Loše vijesti, na žalost, dolaze i u vrijeme kada se mnogi vesele, kada ih uopće ne očekujemo, kada ih ne želimo. I sám sam ih slao u svijet: Poginuo pod kotačima traktora; Objesio se na tavanu, Ozlijeđen u eksploziji petarde, Predozirao se, Ugušila se u kupaonici, Umro u svom stanu napušten i sam, Pregazio ga vlak… To su samo neki naslovi koji su mi pokvarili dosadašnje blagdane. Jedna takva došla nam na Božić iz Zagreba: nakon teške bolesti umro je Drago Britvić, čovjek koji nam je stihom oplemenjivao dušu, koji nas je učio kako se voli svijet oko sebe, kako se voli djevojka, prijatelj, glazba, kavana, cvijet, grad, domovina…
Iako ne mogu kazati da sam ploče s njegovim pjesmama stavljao na gramofon, uz njegove pjesme sam odrastao i sazrijevao. Jer, slušali su ih moji roditelji, puštali kondukteri u autobusima na međugradskim linijama i birali glazbeni urednici na radiju. A radio sam volio slušati i nisam mijenjao stanice zbog glazbe koja nije po mom ukusu očekujući da će svaka slijedeća stvar biti bolja, baš ona koja meni odgovara.
Kada sam kao dijete razmišljao o Zagrebu vidio sam Zagreb Draginim očima.
Iz Zadnjeg fijakera:
Videl bu, još je lepi Zagreb,
kak na paradi v plave bluze,
Dobri naš veter s Meveščaka,
za nas, popűhunul bu i zbisal suze.
ili iz Zagrebačke panorame:
U predgrađima uvijek ima
bar neka rampa, neki vlak,
pod jednu vodu krov od lima
i neki bršljan, neki slak.
Ima još toga, moga bih nizati stihove ko đerdane, što bi rekao jedan drugi pjesnik i šansonjer. Duh našeg glavnog grada je i u ponajboljim hrvatskim šansonama Miloner, Golubovi, Pod starim krovovima, Bicikl… pa i ona sjetna Potraži me u predgrađu...
Bio je to prvi susret sa Zagrebom, sa Zagrebom kojega smo i mi iz provincije voljeli, koji je nekako bliži nama, daleko od glamura metropole i lažnog sjaja napuhanih badavana.
A za pjesme Noćas ćemo zemlji ko materi reći, Umrli su kapitani, Dico moja, Kad zazvone dubrovačka zvona i Maslina je neobrana mislili smo da su narodne. Uvijek smo se šalili kad smo slušali i pjevali "maslinu" kako ju je napisao neki barba s čašom bevande u ruci gledajući u neobrano stablo dok njegovi prijatelji kartaju briškulu. A te je stihove napisao čovjek koji je svakodnevno vlakom iz Pitomače stizao u Viroviticu i ulazio u zgradu koju sada gledam s prozora redakcije Virovitica.neta, čovjek koji je možda sjedio u istoj klupi u kojoj smo možda i mi sjedili.
Jednom sam na radiju, gdje je počinjala moja novinarska karijera, tamo negdje početkom osamdesetih, nabasao na ploče Vice Vukova. Začudio sam se kako su se tamo našle, uredno složene s ostalim pločama jer sam čuo da je taj pjevač zabranjen, da se stvari koje on pjeva ne smiju pjevati i svirati, a kamoli javno izvoditi. Taj me je pronalazak silno obradovao: ploče ipak nisu završile na lomači, netko ih sačuvao. Ali pored svake pjesme stajao je crveni uskličnik i opaska: Ne puštati. Preslušao sam ih, onako za sebe, iako sam ih najradije htio hititi u eter pa da drugovi popizde, ali urednik nije dao. Dvije pjesme su mi se posebno svidjele: Tvoja zemlja i Mirno teku rijeke. Napisao je ih Drago Britvić, virovitički gimnazijalac, čovjek kojega su učili isti oni profesori koji su izučili generacije časnih i kasnije uspješnih Virovitičana.
Dragu Brtivića upoznao sam gotovo dvadesetak godina kasnije u Pitomači, iza pozornice festivala Pjesme Podravine i Podravlja. Pili smo aršanjsku graševinu. Obradovao sam se i zatražio intervju, bar neku izjavu. Odbio me! Bilo mi je teško, moram priznati, osjećao sam se poraženim. Onda su me utješili da Britva već desetljećima nije dao ni jedan intervju, da izbjegava novinare i fotoreportere, da ne voli publicitet, naslovnice, duplerice i postere. Prezire rubrike «Što danas rade poznati» i u «Kakvoj se kadi kupaju zvijezde». Baš zbog toga sam ga posebno zavolio i počeo proučavati njegov opus. Poklonio mi je i knjigu svojih izabranih pjesma «Bože čuvaj Hrvatsku», s posvetom.
Da, to je Drago. Kao u pjesmama koje piše:
Dolar i lira su hrpe papira,
i sreću ne kupujem za njih.
Moja moneta je šira od svijeta,
i zove se osmijeh il stih (...)
(...) Ja sam bogat, i prepun zvijezda i nada.
I živim ko milioner
Ipak, pozirao mi je nekoliko godina kasnije, pred zgradom Kazališta Virovitica, u društvu s doktorom Jergovićem i maestrom Kelemenom.
Samo zato što sam Virovitičanin, rekao mi je.
