U sklopu šesnaestih Virovitičkih kazališnih susreta (VIRKAS) odigrana je predstava „Mala Moskva“ koju potpisuju dramski pisac Tomislav Zajec i redateljica Olja Lozica, a udruženim umjetničkim snagama ostvarili su je Kazalište Playdrama i HNK Split, okupivši pritom sjajnu glumačku četvorku – Petru Kovačić Pavlinu, Moniku Vuco Carev, Anu Mariju Veselčić i Nikšu Arčanina.
Predstava koja je praizvedena 3. studenoga 2018., a 2019. godine zasluženo nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave, na zanimljiv način promišlja o životima četvero članova jedne obitelji.
Riječ je o kazališnom komadu zasnovanom na četveročinki „Tri sestre“ ruskoga dramatičara Antona Pavloviča Čehova, uz napomenu da je pod svjetla reflektora, osim triju nesretnih sestara, Olge (Kovačić Pavlina), Maše (Vuco Carev) i najmlađe Irine (Kuzmanić), postavljen i njihov brat Andrej (Arčanin) koji u originalnom tekstu biva zapostavljen i odložen u crno-bijelu karakterizaciju lika. U devedeset dinamičnih minuta zalazimo u život Male Moskve, obiteljskoga doma kojemu je neobično ime nadjenuo njihov pokojni otac. Fizički (i psihički) razasutu braću na istome je mjestu okupila Irinina rođendanska proslava.
Ruska drama postavlja se u dalmatinsku stvarnost, prikazujući četvero mladih ljudi zauvijek obilježenih vlastitim propustima. Prije svega, riječ je o izuzetno zatvorenoj Olgi, profesorici koja biva okaljana zabranjenim odnosom pa zbog istoga bježi od svijeta, pokušavajući se skriti među zidovima propadajuće Male Moskve. Na svojevrstan način, zabranjena ljubavna afera s ruskim vojnikom poremetila je i život njezine sestre Maše, a nemoć i izuzetna želja za pronalaskom prave ljubavi veoma su obilježile i njihovu najmlađu sestricu Irinu.
Kako ne bismo povjerovali u izdvojenu ranjivost ženskoga roda, javlja se i Andrej, asistent na fakultetu, poznavatelj književnosti, ali i kockar koji vlastitim sestrama taji svoje ljubavne preference. Svi oni izuzetno su obrazovani, što dokazuju mudri narativi i govorne karakterizacije proizvedene iz riječi Čehovljeva Andreja („Zahvaljujući ocu, sestre i ja znamo francuski, njemački i engleski, a Irina zna još i talijanski! Ali – kako smo to skupo platili!“) te sklonost stranim jezicima (vidljivo u njemačkim i francuskim pjesmicama), ali nadasve „oduzeti“ od stvarnosti. Svaku neugodnu temu stavljaju pod tepih, nadomještajući nedostatak odgovora suludim igricama u kojima tragaju za šesteroslovnim gradom čije ime započinje slovom M, ignorirajući time i stvarnost (Moskvu!) koja stoji pred njima.
Tek u trenutku izuzetnoga kaosa, u trenutku u kojemu „spuste vlastite štitove“ i (doslovno i metaforički) prekriju lampe plahtama, na površinu će isplivati stvarni identitet, požar emocija kojim se pali svaki prljavi trag prošlosti. Učenost i iskonstruirane uloge zamijenit će narodno i iskonsko. Velebne strane izreke bit će pometene kad stvarni problemi budu iskazani riječima, iskrenim materinskim riječima čakavskoga narječja i splitskoga govora.
Završne scene posebno su zaokružene naglašenim jezikom i upotrebom scene. Sjajna filmična scenografija Igora Vasiljeva omogućila je stalnu prisutnost likova na sceni, ali i omogućila mudra dramska rješenja. Veliki kauč nasred pozornice poslužio je kao uporište i utočište likovima koji se na njemu zatječu. On priziva sjećanje na djetinjstvo, neke prošle rođendane, roditelje. Infantilne težnje izgubljenih djetinjstava u sadašnjost dozivaju i narančasti baloni koji su poslužili i kao sredstvo za umirivanje ljutnje, ekstaze, tuge…
Tu su se zatekla i četiri stolca koja ekonomično umanjuju nepotrebne izlaske sa scene (ujedno imaju i svojevrsnu osuđujuću ulogu kojom likovi, čim sjednu na svoj stolac, postaju prosuđivači situacije), a devet lampi (koje simbolično unose ideju danteovskih devet krugova pakla kroz koje i sami likovi prolaze) poslužilo je kako bi na razne načine razigralo i aktiviralo (očekivanu, ali vješto izbjegnutu) statičnost i turobnost dramske radnje.
Težina radnje ipak se nije mogla u potpunosti izbjeći. Svi likovi opterećeni su ljubavnim promašajima i nedostatkom emocije. Čehovljeve sestre tragaju za povratkom u Moskvu, a splitske traže povratak u dane koji su bili ispunjeni toplinom i zajedništvom, postavljajući pitanje: „Zašto nima ljubavi?“
Zapravo izbjegavaju priznati samima sebi da su njihova očekivanja, baš kao i upitne odluke i izostanak moralno-etičkih smjernica, problemi koji koče njihove živote i unose nepokretljivu nepodnošljivost svakodnevice.
Stavljanje životinjskih maski pretvorilo je tragično u grotesku, dok je uporaba motiva krvi u smislu izgubljene časti, nevinosti (kada se krv pojavljuje u obliku parodiranoga „klanja“ rajčice i bušenja crvenoga balona), ženstvenosti, morala, želje za životom podsjetila na ljudsku „krvavost ispod kože“, ranjivost i vječno traganje za sigurnim mjestom usred ovoga moskovski hladnoga svijeta. Valja zaključiti da je ovu hladnu rusko-dalmatinsku dramu ugrijala spasonosna bratsko-sestrinska ljubav i svijest o tome da se život nastavlja, čak i protiv naše volje.