Marokanci misle da smo dio Rusije, dovikivali su nam spasiba, a neki od njih za Hrvatsku su čuli samo zbog Modrića i Rakitića jer prate španjolski nogomet

Još jedno putovanje života iza moje fakultetske kolegice i mene. Iako sam u početku bila mrvicu skeptična, pala nam je odluka na Kraljevinu Maroko i nakon dva do tri tjedna pripreme, kupile smo karte. Krenule smo avionom iz Budimpešte, gdje je već na samom aerodromu postalo interesantno kad smo se počeli grupirati u ekipu nepoznatih ljudi sa hrvatskim putovnicama. U jednom trenutku stvorio mi se osjećaj sigurnosti jer znaš da još netko "tvoj" ide tamo bez vodiča i svih ostalih blagodati. Odmah sam zaboravila na to da smo nas dvije žene bez muške pratnje koju svi mogući savjetuju, a bome i otkud je većina glavnih aktera terorizma u Europi. Izignorirala sam sve moguće statistike koje proučavah prije puta jer sam jedino tako mogla uživati u istraživanju te interesantne i izazovne afričke zemlje.

Nakon malo više od četiri sata leta stigle smo u Marrakech. S obzirom da sjedih pokraj prozora, čim se naš avion spustio ispod oblaka, počela sam promatrati parcele i trajne nasade. Sve vrhunski pravilnog oblika i prekrasan spektar zelenih boja. Bile su to plantaže naranča, datulja i maslina. Za zemlju koja ima pustinju, to najmanje očekuješ prvo vidjeti. Zatim bacih pogled na jednobojne zgrade. Marrakech zovu i crvenim gradom što je odmah bilo jasno po fasadama crveno-smeđe boje. Kad putujete u Maroko prvi put, bila bi šteta ne spavati u starom gradu (Medini) bilo kojeg od 4 kraljevska grada: Marrakechu, Fesu, Meknesu ili glavnom gradu Rabatu. Tako smo i mi spavale u riadima koji su marokanske tradicionalne kuće sa dvorištem i vrtom u sredini. Svatko tko je imao ljepšu kuću i malo više novca, pretvorio je svoj dom u tu vrstu hotela. Naš prvi riad nalazio u medini koja je na popisu mjesta svjetske baštine UNESCO-a. I zaista je tamo s razlogom.

Unutar tih zidina kao da je vrijeme stalo. Skoro svi hodaju u haljinama, bez obzira na spol. Nerijetko su žene omotane tako da im je i na očima neka mreža. Nije baš preugodno za vidjeti pogotovo kada pada mrak. A nije mi baš ni svakodnevnica vidjeti muškarce u haljinama i sa ogromnim kapuljačama na glavi (ta tradicionalna odjeća zove se jellaba). Kao da sam ušla u scenu nekog filma. Ulice su pune trgovaca, tržnica voćem i povrćem, mesnicama koje nemaju frižidere, već to meso visi izloženo vani. Dobro ajd kad je hladnije, ali kako je to tek interesantno u ljeti?! Dok njihovi fast foodovi na ulici peku gablece/meso, svi mogući mirisi se šire ulicom. Perad se prodaje još u živom obliku i to im je najbolji jamac svježine. Kad kupe kokoš, nose ju kao modni detalj - torbicu za noge naopačke. Vrlo lako nakon ovog viđenog možete postati vegetarijanac iako ste veliki ljubitelj mesa pa sam tako i ja vrlo brzo od previše mirisa (čitati smrada) odustala od njega.

SAVRŠENSTVO PRIRODE

Po ulicama ima puno beskućnika koji prose, motorista i biciklista koji voze slalom između zbunjenih turista koji svijetle svojom modernom odjećom. Većina sudionika u tom prometu trubi bez prestanka, kao što je običaj kod nas kad ide svadba. Svi su u prednosti, i kola s magarcem, a i motoristi koji prevoze veće obitelji na njima. Samo smo mi zastajkivale non stop jer opreza nikad dosta. Muškarci stalno nude pomoć, dovikuju spasiba jer čuju naš "ruski" i svašta još nešto zavodničko. Neki rade kao ilegalni vodiči, nadaju se da ste izgubljeni, onda vas prate do riada bez vaše dozvole i na kraju traže novac za to. Baš onako neugodno iskustvo. Mi pripremljeno ni u jednom trenu nismo pokazivale da smo izgubljene, no nije vrijedilo glumatati, pogotovo sjevernije u Fesu gdje je medina kao labirint bez kraja. Te silne uličice izbezume čak i navigaciju. Imale smo offline karte na mobitelu i pomoću njih se orijentirale. Smeće se baca svuda samo ne u kante jer ih ni nema previše. Svaki put mi bilo teško kad sam vidjela kako maramicu ili bocu samo hladno ispuste na pod. Jedan veliki kaos koji se ne može riječima opisati.

