Rujan je, 2012.godina. Broj zaposlenih je u laganom padu, broj nezaposlenih u porastu, naravno. Pad je u gospodarstvu ali i drugim, svakodnevno važnim, granama i sferama života u Hrvatskoj. Čišćenje „trulog tkiva" je počelo. Nije ugodno, ne djeluje ohrabrujuće ali je neminovno. Svi mi, kao promatrači zbivanja imamo svoje promišljanje o tome. Tako i neki od glavnih „igrača" u ovoj utakmici...
Čačić tvrdi da se stvari u Hrvatskoj kreću na bolje. Da li mu je ocjena realna, ne znam, pristran je kod takvih tvrdnji što je i razumljivo. Ipak je on PPVRH! Vilim, s prezimenom Ribić, reći će da Zoki i njegov tim zemlju vode u katastrofu. Da donose antinarodne zakone. I on je pristran. Previše je „slab" na plaću prvog Matičinog sindikaliste i ostale privilegije koje ima u toj fotelji. Pričaju o 16-17 tisuća plaće i što-šta još. Prozvani Milanović konstatira da je smjer pozitivan. Nameće nam se potreba za strpljenjem, problemi su se gomilali dvadesetak godina i nema rješenja preko noći. Možda je, poput svog ppvrh-a pristran u ocjenjivanju ali, čini se, da je ipak realan. Veliki teret mu je na leđima, u situaciji je „sad ili nikad"!! Gl. ur. Glasa Koncila, Ivan Miklenić ( neće to priznati, naravno ) teško može prožvakati da je u RH vlast u rukama ljevičara, socijaldemokrata, koji pokušavaju narodu omogućiti izlaz iz teškoća u koje ga je uvalio Sanader praćen Jadrankom Kosorovom. Velečasnog Ivana ne vrijedi ocjenjivati jer njegove sposobnosti prosuđuje njegov nebeski gospodar te mu taj užitak ostavljam.
Slavko Linić.. Po tko zna koji put poručuje da se porez mora plaćati ( da ga SVI moraju plaćati ) kao i ostale obaveze prema državi, poslovnim partnerima, radnicima i drugima. Što bi tu trebalo biti čudno? Ma ništa,osim što se to sve nije plaćalo ovih proteklih dvadeset godina. Njemu bi svakako trebalo vjerovati. Nema čarobnog štapa ( za sada samo batina, koju su mnogi zaslužili ), za dug koji je nastao te promašene projekte dosadašnje vlasti. I tu smo vlast birali. I platit ćemo njene avanture.
Tvrdnje gore navedenih „aktivista" i kreatora političkog i sveukupnog života u Hrvatskoj svatko od nas promatra na svoj način. Različito ih se shvaća i prihvaća. Neki od njih barataju činjenicama neki pukim viđenjem neke situacije te otvorenim ili skrivenim potrebama i pobudama. Ako bi se to malo analiziralo, bilo bi ovako......:
Prvi potpredsjednik Vlade RH optimističan je po svojoj naravi. Ima čovjek iskustva u gospodarstvu i politici. Ima i pehova, političkih i privatnih. Ovi privatni su, naravno, njegova stvar. Mada...on je ipak PPVRH !! Morao bi čovjek voditi računa o tome. No, na stranu to - Čačić vodi težak resor ( svi su u Hrvatskoj, na žalost, teški ) i ima veliku odgovornost. I kao većina, misli da radi dobro. Koliko dobro saznat će za tri godine. Obzirom na rejting kojeg ima kod građana, morat će se svojski potruditi.
Vilim, prezimena Ribić, sasvim je u drugom položaju. Čovjek je u poziciji, praćen nekolicinom sindikalnih vođa koji svojim angažmanom u sindikalstvu nisu sačuvali niti jedno radno mjesto, da prosvjeduje s razlogom ili bez, svejedno je, da na „entu" potenciju diže vrijednosti, prava i zasluge onih koje predstavlja. Neću reći da je to loše, dapače, ali ne vidi i ne želi vidjeti svijet oko sebe. Ne zanima ga što radnici u realnom sektoru imaju plaću, u prosjeku, u pola manju nego li njegovi štićenici. Kao dijete od šest godina, traži još. Sutra još malo više. Vilim, kao odrastao čovjek, nudi „dosad neviđeni štrajk"....da ne nabrajam koje prijetnje još iznosi. Ne shvaća Vilim da je protuustavno zaduživati narod i trošiti ono čega nema. Rezovima će biti obuhvaćeni svi, teško će biti iznimke, zašto bi to onda bio Vilim i njegova Matica?? Ako bude pošteno, i njegovi će podnijeti teret krize. Ako ne, uzalud je bilo što reći. I, da, valja reći da njegova konstatacija da je „Zakon o fiskalnoj odgovornosti antinarodni zakon, jer će zbog štednje na javnim službama stradati građani kojima su njihove usluge nužne" uopće ne stoji. Javna je tajna da građani i sada „stradavaju" zbog loših usluga javnih službi da im veća stradanja nisu potrebna. Nije to generalna pojava ali je, na žalost, česta.
Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH. Prvi čovjek izvršne vlasti. Prvi, čak, i ispred PPVRH-a !! Njegovo viđenje aktualnosti u Hrvatskoj nije potrebno posebno komentirati jer, normalno je da će dati pozitivnu ocjenu kretanjima i nastojanjima Vlade kojoj je na čelu. Ali, također, poslije Račana, jedini je predsjednik Vlade koji otvoreno progovara o težini situacije u državi i priznaje da stojimo loše, kriza nas trese nesmiljenom jačinom i nije joj kraj. Ako se samo sjetimo Sanaderova uvjeravanja kako je sve dobro, kako nas kriza nije još zakačila ( a bili smo tada već duboko u banani ). Da je tada bilo više samokritičnosti i trezvenosti danas bi bilo puno lakše. U obraćanju iseljeništvu u New Yorku jučer, Milanović je bez ustručavanja poručio:
„Kriza će trajati, a za nered koji je napravljen trebat će ne samo nama, nego i drugim vladama možda dva, čak i tri mandata da se stvari restituiraju i krenu novim smjerom" te je dodao da njegova vlada želi počistiti kuću i uvesti novu vrstu discipline prema državi. „To dosad nije bilo tako i mi ćemo to probati učiniti takvim neovisno o ideologiji i političkoj pripadnosti, posebice kad je riječ o represivnim službama poput policije ili vojske gdje se držimo visokih standarda."
„Glasnogovornik" Katoličke crkve, Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa koncila, ima apsolutno drukčije viđenje stanja u Hrvatskoj koje se često graniči sa apokaliptičnim. Moram priznati da mi je teško razumjeti tog čovjeka, neupitno načitanog, obrazovanog, ali s velikom količinom otvorenog animoziteta prema lijevoj opciji ( neću koristiti teže riječi ) te prema svim neistomišljenicima u nekim svojim propovijedanjima. E, ali demokracija je, čovjek ima pravo reći što misli. Istina, teško je prešutjeti kvalifikacije tipa: „Jedan od dnevnih listova, poznat po svojim ljevičarenjima i anticrkvenostima....", pa : „..ali je zato objavio kroz komentar „svoju istinu"; postupio je dakle po dobro razrađenoj ideji i praksi nekadašnjeg CK Saveza komunista Jugoslavije." Velečasni u maniri ekonomskog stručnjaka poručuje Vladi da prestane „donositi odluke koje se protive zdravome razumu i protivne su općem dobru, tj. legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima." Poruka je to dvotrećinskoj većini građana RH koji su dali povjerenje Milanovićevom timu. A kada se crkvu priupita ( Novi list ) kada joj je dosta novaca, prozvani Miklenić poručuje „da Crkva sredstva iz proračuna koristi za karitativne svrhe, za plaće crkvenim namještenicima (pretežno obiteljski ljudi) i za izgradnju i uzdržavanje crkvenih objekata koji nisu potrebni biskupima i svećenicima nego građanima ove zemlje; dakle sva državna sredstva koriste se isključivo za dobro hrvatskih građana". U ovo zadnje teško bi se moglo povjerovati jer praksa govori apsolutno suprotno. Novi biskupski dvori u Zagrebu više nalikuju skupim toplicama nego li nečijem radnom mjestu „za interes svih". Miklenićevo vraćanje u prošlost prilikom etiketiranja neistomišljenika degutantno je ali i njegovu okružju svojstveno. Kao da usporedite današnju crkvu sa vremenima desetaka papa ( Borgije, Benedikt IX, Stjepan VI, Ivan XII, Sergije III, Lav X, Inocent VIII, Bonifacije VIII i slični ) koji su počinili grozne zločine za svog vremena jer je to tada bilo „normalno". Naravno da se nitko nije usudio suprotstaviti jer bi završio na nekoj od brojnih spravica za mučenje. Danas se vlast može kritizirati, čak i vrijeđati, bez posljedica, na sreću....
Autor Zakona o fiskalnoj odgovornosti, Slavko Linić, s pravom može reći da ima pomaka. Priznala mu je to i rejting agencija Fitch Ratings koja je status Hrvatske iz negativnog povećala na stabilan. Prikazao je javnosti popis poreznih dužnika gdje su se našli mnogi koji su desetke milijuna pokušali „zamračiti" i izigrati poreznu blagajnu. Uveo je obvezu plaćanja doprinosa prije isplate neto plaća. Gore spomenuti Zakon podržavaju i ugledni gospodarstvenici, ekonomisti, stručnjaci različitih profila. S druge strane ima i onih koji taj zakon smatraju lošim, štetnim čak. Među njima su, uz Vilima i Miklenića, još poneki predstavnici sindikalnih skupina koji proviruju ispod Ribićevih skuta. Politička oporba u RH nema bog zna što reći, zato najčešće prešućuju aktivnosti ministra financija a svaki mjerljiv rezultat nastoje omalovažiti i osporiti.
Danas, kada Linić poručuje da svatko mora plaćati svoje obveze prema vjerovniku, zaposleniku, lokalnim i državnim institucijama, veliki dio ga sluša kao da je „Slavko iz zemlje čudesa". Ništa čudno kada smo dvadeset godina nemoćno promatrali kako obveze plaćaju isključivo mali, uredni porezni i ini obveznici. Velike ribe i oni koji su to htjeli biti, plaćanjem reketa ( slušamo to ovih tjedana od Remetinačkih uznika na sudovima ) a ne rijetko i pokrivanjem troškova sjednica nekih predsjedništava ( „ iće i piće „ ) osigurali su sebi status „oslobođen od plaćanja svega".
Bit će grdo, ali moralo se stati na kraj bahatosti i neredu u kojem je država trunula sve ove godine. Vrijeme koje dolazi ne nosi previše lagode. Onima koji su i do sada radili prema regulama i propisima bit će lakše prebroditi ovu „neveru". Oni koji su lovili u mutnom trebao bi biti kraj. Voda se bistri, sve se bolje vidi.
Procesi su u zamahu. Nama, običnom puku, sporo. Ali, ipak se (po)kreće, rekao bi Galileo Galilei pod inkvizicijskom oštricom. Oprost za svoju tvrdnju od crkve je dobio nakon 359 godina. Nadam se da Linić neće toliko čekati za nečiji „oprost" ovoga što čini danas.