačević iskreno me je zadivio svojom produktivnošću i kriterijima. Pojedinosti koje vas zanimaju razjasnit ćemo možda u nekim budućim intervjuima.
fitilj
14.1.2013. 11:10
SIDRO moguće je da si u pravu. Vjerujem da će nas uredništvo, autorica članka, ili drugi korisnici izvesti na pravi put.
SIDRO
14.1.2013. 10:53
Fitilj mislim da je to jedan drugi Kovačević!
fitilj
14.1.2013. 9:03
Izvrstan tekst, samo mi nedostaju fragmenti Kištrinog političkog djelovanja.


Još iz kategorije Intervju



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: