Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Makedonija: Štip – Sneni krajevi Istočne Makedonije


  Putujem i pišem           Žarko Klaić           21.10.2012.         5689 pogleda
Makedonija:  Štip – Sneni krajevi Istočne Makedonije

Skopje, toplo je jutro u glavnome gradu Republike Makedonije. Trešnja ispred kuće u lijepom je bijelom nevinom cvatu. Doručak je na stolu, topla sirnica, jogurt, šopska salata i neizostavna čaša aromatične domaće rakije. U dvorištu se raspravlja na žustrom makedonskom jeziku, riječi mi odzvanjaju u ušima. Riječi su tako meke, da sam pomislio da imaju dušu. U blizini susjedne kuće nalazi se maleni bazen sa šaranima i klenovima pored kojega je mačka čekala da neka riba pogriješi. Automobil je bio spreman i već smo se u trenu nalazili na izlasku iz grada i kretali se prema Istočnoj Makedoniji, regiji koja mi je u prijašnjim posjetima ovoj lijepoj zemlji ostala nepoznata. Pošli smo za Štip. Prvotni plan je bio da posjetimo grad Berovo gotovo na samoj granici s Bugarskom, no dobili smo informaciju da je cesta u lošem stanju, pa bi put bio težak i vjerojatno besmislen. Uputili smo se prema Kumanovu gdje smo željeli posjetiti kompleks Etno selo ''Тимчевски'' u blizini Kumanova na rijeci Pčinji, rijeci koje protječe svojim tokom kroz Srbiju i Makedoniju ulijevajući se u Vardar. Etno selo, iako sama riječ sugerira da se radi u etnološki uređenom selu, nije ništa drugo nego jedan dobar tradicionalni restoran koji nudi odličnu hranu i dobro mjesto za odmor, a nude također i salu za vjenčanja kako sam doznao. Stoga se ne treba iznenaditi, kao što sam se iznenadio i ja, kada tamo nismo zatekli nikakvo selo, a kamoli etno. Popili smo piće i krenuli dalje.

Stoga, evo nas na cesti za Štip. Kretali smo ne baš tako dobrim cestama prema gradiću Sveti Nikole. Putokaza često ili nije bilo ili nisu bili baš posve jasni, no vozač Z. znao je taj kraj poput svoga džepa. Tako je Z., dok je vozio, kazivao zanimljivosti o kraju. Tako je bilo zanimljivo  i saznanje da se u okolici Svetog Nikole nalazi i jedno od mnogobrojnih arheoloških nalazišta, Amzabegovo. Krajolik kroz kojeg smo prolazili naziva se geografski Ovče Pole ili dolina ovaca, ukazujući na jaku povezanost lokalnog stanovništva i uzgoja ovaca. Stoga nije bio neobičan prizor vidjeti mnogobrojna stada i vrijedne pastire na poljima. Kraj je to kroz kojeg mirno teče rijeka Bregalnica. Pogled mi je stalno odlazio na neobične velike stijene koje su se uzdizale iz zemlje, nalikujući okamenjenim ljudima. Cesta nas je nosila dalje.

Parkirali smo automobil na prvome slobodnom parkiralištu, protegnuli leđa i krenuli u šetnju najvećim gradom Istočne Makedonije, u dalekoj prošlosti zvanom Astibo. Stigli smo u Štip.

Ulice su bile pune ljudi, gustog prometa i pomalo kaotične. Usred svog tog meteža na ulici zadivila me mirnoća kojom je djevojka zaposlena u ćevabdžinici mela ulaz ispred radnje, mirno kao da je se sve to nije ticalo. Mirnim glasom uputila nas je prema centru. Ulice su bile uske i vijugave. Pogledao sam prema uličnoj svjetiljci na kojoj se nalazio poznat mi natpis - Čunga lunga city. U tom trenutku mi je Z. dobacio da se čunga lunga proizvodi upravo tu, u Štipu u tvornici Evropa. Sjetio sam  se tih žvakača koje su me pratile još  iz djetinjstva, iako ih još i danas ima na policama te se najčešće izvraćaju kao kusur kad trgovkinja nema kunu. Nisu bile baš spektakularnog okusa, pomalo preslatke. Najviše su me oduševljavale malene najlonske sličice na kojima se nalazio dječak u zanimljivim zgodama; kako krade jabuke dok ga nosi napuhani čunga balon dok brkati vlasnik viče, kako ga spašava čunga balon od ralja krokodila, kako se tuljani igraju čunga balonom, i još niz drugih zgoda.

No, da kažem nešto i o prošlosti Štipa. Grad je osnovan još u antičko doba kao Astibo ili Astibos i bio je prijestolnica plemena Peona. Oko 360.g. pr. Kr. svojoj državi pripojio ih je legendarni Aleksandar I. Makedonski. Nakon što je na scenu stupilo Rimsko carstvo, Astibo je bio vrlo važan kotačić i postao je sjedište provincije Paeonie, kao poveznica između gradova Stobija i Pautalije. U turbulentnom razdoblju Seoba naroda najprije su ga u 3. stoljeću razorili Goti i tu stvorili novo naselje. U 5. i 6. stoljeću razaraju ga Avari, a nakon njih prostor naseljavaju Slaveni i od tog vremena grad nosi današnji naziv Štip. Gradom danas dominiraju ostatci stare utvrde na brdu Isar.