Dok čujem da je neka zemlja zemlja kontrasta, zvuči kao klišej, ali Maroko to definitivno je. Za Hrvatsku su pak neki čuli jedino zbog Modrića i Rakitića jer prate španjolski nogomet. Smatraju da moramo biti ponosni na njih, i jesmo... Pogotovo dok gledamo Luku u sudnici. Ostali misle da smo dio Rusije, što i nije čudo jer je obrazovanje neobavezno i skupo. A to olakšava dugoročno i bezbrižno vladanje njihovom kralju i njegovom sinu - budućem nasljedniku. Poznato?!

Kraljeva slika je na zidu u svakoj javnoj prostoriji, na svakoj novčanici, a dok grade nove zgrade, na gradilištu mora biti njegov veliki jumbo plakat. I to isključivo jedna fotka iz mlađih dana gdje si je lijepo ispao. U poljoprivredi i turizmu radi najviše ljudi. Obrazovani sanjaju o Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, a ostali ili rade za kralja (to znaci da imaju prihvatljiva primanja oko 600 eura: mogu obrazovati djecu, imaju zdravstvo i mogu imati mirovine kasnije) ili u privatnom sektoru za cca 220 eura, ne plaćaju doprinose, neće imati mirovine i ne mogu školovati djecu. Od režija plaćaju struju i vodu, no ako ne plate, isključe im i to je to. Na selima je lakše jer natovare magarca sa bocama i odu na prvi bunar po vodu. U gradu pak svaki "kvart" medine ima javnu kupaonicu, nešto kao malu školu za kuran, đamiju i pekaru.

U tim pekarama se nosi već zamiješeni kruh od kuće pa vam ga oni samo ispeku. Meni jedan od rijetkih finih mirisa tamo. Za Europljane je obavezno piti isključivo flaširanu vodu, jer nismo otporni na njihove bakterije, a moj oprez je išao tako daleko da nisam pila ništa s ledom niti jela salatu opranu vodom iz pipe. Svuda se pije njihov tradicionalni čaj od mente koji je po mom ukusu previše zaslađen, ali kad si tamo, to ti je jedan od najboljih napitaka. Iako smo kasnije saznale da u zimi samo turisti piju taj čaj jer navodno menta zimi nije tako aromatična. Marokanski doručak mi je bio najbolji obrok u danu. Med, pekmezi, razni oblici kruha upravo pečenog u krušnoj peći te nešto između naših mlinaca i palačinki. Žitarice su im broj jedan u prehrani. Logično. Bile su i meni tih osam dana. Kako su svuda stabla naranči i one kao da padaju s neba, tako se jutro započinje s čašom cijeđene naranče. Taj sok im je stoga i najjeftiniji napitak. Ulice su pune štandova ukrašenih agrumima te tamo čaša svježeg soka ispadne oko 3 kune. Restorane posjećuju uglavnom turisti pa su cijene kao i kod nas, negdje su čak kao i u Parizu bez obzira na njihov niži standard.

Cjenkanje je obavezno, no nekad i naporno. Kupila sam umjetničku sliku kojoj sam smanjila cijenu za oko 10 puta. Taksisti su nas vozili za iste udaljenosti između 2 i 15 eura. Ovisno o našem raspoloženju, energiji i slobodnom vremenu za pregovore.

 Slikanje s kobrama i majmunima smo spretno izbjegle jer nam je to pomalo tužno. Približio nam se čovjek sa zmijom oko vrata pa smo tako lijepo reagirale da je dobro da zmija nikog nije ugrizla. Lako mi je sada o tome. Izbjegle smo i vožnju na devama. Žao mi ih je, ali ajd one tamo barem žive u svom prirodnom okruženju. Ove godine je baš u našem terminu pao snijeg u Sahari što se dugo nije dogodilo, tako da smo iz zimogroznih razloga izbjegle noćenje u pustinjskom šatoru. To ćemo možda jednom drugom prilikom. Kasnije smo po Maroku putovale vlakom, avionom i autom gdje bih kao najzanimljiviju izdvojila vožnju vlakom između Fesa i Marrakecha.

