Mirko Ilić, ilustrator i dizajner svjetskog glas, vlasnik studija za grafički dizajn, 3-D kompjutorsku grafiku i filmske špice s Manhattna «Mirko Ilić crop» u Viroviticu je doletio ravno iz New Yorka kako bi prisustvovao otvaranju svoje retrospektive izložbe što je ne malo iznenadilo hrvatsku kulturni javnost koja smatra da se velike stvari imaju događati samo u metropoli. Zato ga nerviraju pitanja koja je ovih dana slušao pa nam je na početku razgovara naglasio kako u Virovitici nema rodbine, prijatelja i poznanika već muzejske profesionalce koji su mu poslali e-mail da upravo njegovu izložbu žele vidjeti u Virovitici.
Na otvaranju izložbe rekli ste da se osjećate kao u nekoj bajci. Kako se osjećate danas, dan nakon otvaranje izložbe?
- Meni je to još uvijek čudnovato. Nikada nisam bio u Virovitici, tako da sa ovim snijegom i tim dvorcem u kojem je smještena moja izložba, ovo stvarno izgleda kao u bajci. Došao sam iz New Yorka koji je nešto veći i nema snijega, razlika između New Yorka i Virovitice je 16 sati... Mali osjećaj povratka u prošlost!
Bilo je puno publike i puno pitanja. Jeli to uobičajeno za Vaše izložbe?
- Da, bilo je puno publike, a mislim i da su i pitanja bila zanimljiva. Ljude koje zanima ovo što radim svakako imaju što pitati. Samim tim što su došli pokazuju što ih zanima, imaju drugačiji ukus od, recimo, klasičnog slikarstva. Dakle, takav im je predznak, pa pitanja moraju biti drugačija. Osim toga, kako sam ja drzak i bezobrazan vrlo često i oni sebi uzimaju pravo da budu drski i bezobrazno, što je sasvim u redu.
Pa jeli bilo drskih i bezobraznih?
- Ne, ovaj put nije bilo. Ali je bilo nekih čudnih pitanja kao: "Usporedite sto Hrvatica sa sto Amerikanki", a da mi pri tome nitko ne dovede sto Hrvatica ili bar da njihove telefonske brojeve.
Samo zbog Vas, popularna manifestacija «Noć muzeja» u Virovitici pomaknuta je za jedan dan. Umjesto u petak, kao u cijeloj Hrvatskoj, održana je u subotu jer niste mogli doletjeti. Neki su to protumačili kao Vaš ego-trip?
- Ma, ne! Ne radi se o mom ego-tripu već želja da post diplomci kojima predajem ilustraciju u New Yorku na School of Visual Arts ne ostanu bez nastave. To je jedna od prestižnijih privatnih umjetničkih škola na kojoj predaje većina dobrih američkih dizajnera, ilustratora i ostalih umjetnika. Predajem svaki četvrtak od 17.30 do 21 sat pa tada izbjegavam putovati jer ne želim da oni tamo sjede besposleni ili da im šaljem zamjenu samo zato što se ja negdje po svijetu pravim važan. Oni jako puno plaćaju tu školu, tamo su da bi nešto naučili i čuli moje mišljenje pa se ne mogu ponašati kako meni paše. Osim toga, tako vraćam dug svom školovanju u Zagrebu i svojoj razrednici Zrinki Jurčić koja je u školi bila svaki dan samo za mene i nikada nije izostala. Mislim da su ti nekakvi utjecaji iz mladosti vrlo važni. Jedan profesor može promijeniti cijelu dinamiku jednog učenika, može ga ili potaknuti ili uništiti pa je taj odnos puno važniji nego što se to misli. Nadam se da među učenicima kojima predajem postoji bar jedna osoba u generaciji koju ću potaknuti ili pogurati da realizira svoje ideje i uspije u životu. Samo zbog te jedne osobe vrijedi biti u školi!
