DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

Mato Pejić o knjizi CugAnno 2018. Biljane Kovačević na promociji u Knjižnici: ako su pjesme ljubavne, to ne znači i da su obavezno i vedre, ili nedajbože, sretne


  Roklicerove večeri           Mato Pejić           19.06.2019.         1334 pogleda
Mato Pejić o knjizi CugAnno 2018. Biljane Kovačević na promociji u Knjižnici: ako su pjesme ljubavne, to ne znači i da su obavezno i vedre, ili nedajbože, sretne

Ljubav je središnja i najvažnija tema ovih pjesama, ljubav nježna i strastvena, ljubav naivna i zbunjena, mala i velika, slaba i jaka, mudra i šašava, ljubav između žene i muškarca, ali i ljubav prema glazbi, tišini i vrevi, prirodi, jeseni, romoru kiše i snijegu, ljubav prema putovanju, prema jelu i piću, paradajzu, vlaku, Cugu, kolodvoru, pa čak i prema štamparskoj tehnici sitotiska, a nadasve ljubav prema poeziji, umjetnosti riječi i ljepoti, ljubav prema ljubavi pa i prema ljubavi takvoj kakvih više nema. Pjesme u zbirci Biljane Kovačević su sve odreda ljubavne, svih sedamdeset, bez ijedne iznimke, iako se ona u nekima ne spominje izrijekom.

Međutim, ako su pjesme ljubavne, to ne znači i da su obavezno i vedre, ili nedajbože, sretne, kao što bi se prvoloptaški možda pomislilo. Ima, naime, svakakvih ljubavi, pa ima i takvih koje zaslužuju batine. Još davno je rekao jedan aforističar: Kad se netko kune u ljubav do groba, obično ne misli na svoj grob. Ljubav je samo riječ i ništa više, obična slova svakog lista papira, kaže jedan pjesnik, ljubav je slijepa i ide kroz želudac, ljubav je utjeha u tuzi, tišina u buci, odmor u iscrpljenosti, nada u očaju, dodaje puk. U ljubavi i ratu sve je dopušteno rezolutna je slijedeća narodna mudrolija, a druga isto tako ratoborna veli: Od ljubavi se ne živi ali se za nju gine. Ljubavi ima i u doba kolere, utvrdio je Gabriel Garcia Marquez, a ima je i u drugim nevremenima, pa je tako puno puta zabilježen baby-boom devet mjeseci nakon rata, nakon elementarne nepogode ili nakon pukog nestanka struje. A točku na i stavlja John Lennon svevremenskim stihom: All you need is Love – Sve što trebate je ljubav!

Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je i zalijevati, poručuje njemačka narodna, John Marks Templeton konstatira Što više ljubavi dajemo, to nam je više ostaje, dok Platon poentira Dodirom ljubavi, svatko postaje pjesnik. A na zemlju nas vraća anonimni autor, koji kaže: Ako birate između ljubavi i karijere, karijera je bolji izbor... ali znajte da s njom ne možete spavati.

U jednom od svojih velikih hitova Đorđe Balašević, na primjer, kaže: Sve prave ljubavi su tužne, a na jednom drugom mjestu nekorektnim razgovornim stilom dodaje: jebeš ljubav kad nije nesretna. Ne može to drugačije, jer život nije fer – nikome ne daje samo dobro, a opet nije ni tako okrutan da ti dadne samo zlo, odnosno, kako u Gorskom vijencu mudro kaza Petar Petrović Njegoš: Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči nezagrči.

A gle: I Biljana ima u pjesmi Rever jeseni stih Posljednji zalogaj meda i pelina. Neki motivi su, eto, naprosto univerzalni i neizbježni, neke usporedbe se nameću tako silno da ih – htjeli, ne htjeli – morate ponoviti, a Biljana ne propušta u svojim pjesmama ispisati posvete uzorima u kojima je tražila i našla nadahnuće. Gdjekad to čini spominjanjem imena, drugi put uvrštavanjem njihovih stihova u svoje pjesme. A dug najvećem od svih, Pablu Nerudi, vraća u svom predgovoru nazvanom Kako je dobro u dobrom društvu biti. Tko želi pisati o ljubavi – priznat ćete – mora već u prvoj lekciji sresti tog monumentalnog poetu, koji svim svojim postojanjem i opusom svjedoči da je pratemelj čovjekove biti – voljeti i biti voljen.

I Pablo bi rekao: „Noćas bih mogao napisati…“ piše Biljana u uvodnom eseju. Pablo. Dakle, on joj je tako važan i blizak i tako velik da mu ne treba ni prezime, iako ga ima na pretek. Mislim, prezimena. Taj Čileanac se naime zapravo zvao Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto, a Pablo Neruda mu je umjetnički pseudonim. Zašto spominjem tu naoko potpuno nevažnu činjenicu? Zato da ovu priču na trenutak skrenem na svoj teren, eto zašto. Svoje umjetničko prezime Ricardo, odnosno rečeni Pablo, nije, naime, izmislio, nego ga je jednostavno preuzeo od jednog češkog pjesnika, prozaika, pripovjedača, feljtonista i novinara – od Jana Nerude. Jan Nepomuk Neruda živio je u Pragu sto godina prije čileanskog imenjaka i bio je vodeća osoba znane pjesničke generacije Majovaca. Njegova ljubavna poezija obilježena je skepsom i pesimizmom, koji idu čak do nihilizma, pa je možda baš to razlog zbog kojeg je stoljeće kasnije za njegovim prezimenom posegnuo onaj Čileanac.

Ne zaboravimo, naime, da je onaj Pablov citat objavljen u zbirci koja se zove 20 ljubavnih pjesama i jedna očajna.

Slično je dakle i s originalnim Nerudom, Čehom Janom Nepomukom, a za ilustraciju, koja to potvrđuje, odabrao sam i prepjevao jednu njegovu ljubavnu pjesmu:

Evanđelje svoje voljbe
pisah ja u knjige blijede
blijede knjige – noći tamne
a slova su sjajne zvijezde

Čitajte ih al kad počne
gasnut zvijezda plamen
znajte da je s mojom voljbom
davno, davno amen!

I, da zaključim: U stihovima Biljane Kovačević, kao u svim pravim i dobrim ljubavnim pjesmama, svakako ima uzvišene ljepote i plemenitih osjećaja, ima patosa i nesreće, beskrajne radosti i ljubavnih peripetija, ali ima i našeg domaćeg, običnog, banalnog čemera i jada, prizemnih i trivijalnih tegoba, općih mjesta svačije svakidašnje jadikovke. Jer, kad Biljana u istoimenoj pjesmi Cug kaže:

Ima nešto mistično u čekanju
stajanju satima na prepunom
pa praznom kolodvoru

u tome će bez sumnje mnogi s pravom prepoznati čežnju i vjernost, nadu i strpljenje, i diviti se vještom slikanju protoka vremena, jer kolodvor je, eto, čas prepun, čas prazan, a ja, opet, i nekako mislim da nisam jedini, vidim u tome i komad nevesele stvarnosti, virovitičke, daruvarske i svakog grada koji je bio dovoljno nesretan da mu Marija Terezija izgradi prugu, jer ako se na onom peronu stoji satima, to znači da se čeka vlak Hrvatskih željeznica, jer jedino on može tako bezobrazno kasniti.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Roklicerove večeri



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: