Često smo se uvjerili da je stvarnost uzbudljivija od mašte jer su neobične sudbine, pojave i karakteri dio svakodnevnice i samo onda kada nismo u stanju objasniti njihovo porijeklo, počinjemo govoriti o fantastičnom, nadrealnom i maštovitom iako i sasvim površna analiza može pokazati da su zmajevi tvorevina „nastala“ spojem dijelova tijela raznih (poznatih) životinja, da su vještice najčešće mudre žene koje se ne daju zafrkavati od svoje okoline pa im se uzima za zlo što poznaju trave i vješto namještaju slomljene kosti dok se zastrašujuće svjetlosne pojave na nebu mogu objasniti elektromagnetskim promjenama u atmosferi. Međutim kada se posegne u riznicu stvarnosti i odabrano se vješto preoblikuje, nastaju djela koja prestaje obitavati u pukoj domeni faktografije i odlaze u sferu umjetnosti kao što se može iščitati u knjizi „Samodošli“ Petra Fehira u izdanju Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (Virovitica, 2024.).
Petar Fehir (1955.) je oduvijek pisao pjesme, prozu i drame („Imam samo jedan senzor za sve riječi“), vodio je amatersko kazalište „Kocka“ u Grubišnom Polju, glumio je u filmovima i režirao je kratkometražni film „Živjeti od snova“ koji je nastao zahvaljujući njegovom terapeutskom radu „s grupom ljudi koji su imali dvije osnovne dijagnoze, bili su ovisnici o „teškim“ drogama i imali psihozu“ i film je posljedica njihove suradnje. Odlaskom u Švedsku nastavio je „preplitati“ svoje umjetničke sklonosti i profesiju (terapeut za bolesti ovisnosti zbog čega je tamo osnovao „sivi dom“ odnosno Dom za resocijalizaciju) a zadnji dokaz tome je knjiga čiji naslov „Samodošli“ (prema švedskom ensamkommande – dolazi sam) opisuje djecu i mlade do 18 godina koja su prisilno raseljena ili su u bijegu a u Švedskoj ih zovu „djeca bez pratnje“ /„djeca bez skrbnika“ dok se formulacija „maloljetnik bez pratnje“ koristi za one koji su postali punoljetni tokom rješavanja postupka (iz Uvoda).
Potresne priče o dječacima iz dalekih zemalja koji, opterećeni nemilim događajima iz prošlosti, pokušavaju stvoriti vlastito mjesto u zemlji sasvim drugačijih navika, ispisane su poput poema, poput lirsko-epskih pjesama u prozi koje bez zadrške emotivnošću zapljuskuju čitatelje.
Priča „Sankor, dječak bez glasa“ (knjiga snimanja) prati dugo i mukotrpno Sankorovo putovanje od rodnog Iraka, odakle je pobjegao da ga ne bi regrutirali, do dolaska u švedski Dom za smještaj neprilagođene omladine Solen i autor naizmjence ispisuje Sankorova sjećanja iz domovine, događaje za vrijeme putovanja („Jedan sjede pored njega na sofu i stavi mu ruku na butinu./ Sankor se trzne i prostrijeli ga pogledom. / Ovaj se povuče, vrati za stol i natoči novu čašu./Sankor tada shvati što se od njega očekuje./Odbijao je i pomisao na to./Domaćini mu objasniše da nemaju namjeru biti nasilni./ I kako su vjero- vali da je on razumio „dogovor“./Čim je pošao s njima./ Sam si natoči čašu vina./ Pa drugu./ I tu mu film puca./ S čijeg se kraja sjeća samo završne špice. // Nakon te traume izgubit će glas.“) i uspostavljenu stvarnost.
Liječnički pregled pokazao je da je Sankorov govorni aparat neoštećen i da on ne govori zbog proživljenih trauma, ali budući da mu nikakva terapija ne pomaže, on i dalje komunicira isključivo pogledima i rukama. Mike pokušava Sankora socijalizirati kroz razne aktivnosti pa jedne zimske večeri, pri povratku autom s bazena, njih dvojica skliznu s puta pri čemu je Mike povrijeđen i bez svijesti. Pošto se nisu u očekivano vrijeme vratili u Dom, zabrinuto osoblje zove Mikeov telefon i Sankor reagira: „Saginje se, podiže ga, prinese usnama./ Ja, Sankor./ Pa još jednom./Ja, Sankor.// Za nekoliko časaka čuje se, u daljini, sirena hitne pomoći“. Fehirovo umijeće u ovoj dugačkoj priči očituje se u ravnoteži prikaza Sankorovog obiteljskog života i kasnijih iskustava s vrlo upitnom blagonaklonošću drugih ljudi te majstorski oblikovanim krajem u kojem preko jednostavnog odgovora „Ja, Sankor“ prepoznajemo dječakovo prevladavanje trauma, pronalaženje identiteta i spremnost za integraciju.
Priča „Fisken, dječak koji je vidio naranče“ bavi se osobama koje su imale tzv. duple dijagnozu jer su „pored dijagnosticirane psihoze patili i od bolest ovisnosti o drogama“ pri čemu je Fisken, „samodošao s istočne obale Afrike kada mu je bilo nepunih sedamnaest“, „Imao još par „anomalija“/Odstupanja od standarda./ Fisken je, naime, po mnogočemu bio drugači- ji. /“Drugačije“ seksualne orijentacije./I crnoput./ Nemojte misliti da je u „razvijenom“ svijetu ta činjenica nevažna./ Jok!/ Biti crnac nerijetko je bio hendikep kod zapošljavanja ili unaj-mljivanja stana. Ako se baš nije moralo…“.
U ustanovi pokraj Fiskena stanuju Rolf, Sony i Pele, svaki s nekom opsesijom koja mu otežava prilagođavanje društvenim normama i baš su oni svojim sudbinama potaknuli nastanak Fehirovog filma. Međutim, prikazujući sudbine „samodošlih“ Fehir se zapravo bavi sustavom vrijednosti u švedskom društvu koji nije uvijek besprijekoran kao što prvotno djeluje a potresan je primjer služba hitne pomoći zbog čijeg je odugovlačenja Fisken umro. Treća priča bavi se Runidom, sinom Husseinovog višeg oficira čije roditelje strijeljaju a on završava kao izbjeglica u Italiji a potom u Švedskoj (boravak u Italiji mu je otežao dobivanje boravišne dozvole, usprkos odvjetnicima koji su na takvima poput njega odlično zarađivali) gdje ga susjedi sumnjičavo gledaju (a druženje s Munirom iz Alžira doprinosi sumnji da su ISIS-ovci ) i gdje se s mukom navikava na nova pravila (i lošije životne uvjete).
Naslov „Runida, dječak koji je došao dvaput“ nagovještava da bi ova sudbina mogla imati sretan završetak: nakon boravka u Švedskoj, Runida odlazi u London svojoj dobrostojećoj rodbini, ali kako se s njima nije uspio složiti, vraća se u Švedsku jer „mu ova zemlja najbolje odgovara i ovdje se želi skrasiti“. I zatražiti državljanstvo!
Posljednja priča „Da Vinci, dječak koji je ostavio rukopis“ razlikuje se od prethodne tri jer se već iz imena u naslovu naslućuje pomak prema fikciji. I doista, ne radi se više o pojedinačnoj sudbini već se u priči mogu naći mnogi budući da se mahom radi o snovima i vizijama i to ne nužno vezanim uz proživljeno. Potonje razmišljanje donekle potvrđuje oznaka AI na dnu svake stranice rukopisa (artificial intelligence – umjetna inteligencija).
Osim što je izuzetno lijepo i poetski napisana, Fehirova knjiga „Samodošli“ je i pomalo okrutni podsjetnik da i oko nas žive ljudi kojima bi lijepa riječ mogla promijeniti život na bolje jer uglavnom nisu došli u našu sredinu iz obijesti nego iz nevolje. Ne možemo li im pomoći, ne bismo im trebali odmoći jer se i mi jednom možemo naći na njihovom mjestu (naime sudbina je zlica). A za one koji ne znaju što bi, Fehir ima pjesmicu: „Skuhala bi čaj od nane i traćila bogu dane./ Sjedila bi dane, noći i čekala kad će proći.“
