Sad kad ih trebamo, njih nema! O ovdašnjim je pripadnicima neoliberalne ekonomske škole riječ. Trideset godina zagovarali su slobodno tržište. Propagirali su što manje države u ekonomiji. Država treba samo određivati pravila igre, a tržišna utakmica treba iznjedriti pobjednike. Omiljeno im je bilo stajalište da država ne smije birati pobjednike, odnosno odabrati gospodarske grane koje će posebno poticati ili štititi od inozemne konkurencije. Zaklinjanje na globalizaciju bilo je u svakom tekstu i javnom nastupu - piše Miodrag Šajatović u kolumni Ekonomalije tjednika Lider.
A onda se u Bijelu kuću vratio Donald Trump. U dva mjeseca donio je na desetke odluka suprotnih neoliberalnim vjerovanjima. Protekcionističkim carinama krenuo je protiv globalizacije. Najsirovijim intervencionističkim mjerama počeo je braniti domaće tržište. Odlučio je birati pobjednike. Posebnim carinama na čelik i aluminij pokušava od tamošnje posrnule crne i obojene metalurgije učiniti gospodarske grane koje će se vratiti na nekadašnje slavne staze. I brodogradnju bira kao pobjednika. I nju će poticati svim raspoloživim sredstvima. Umjesto nemiješanja u ponudu i potražnju američki predsjednik na travnjaku Bijele kuće izloži Teslu, automobil svoga glavnog savjetnika Elona Muska. Usput prijeti Europi jer europski kupci kupuju premalo američkih automobila.
Ne bi se šteli zameriti
Dalo bi se još nabrajati, ali i ovi su primjeri dovoljni za tvrdnju da je Donald Trump u dva mjeseca pogazio temelje neoliberalnoga koncepta Miltona Friedmana. Ovdašnji bi kroničar očekivao da će inače glasni ekonomski neoliberali reagirati na takvo skrnavljenje. Da će osuditi Trumpove poteze. Ali, gle čuda, od sto glasa – glasa čuti nije. Ispričavam se ako sam previdio neki hrabar neoliberalni istup s jasnim stajalištem, ali tišina generalno zvoni.
Na jednom portalu na kojem bi čovjek očekivao kritiku Trumpova sirovoga državnog intervencionizma od petnaest vidljivih naslova ni u jednome nema riječi ‘Trump‘. U nekim analizama deklariranih neoliberala odjednom, umjesto uobičajeno jasnih stajališta za nešto i protiv nečega, ide se u neutralno nabrajanje. Sve oprezno, sredinom ceste. ‘Ne bi se šteli zameriti‘, rekli bi Zagorci.
Teško je objasniti tu tišinu. Dobro, moguće je da su spletom okolnosti, baš se slučajno poklopilo, dugogodišnji misionari slobodnog tržišta (koje nikad nije postojalo) odjednom promijenili svoja vjerovanja. Pa su prihvatili stvarnost koja odavno kaže da su tek slobodno tržište i pametna državna intervencija, ako su dobro koordinirani, tajna uspješnih nacija.
A možda su pročitali vijest o onom francuskom znanstveniku kojemu je bio zabranjen ulazak u SAD samo zato što su mu na aerodromu u mobitelu našli bilješke u kojima kritizira poteze Donalda Trumpa. S obzirom na to da su studijska putovanja u SAD mnogima ugodna i na više načina korisna praksa, razumljiv je oprez. Neki od dojučerašnjih borbenih i isključivih promicatelja ideje slobodnog tržišta možda bi svoju šutnju objasnili rečenicom: ‘Kad se promijene činjenice, i ja promijenim mišljenje.‘ Nezgoda je što se ta rečenica pripisuje Johnu Maynardu Keynesu, ocu škole državnog intervencionizma, protiv čijih su se ideja baš neoliberali desetljećima borili. Sve dok, koje li nesreće, Keynesovo učenje nije preuzeo moćni Donald Trump.
Rov je ostao prazan
Premda su ovdašnji neoliberali često govorili da oni zapravo nisu imali nikakav utjecaj na ekonomske politike hrvatskih vlada, to je daleko od točnoga. U jednome su svakako uspjeli. Proglasivši bilo kakvo državno planiranje štetnim nasljeđem socijalizma i ignorirajući da većina uspješnih država ima institucije koje promišljaju o budućnosti i vlasti predlažu planove s ciljevima, potaknuli su ukidanje čak i benignog ureda za strateško promišljanje. Zato danas vlada Andreja Plenkovića nema instituciju (agenciju, zavod, think tank…) koja bi u ovim složenim vremenima bila sposobna strateški razraditi moguće scenarije i planove.
U nadi da će ekonomski neoliberalni ekonomisti i hobisti (oni koji nisu ekonomisti, ali ‘mogu pogledati‘) s vremenom steći hrabrost i promicati svoje stare vrijednosti, pogotovo sada kada se klatno previše nagnulo prema sirovom, nasilničkom državnom intervencionizmu, javnost čeka njihove vrijednosne sudove. Ako se šutnja nastavi, nema druge nego da se dosadašnji pripadnici škole zdravog razuma, koji su se godinama zauzimali za ravnotežu tržišta i državne intervencije, kao dobrovoljci proglase neoliberalima i uskoče u iznenada ispražnjen rov boraca za zaštitu tržišta i globalizacije.
