Prije više od 20 godina časopis Time, umjesto da tradicionalno proglasi osobu godine, dakle živog čovjeka, odabrao je da pobjednik bude – kompjutor. Svidio mi se taj pomak pa sam od tada u svojim kolumnama potkraj svake godine proglašavao ‘osobu’, a zapravo pojavu, trend ili tvrtku godine. Našlo se tu nelikvidnosti, korupcije, pomahnitale burze, izgubljenih godina, apatije, aplikacije, izvoza, Agrokora, ulaska i izlaska iz recesije.
>>>Miodrag Šajatović: MMF u Hrvatskoj – Nezainteresirani misionari i pospani domoroci
Nakon svih tih godina, evo se krug zatvara. Na kraju 2018., bez ozbiljnije konkurencije, osoba godine u Hrvatskoj zaista je – osoba. Od krvi i mesa. A zovemo je – migrant. Iz Hrvatske je u zadnjih nekoliko godina emigriralo oko 250.000 ljudi. Imigriralo je manje od desetine tog broja. Vlada je za sljedeću godinu predvidjela 62.000 radnih dozvola za privremene imigrante. Procjenjuje se da bi za kakav-takav rast BDP-a i spas hrvatskoga mirovinskog i zdravstvenog sustava od bankrota u sljedećih dvadesetak godina trebalo primamiti i uvesti oko 800.000 migranata.
Samo da ne budu kao mi!
Kako naglašava Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti, još uvijek ‘nismo definirali tko nam je poželjan useljenik’ i koje bismo mjere trebali provoditi. Spominje i produbljivanje straha i nesigurnosti od uvoza nužnih nam migranata.
Odbojnost velikog dijela društva prema ideji masovnijeg naseljavanja migranata nije čudna. Spominje se mržnja prema strancima. Ali ako dublje zagrebemo, mržnja je posljedica straha. Ali ne od tih doseljenika nego od nas samih. Bojimo ih se jer smo duboko svjesni da kao zajednica više nismo sposobni upravljati samima sobom, a kamo li desecima ili stotinama tisuća ‘dođoša’.
Ako strance pustimo u Lijepu Našu, najveća opasnost nije da će oni promijeniti nas. Rizik je da ćemo ih integrirati i da će i oni postati kakvi smo mi.
>>>Miodrag Šajatović: Frka je kad i The Economist kritizira ‘abnormalne profite’
Zemlje poput Njemačke pokazale su tijekom desetljeća kako se menadžerira migrantima. Da bi se stvari držale pod kontrolom, nužne su jake institucije. A institucije se u Hrvatskoj raspadaju. Nasilnik ‘Daruvarac’ može gotovo ubiti djevojku i nakon šest mjeseci zbog pravnih nedorečenosti izaći iz zatvora. Što bi se dogodilo da je umjesto ‘Daruvarca’ istu stvar napravio neki Kenijac, Alžirac ili Afganistanac? Slično tome, institucije sustava nisu sposobne obuzdati problematične učenike koji maltretiraju profesore. Što bi bilo da su umjesto varaždinskih učenika, profesora kredom gađali mali imigranti?
Ili, kako očekivati da bi naše društvo bilo sposobno odraditi integraciju velikog broja stranaca iz Nepala, Indije ili neke afričke zemlje, kad se u Zagrebu spaljuju kombiji kojima su na neko natjecanje došla djeca iz Šibenika?
Umijeće integracije
Sad će netko reći da ni zemlje s iskustvom više ne mogu upravljati migrantima koji im ekonomski trebaju. To jest djelomično točno, ali ovih je dana objavljeno da je zaposlen već svaki treći imigrant koji je prije par godina u velikom valu stigao u Njemačku. Povremeni teroristički napadi, nažalost, cijena su koju se ne može izbjeći. Zabraniti uvoz demografski i ekonomski nužnih imigranata, bilo bi, isprika na usporedbi, slično kao zabraniti uvoz automobila. Jer, vožnja automobilom svake godine odnese desetke tisuća žrtava. Oni koji su savladali prometna pravila, upravljanje i koji se odgovorno ponašaju u prometu imaju manji rizik da im se dogodi nesreća.
Ponekad se članovima neke zajednice učini da mogu raditi krive stvari i bježati od toga da rade prave stvari i da za to neće biti kažnjeni. Kad je o ekonomiji riječ, to je nemoguće. Pitanje je samo u kakvu će obliku stići kazna.
Dugo godina stizala je u obliku hiperinflacije. Kad je ta rupa začepljena, probilo je na praksi nelikvidnosti i neplaćanja. Onda je pojavni oblik bila recesija. Pa velika nezaposlenost. Pa zaostajanje na listama konkurentnosti. Pa ogorčenost najboljeg dijela mlade radne snage korupcijom, nepotizmom i urušenim sustavom vrijednosti. Onda se to pretvorilo u emigraciju u Njemačku, Austriju i Irsku.
Ne dogodi li se vrlo brzo nekakvo čudo, pa se na političkoj sceni ne pojavi konstruktivna snaga koja će početi poslagivati dugo godina urušavane institucije sustava i vrijednosti društva, Hrvatska će biti gubitnik u aktualnoj utakmici za privlačenje poželjnog dijela imigrantskog vala. A onda, umjesto da se proces imigracije kontrolira i da se radi kvalitetna integracija pridošlica, procese se neće ni moći kontrolirati.