 Iako je put trajao punih osam sati, izgledalo je puno manje jer su se vani izmjenjivali predivni krajolici. Priroda im je iznenađujuće savršenstvo. Sjeverni dio izgleda poput Toscane, čak imaju i vinograde. Pošto su Muslimani, tvrde da je vino za izvoz, no ne vjerujem im baš previše iz vlastitih teorija. Tko u Hrvatskoj sadi vinograd, a da ne pije vino?!

Na sjeveru unutar planine Rif smjestio se predivan Chefchaouen, tzv. plavi grad. Tamo dolaze turisti iz cijelog svijeta zbog predivnog starog plavo obojanog grada, ali i zbog proizvodnje hašiša. Navodno su oni najveći proizvođači te vrste droge i izvoznici za Europu. Iako nije dozvoljeno, svuda možete na ulici osjetiti miris trave i nude vam je na svakom koraku. Policija tamo nije tako rigorozna što se tiče provođenja zakona jer im je to vrlo bitna "grana". Sjeverni dio izgledom i arhitekturom je bas poput mediteranske Europe, pogotovo što se na ulicama čuju francuski i španjolski dok se arapski i francuski uče u školi širom zemlje. Naučile smo nekoliko osnovnih fraza na arapskom i to ponavljale kao papige gdje god smo išle. To ispadne simpatično i pristojno, bez obzira kako nama smiješno zvučalo.

NIŠTA BEZ KORUPCIJE

Što se tiče obiteljskih odnosa, puno toga je drugačije nego kod nas pogotovo u ruralnim dijelovima. Brakovi su kod siromašnijih uglavnom dogovoreni i često se na vjenčanju vide tek drugi ili treći put u životu. Nakon prve bračne noći nosi se plahta na pregled jednim i drugim roditeljima. Svaki muškarac ima pravo ženiti se do 4 puta ukoliko ima novaca, a žene to moraju prihvatiti. Gornji limit za udaju je 24. godina. Njihovo je da šute i rađaju, koliko god mogu, po mogućnosti mušku djecu koja će ih kasnije financirati, u protivnom će ih svekrve smatrati bolesnima. Ako se zaredaju dvije kćeri za redom, vrijeme je za novu ženu, jer ženska djeca ne donose novac u kuću. I uz sve to žene nemaju izbora, osim ako nisu obrazovane. One koje završe školu, mogu odbiti dogovoreni brak, a mogu čak i birati muškarca. U pravilu su muškarci ti koji zarađuju za svoje obitelji. Običaj je i da najmlađi sin ostaje u kući s roditeljima.

Cestovni promet je pak drugi cirkus koji čine magarci, konji, bicikli, motori i auti. Dio gradova ima i moderne prometnice koje izgledaju kao iz drugih mnogo razvijenih krajeva svijeta. Policija zaustavlja aute na svakom ćošku, čak i kad prestižu magarca. Po naredbi kralja dobivaju kazne za brzu vožnju (sve iznad 60 km/h) u iznosu od 30 eura. Nepisano je pravilo da svaki vozač uvijek ima 100 dirhama (oko 10 eura) kod sebe kako bi dao policajcu da mu ne piše kaznu. Ništa bez korupcije.

S obzirom da smo iz Hrvatske, spremne smo bile na katastrofalnu željeznicu i rekle smo si da možda gore od našeg ne može biti i zaista je bilo tako: vrata Afrike imaju bolje vlakove od HŽ-a, dok su im i aerodromi novi i moderni s obilježjima arapske arhitekture.

Zaključaka s ovog putovanja je mnogo: od toga da stvarno nekad pretjerujemo s konzumerizmom, materijalizmom i imamo čudne i poremećene životne vrijednosti, umjesto da težimo jednostavnosti do toga da nismo ni svjesni koliko nam je nužno ulagati u obrazovni sustav, ekologiju i zdravstvo. Politika je slična: tko ima poznanstva i veze sa kraljem živi kvalitetnije i sretno, ostali se prepuštaju vjeri, mole za zdravlje i nadaju se boljem životu na drugom svijetu. Baš kao i kod nas.