VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  biLJana

Manipulativni (z)bjegovi

  Biljana Kovačević           23.07.2024.
Manipulativni (z)bjegovi

Na današnjoj političkoj sceni, svjedoci smo jačanja tzv.desničarskih pokreta koji žele zaštititi naciju, nacionalnost i obitelj, a na drugoj nove ideologije, tzv. Novo normalno, ili kako god želite nadjenuti ime – koji silno žele sve izjednačiti (tobože)... Ne treba brkati sa liberalizmom, i on je već prevaziđena ideologija. Čovjek koji nema svoj identitet, a njega dobiva kroz obitelj, naciju, pripadnost nekom narodu, grupi, religiji... nije vezan ni za što, pa se s njim može lako manipulirati.

Manipulirati se može i kroz pripadanje naciji, kroz domoljublje, pozivajući se na odanost domovini, kroz religiju (samo je naša ispravna ) i na mnogo drugih načina. Čak i pripadanje nekim „važnim“ obiteljima, kastama, klasama...

No, nećemo dublje ulaziti u tu tematiku. Tema Manipulacije može biti obrađena kroz nečiju doktorsku dizertaciju, a i ona ima svoje podvrste, manipulacija na poslu (razne ucjene, prisile, seksualne iznude i sl.), manipulacije emocijama u obitelji, također ucjene, prisile, iznude itd. Do velikih socijalnih manipulacija vladajućih u odnosu na ostale (koji su im uzgred rečeno dali tu moć glasajući za njih, preko manipulacije društva  bolesnih ljudi, pogotovo mentalno bolesnih...).

Sve su to nivoi gdje se teren dobro nastoji kontrolirati u interesu onih koji žele kontrolu nad cijelim životom.

Da ne spominjem marketing, reklame, utjecaj preko male djece i igračaka, na odluke i trošenje novca roditelja. Tu su i razne igre na sreću koje poručuju da niste stvaraoc vlastite sreće i života, već je sreća nešto izvan vas, nešto što Vam samo drugi mogu pružiti i u drugim slučajevima ste potpuni luzer.

Modna industrija koja nameće stilove, osobnu kilažu, izgled i sve drugo prateće koja je uporna u dokazivanju da ste onakvi kakve vas je Bog stvorio, ružni, nezanimljivi, da se takvi nikome ne možete dopasti osim ako ne potegnete za nekom mogućnosti uljepšavanja.

Život pokazuje da vanjska kozmetika ne može uljepšati ono što nosite u sebi. Može trenutno zavarati na prvi pogled one koji gledaju samo očima.

Sva ta zbrka oko vlastitog identiteta koja nameće vječito traženje tko sam, zašto sam ovakav, zašto nisam onakav, bio bih bolji da... čovjeka stalno drži na uzici vezanoj za vanjski svijet. Samo on je mjerodavan nama odrediti vrijednosti i položaj u društvu. I tako zbunjeni lutamo od jedne slike sebe do druge, ni sa kojom zadovoljni, nalazeći razloge nezadovoljstva samo u vanjskim okolnostima. A na njih je, priznat' ćete jako teško utjecati.

Nepoučeni ni sa čim iz prošlosti, iznova nam se događaju ratovi, migracije, iseljavanja, zločini, ekonomske propasti nekih država i rast drugih nauštrb prvih.

Naša svijest, općenito ljudska, još je na niskim granama. Teško priznajemo da ratovi ne nastaju sami od sebe, da su isprovocirani za nečije interese, da su podmetnuti, nametnuti i sl.

Svaki rat otvara, za pripadnike naroda na čijem terenu se vodi, reakciju, proizvodi osnovni poticaj za preživljavanje, sebe i milih mu osoba – bijeg.

Manipulatori će takve iskoristiti prozivajući ih kukavicama i dezerterima, zatomljujući osnovno ljudsko pravo na život!

Kad nisi živ, mrtav si – kako bi rekli u Alanu Fordu.

Dakle, osnovni nagon je zaštititi fizički integritet sebe i svoje djece. U nemogućnosti da sačuvamo sebe, svu našu snagu upiremo na očuvanje

života naše djece. Djeca su budućnost svijeta – sjećate se te parole?!

E, i u tim situacijama ima povlaštenih i oni koji tu nisu. Onih koji moraju dati i vlastiti život, ne znajući da li će ta žrtva doprinijeti spasenju života njihovog djeteta.

Stvaraju se nove migracije, većinom ilegalne, gdje opet oni vješti trgovini vide izvrsnu priliku za zaradu.

Izmišljaju se najnevjerojatnije ideje za prijevoz ljudi, i dakako, ne besplatan.

Oni, tako ću ih nazivati jer se nalaze iza zavjese, čija imena ne znamo, znaju da jednu zemlju bacate na koljena bez ispaljenog metka, kada im oduzmete mladost. Djecu i mlade ljude koji bi živjeli na teritoriji vlastite države i doprinosili da ona opstane i opstaje.

Emocije ljudi i djece koji prolaze kroz mučne procese odvajanja, vjerujem da samo Bog pozna, jer se drugi, koji nisu inkorporirani u njih, ili prave bezosjećajni ili to stvarno jesu.

Bijeg, bjegovi, zbjegovi, bježanija i ne znam kako bih nazvala sve to, pod neistraženim, mutnim i mučnim uvjetima, ostavlja duboke tragove na psihi djece i njihovih najbližih!

Čupanje „korijenja“ zasigurno je najefikasniji način urednog vrta, no ovdje se radi o istrebljivanju jednog ili više naroda. Pa i to je svojevrsna čistka. „Čiste“ se oni koji su nepodobni, koji su različiti, koji se ne uklapaju i možete navesti bilo koji razlog koji nekome padne na pamet... npr. imaju drugačiju boju očiju od vaših.

Prostorno udaljavanje, znači fizičko izmještanje i odvajanje djece, maloljetne ponajviše, od roditelja, braće i sestara, šire obitelji, sela..fizički je a ne samo mentalni bol.

Iz psihologije znamo da sve teške emocije koje zatomljujemo u sebi i nismo sposobni izvući ih na površinu i procesuirati, izazivaju fizičke, znači na nivou tijela, bilo mentalne bilo druge bolesti.

Zatirati nekome čiji nisi, nismo gospodar, gospodari, njihov rod, jezik, kulturu, stil života, samo zato što smo si sami dali za pravo da njih okarakteriziramo manje vrijednima u odnosu na sebe, nesumnjivo je zločin protiv čovjeka/čovječanstva.

Svi smo mi ovdje da imamo svoju šansu za život i što ćemo s njim učiniti. I ničije pravo ne smije biti pravije od onoga drugoga na isto.

Moram priznati da me jedna knjiga inspirirala da napišem ovaj članak, koju toplo preporučujem, no ne smijem ništa reći dok ne bude objavljena.

Jedna od evropskih zemalja koje su primale izbjeglice i koju držimo za najliberalniju i najviše socijalnu državu po pitanju ljudskih prava – Švedsku – imala je i ima velikih problema po pitanju rješavanja izbjeglištva. Zamislite onda kakvo je stanje u državama koje su daleko ispod njenog standarda i socijalne organiziranosti.

Pokušaj inkorporiranja izbjegle djece u sustav, uz sve dobre namjere koje proistječu iz te ideje, ipak nije ništa drugo do zatiranje jezika, kulture, običaja i načina života djece iz zemalja iz kojih potiču.Da bi bili uspješni u „Novom vrlom svijetu“, najprije trebaju dobro savladati jezik domaćina. Slabom upotrebom svog jezika, ako su izdvojeni iz grupe svojih zemljaka, on polako nestaje što su djeca mlađa.

Razni programi koji su osmišljeni za pomoć toj populaciji, imaju svoje nedostatke, pa bili oni čak i nesvjesno ili nenamjerno ugrađeni. U tim programima sudjeluju također, osim domicilnog stanovništva i oni koji su taj put prilagođavanja već prošli. Moje je mišljenje da jezik, kultura, običaji i stil života oblikuje i našu svijest, koja jest, naravno, različita od pojedinca do pojedinca, no u ovom slučaju, kolektivnu svijest iz koje opet proizlazi naš osobni osjećaj TKO SMO MI! I GDJE PRIPADAMO.

Taj osjećaj je vrlo važan kod odrastanja i formiranja ličnosti jer daje onu osnovnu strukturu sigurnosti na kojoj onda nadograđujemo sve ostalo...znanje, zanimanje, vještine...

Nedostatak te sigurnosti u kreiranju karaktera djeteta najbolje se vidi kod djece u sirotištima. Djeci treba okosnica, nešto uz što će se pridržavati, kao i biljke penjačice, dok ne stvori uvjete da može samo slobodno stajati u svijetu.

E to, izmicanje oslonca stvara predispozicije za bolesti, pomaknuća u mentalnom sklopu i ostalo. Djeca izdvojena iz svojih sredina u kojima su rođena, često se izmještaju na razna mjesta, ovisno o uvjetima. Često im se nameću razne „stvari“ kao autoriteti koji bi im trebali biti uzor. Neizgrađena djeca u svojim stavovima, ne mogu psihički podnijeti sve te promjene, i često onda odbacuju sve. Zatomljuju svoje emocije i pokušavaju se snalaziti izgrađujući vlastite sisteme preživljavanja. Mnogi posustanu i odustanu. Mnogi dižu ruku na sebe, samoozljeđuju se, ili postaju agresivni prema drugima.

Koliko je mladih života ugašeno kroz potpunu dezorijentaciju u novim životima? Njihova fizička tijela su spašena od razaranja, no što je s njihovom psihom i dušom?

Kome oni pripadaju ako ne pripadaju samima sebi?

Kome oni u budućnosti mogu pomoći kada ne znaju pomoći sebi?

Da ne ulazim dublje u slučajeve seksualnih iskorištavanja te djece na putu u slobodu ili stvaranje ovisničkih , ropskih ponašanja.

Zašto se političari boje otvarati te teme?

Ako je zbog očuvanja vlastite pozicije onda znači da nisu na tim položajima zbog vas i vaših problema, nego zbog sebe.

Ako se zalažu pa bivaju proganjani na bilo koji način, tada ste vi, svi mi, krivi jer ih ne znamo ili ne želimo zaštititi, nadajući se da će nevolja proći mimo nas. Tada nemamo pravo kritiziranja i žalovanja na postojeće stanje.

Danas su i svete knjige isprostituirane na način da se znanje u njima banalizira, svodi na tek puko citiranje i prepričavanje, negdje i za strašenje, no nema prakticiranja. Rijetki su ljudi koji prakticiraju stavove koje zastupaju, da ih žive svojim djelima, riječju i mislima. Sve se svodi na obična laprdanja na sve moguće teme, uz kavicu, neko piće, olakšamo si dušu i vratimo se lažnom svijetu koji se više i ne krije od nas. Prihvaćamo lažne ideologije, lažne običaje, lažne vrijednosti i ponašamo se kao da je sve u redu oko nas. Tek kada nam se djeca uvale u neku nedaću, krenemo razmišljati, tražiti pomoć, empatiju i razumijevanje drugih.

Mnogi političari imaju mogućnost poslati svoju djecu na školovanje u strane zemlje. Ona će dobiti znanja visokoobrazovanih ljudi no oni nisu izbjeglice. Oni rijetko mogu razumjeti tu odbačenost od svih i upotrijebiti svoja stečena znanja da utječu na rješavanje nekog problema. Čak su i teme doktorskih studija razvodnjene posvećujući se nekim temama izdvojenim iz cjeline gdje se ne može vidjeti šira slika.

To cjepkanje stvara novi mentalitet kod ljudi koji nisu u stanju spojiti dva segmenta, a o jednom znaju sve na svijetu. I to je tragedija današnjeg obrazovanja.

Mnoga ta djeca ostanu vani i nikada se ne vrate. Ne žele niti razmišljati o onima koji ne žele otići. Nigdje i nikada. Koji su sretni što su ovdje gdje jesu makar i sa koricom kruha. Vole sve ono na čemu su „uzgojeni“ i žele ići stazom svojih predaka.

Zašto takvi ljudi ne dobivaju pobjedničke glasove na izborima?

Zašto volimo više biti „kupljeni“ nego stvaraoci vlastitih sudbina?

Ako smo slijepi na patnje odraslih, možemo li suspregnuti suze za svu tu raseljenu i izmučenu djecu?

Ne znamo gdje se skrivaju oni koji politikom raseljavanja žele „izjednačiti“ sve sa svakim?

Nismo jednaki i to ne možemo nikada biti. Takvi smo stvoreni! Različiti! A to znači BITI BOGAT!

Čemu bogatstvo raznolikosti uništavati jednoumljem jednakosti koja to nije?

Ne postoje dva jednaka bića na Zemlji.Tko je čovjek da bi mijenjao stvoreno?

Djeca pate.

Djeca su mali ljudi.

Mali ljudi odrastu.

Odrastu u velike psihijatrijske slučajeve.

Nisu se sposobni brinuti o sebi.

Tko će se brinuti o Njima?

Tko će se brinuti o Nama?

Pitam se jesmo li mi samo jedna zatvorena Umobolnica u kojoj je svima dozvoljeno raditi što žele na štetu drugih?

Ili je sve samo još jedna osmišljena igra kojom netko iskušava svoje moći držeći nas u neznanju i zatvoru vlastitog uma?!

Komentari




Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.