Jedan ste od rijetkih koji frazu «davati šansu mladim ljudima» provodite u djelo, u svom studiju ili u školi, a to često ističete i u javnim nastupima?
- Da nije bilo Poleta i Starta, da nije bilo ljudi koji su mi dali šansu kada mi je bilo 17 godina, nekih predivnih žena koje su me voljele i moje mame koja je sve to podržavala ne bi bilo mene. Ne možete očekivati da će mladi nešto napraviti ako im ne damo šansu! Moramo im dati šansu i da pogriješe, bar jedno pet ili čak deset puta. Smatram da umjetnici imaju pravo griješiti do tridesete godine jer se te greške daju nadoknaditi. Jedina greška koju mladi ne mogu popraviti je da ostanu trudni ako to nisu htjeli, jer, što god da naprave tužno je.
Kako su Vam pomagali? Tko su bili ti ljudi?
- Jedan od najboljih dječjih i političkih ilustratora u bivšoj državi, Duško Petričić, nazvao me i ponudio da napravim plakat za popularni Jugoslavenski konkurs za karikaturu Pjer, što je tada bilo jako prestižno. Napravio sam ga i prvi put zaradio oficijelni novac.
Duško Petričić je 1992. godine odlučio otići iz Beograda i s cijelom obitelji se, zbog političkih razloga, preseliti u Kanadu. Ja sam u to vrijeme bio art direktor u «The New York Timesa» i kada sam saznao da je u Kanadi, nazovem ga i dam mu prvi američki posao. Dvadeset godina kasnije tako sam mu se zahvalio za moj prvi posao. I uz put uspijem organizirati da mu izađe prva dječja knjiga u Americi. Vrlo rijetko se dobro može vratiti dobrim izravno, najčešće to možete učiniti nekom drugom mladom koji dolazi. Ono što je meni učinio dizajner Bernardo Bernardi ili urednik Starta Mario Bošnjak ja sada vraćam nekim drugim klincima.
Ima predivnih ljudi koji su mi pomogli u razvoju, ali prije svega morate biti drski. Jer ako vi ne volite sebe i ako mislite da vaš rad ne vrijedi zašto mislite da će ga drugi cijeniti. Radio sam sa zvijezdama i s tadašnjim milijunerima pa sam odlučio igrati na istom nivou.
Spomenuli ste Polet. Za mnoge mlade novinare Polet je legenda, a ljudi koji su ga stvarali «face». Jeli to baš tako?
- Polet izgleda puno ljepše iz ove perspektive, a nama je to bila šljaka i svađanje sa sistemom. Dugo sam mislio da smo mi zadnja zeznuta generacija i da će onima poslije nas biti izvrsno. Na žalost, vama se desio puno veći mrak nego što smo mogli misliti. Tako da je Polet ispao Dizneyland! On to, dakako nije bio jer je bilo mračno i tužno vrijeme, ali je vama poslije bilo još mračnije i tužnije. Zato se ovdje još uvijek sluša Azra jer nove generacije nisu proizvele novu Azru. Puno je razloga za to - tržište je premalo, morate raditi komercijalno, svi vaši dizajneri moraju raditi u agencijama, nema dizajnera koji radi neovisno.
Radili smo u jednoj maloj prostoriji, svi su stolovi bili u krug, nitko nije bio šef i tu je bila jedna predivna razmjena ideja. Ta razmjena, mogućnost sazrijevanja i šanse da nešto sam napraviš je bila predivna. Ostalu se sve mračne priče!
U ono vrijeme to je bilo tako naivno, radili smo za cugu i ženske, a ne za novac. Rijetki u ovoj umjetnosti zarade veliki novac, on se nekima od nas jednostavno desio. Posebno se strip ne može crtati za lovu, taj trud se fizički i materijalno ne isplati. Strip se crta iz čiste ljubavi. A dokaz tome je moj strip Shakti. Imao sam dvadeset godina i to je ljubavna izjava mojoj budućoj ženi. S njim sam je zaprosio. Rekla je da, a kada smo se razveli odlučio sam da više nikada neću crtati stripove.
Kako ocjenjujete hrvatski dizajn danas?
- Hrvatski prosječni dizajn, s utjecajem Italije i Beča, bolji je od prosječnog dizajna u Americi jer nas ima puno više pa proizvodimo više šrota. Hrvatska ima dobar industrijski dizajn, ali je industrija loša. Ima jako dobru kulturu, ali je loš dizajn u kulturi jer tu nema novaca pa dizajneri neće raditi. Drugi problem su agencije koje sputavaju individualnost i spontanost. Bosanski, pa čak i srpski dizajn je puno duhovitiji od Hrvatskog zato što tamo postoje mali studiji gdje je veselo. S dizajnom je kao i s oblačenjem. Mnogi kupe manekena iz izloga pa tek onda vide da im to baš i ne stoji kao na lutki...
Rekli ste da više ne putujete često, ali nakon Virovitice letite u Katar gdje ćete održati predavanje o dizajnu.
- Zovu me na predavanja po cijelom svijetu, a zbog obitelji to sam malo prorijedio pa sada putujem jedanput mjesečno.
Zovu li Vas u Hrvatsku? Kad ste zanji put održali neko predavanje?
- Nedavno! Na poziv svoje razrednice održao sma predavanje u svojoj bivšoj školi. Iz Hrvatske dobivam pozive, ali ne od ljudi iz struke jer je uvijek neka frka kada dođem. Tako se lakše ostaje zvijezda lokalnog neba, bez uvrede ili sa svim uvredama koje idu. Međutim, imam tu sreću da svoje komplekse liječim jer me zovu na neka druga mjesta.
Odnedavno imate novog predsjednika. Hoće li se što promijeniti u Vašem životu?
- Amerika me jako veseli jer se tamo stalno nešto dešava. Veselilo me raditi protiv Georga Busha kao što će me sada veseliti da radim protiv Baraçka Obame ako treba. Zato što vlast, bez obzira kako lijepo starta, završava korupcijom ako se ne kontrolira. To što je on Afroamerikanac, pa još pametan i lijep, to može trajati četiri tjedana, a onda mora početi raditi svoj posao. Ja sam donirao novac za Obamu i jedan sam od onih koji je dobio poziv na inauguraciju, ali nisam išao tamo kako bih mogao uzeti pravo kritizirati ga. Osnovna stvar svih novina, novinara i ilustratora je da kritiziraju vladu. Na žalost, mi smo iz malih sredina gdje ako umjetnik nije priljubljen uz vlast u većini slučajeva nema novaca za raditi pa misli da moramo voljeti vlast. Ali vlast nas ne voli, samo nas upotrebljava.
Zašto ne želite autorizirati ovaj intervju? Čitate li što hrvatski mediji pišu o Vama?
- Ja sam dosta intuitivan tako da su i svi moji intervjui su intuitivni, kao uostalom i većina mojih radova, samo što njih poslije mogu kontrolirati. Vrlo često u trenutku kažem nešto što ne bih rekao i da to idem autorizirati vjerojatno bih popravlja i očajno bi se pravio pametnijim nego što jesam a to me živcira. Povremeno, iz kojekakvih razloga znam lagati, a laži su mi dosta lijepe pa kad to autoriziram onda su malo drugačije. Inače, lijepo mi je davati intervjue jer sam sebe nekad iznenadim...
S druge strane novinari su vrlo često površni, nekada ne razumiju ime koje sam rekao, vrlo često mijenjaju Time i Times, onda me i to živcira. Vaše televizije se ne prikazuju u Americi, radiji se ne puštaju kod mene, nitko mi, kad izađem na ulicu ne kaže: Kaj si ono jučer rekao u novinama? Priuštim si da to ne moram čitati, osim kad me netko ružno napadne pa mi moji dragi prijatelji iz Hrvatske jave. Onda imam potrebu povremeno odgovoriti. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali nitko nema pravo vrijeđati ljude.