Štip se smjestio na dvije rijeke, na Bregalnici, prema kojoj nosi ime i lokalni nogometni klub FK Bregalnica, i na Otinji koja grad dijeli na pola. Prizor koji sam zamijetio na rijeci Bregalnici me oduševio, ali i u neku ruku i šokirao jer nisam bio pripremljen  na usporeni život ovog grada na istoku Makedonije; jer dok su krave mirno pasle travu na obali rijeke, pastiri su pecali na vodi koja je mirno tekla, stari djed i njegov unuk pratili su crveni čep na vodi i čekali da vrijeme proteče. Prizor je bio poput davno zaboravljene razglednice nekih davnih vremena u ladici bakinog ormara. Šetali smo dalje ulicama Štipa. Uputili smo se prema Crkvi sv. Nikole građene 1341.godine. Nisam dosada imao puno prilika ulaziti u stare dobro očuvane pravoslavne crkve, pa sam se radovao toj ideji. Spoznaja da je crkva bila otvorena dodatno me oduševila. Ponad zatvorenih drvenih vrata crkve nalazilo se veliko prekrasno Aleksandrovo sunce, simbol suvremene makedonske države koje se nalazi i na zastavi. Ušao sam tiho u unutrašnji prostor i učinilo mi se kao da kradem njezinu ljepotu, osjećaj koji je teško opisati. Ljubičasta boja prevladavala je prostorom i učinila ga veličanstvenim. Spiralne stepenice motale su se oko stupa kao da su žive. Dva predivna lustera obasjavala su prostor čistom svjetlošću. Žena je u tihoj molitvi, palila svijeću i uznosila svoj duh bliže Bogu. Neobična tišina vladala je prostorom, a ljudi su poštovali tišinu kao da je i ona sveta. Na podu se nalazilo Aleksandrovo sunce, žuto crvene boje obasjano svjetlošću koje je padalo sa stropa. Pred oltarom nalazile su se slike svetaca, stvoritelja pravoslavne vjere, stvoritelja vjere općenito. Načinio sam nekoliko fotografija, tek toliko da ne pretjeram i ne povrijedim svetost prostora. Ostavio sam prilog crkvi i uz blagi naklon glave čovjeka koji je održavao ljepotu crkve izašao van, izašao u vanjski svijet.

Ulice su još skrivale onaj stari šarm građanskog života 19.st. kada je počela gradnja specifičnih malenih kuća građanskih obitelji nakon odlaska Osmanlija kada se grad zvao Ishtib. Tako da se i dan danas mogu pronaći ostatci te arhitekture. Kuće su i dalje bile u dobrom stanju iako se prema vanjštini vidjelo da u njima odavno više nitko ne spava niti se moli. Na vrhu brda Isar stajali su ostatci stare utvrde, dok su u njenom podnožju spavale crkve - Sv. Vasilij, Sv. Arhangel Mihail, Sv. Jovan Krstitel, Sv. Nikola i Sv. Spas, čuvarice. Pogled na drugo brdo otkrivao je još jednu znamenitost Štipa, stari Bazar, ostavštinu islamske arhitekture. S uzdignutim mačem u jednoj i štitom u drugoj ruci pozdravio nas je Aleksandar Veliki ovjekovječen u bronci, poklon premijera Nikole Gruevskog čelnika VMRO-DPMNE, stranke koja je trenutno bila na vlasti.

Nakon turističkog obilaska i jedne doista ugodne šetnje već pomalo uspavanim Štipom, čovjek i ogladni, pa smo se uputili na kasni ručak u restoran Mal odmor na lokalni specijalitet pastermajliju. Cijela Istočna Makedonija hvali se svojom pastermajlijom. Bila da je ona štipska, veleska ili negotinska specijalitet je to koji se ne smije zaobići mirne duše. Sama riječ pastermajlija dolazi od turske riječi pastrma što znači sušeno ovčje meso, od kojeg se taj specijalitet i pravi. Danas ga osim s ovčjim mesom spravljaju i sa sušenom svinjetinom, sve u svemu prvoklasna slastica. Servira se u kruhu duguljastog oblika koji me okusom podsjetio na neku vrstu kombinacije tjestenine za pizzu i langošice. Šopska salata je neizostavni dio prehrane koji uz pastermajliju stvara potpuno  savršenstvo okusa.  Restoran Mal odmor upravo nam je dao veliki odmor. Nikako ne treba zaboraviti probati ''piperke'' ili ljute paprike, jer svakom pravom Makedoncu piperka je nešto poput vode, to se jede, o tome se ne razmišlja. Štip je definitivno grad koji osim svoje pomalo nespretno složene ljepote koju čovjek ne vidi na prvi dojam pruža savršeno mjesto za odmor, kako kulinarski tako i toplo ljudski.

Travanj, 2012.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

terzo
6.11.2012. 21:09
Skopje, Tetovo, Kićevo, Ohrid ..... to je bila moja "ruta" u davnoj 1965 - oj . Koje uspomene . Oj Ohride lipi grade !
dr. evil
31.10.2012. 17:30
Lijepo je upoznati malo Makedonije. Tko čuje pjesmu "Bitola moj roden kraj" ne može ostati ravnodušan. Bio sam u Makedoniji više od pola godine i svidjelo mi se. Bilo bi lijepo obići trasu: Skopje, Tetovo, Kićevo, Ohrid, Struga, Bitola, Veles! Hvala putopiscu!
Brane
31.10.2012. 15:39
Eee moj Mikeš09, ne mora biti Miško niokakav jugonostalgičar. Evo moj pokojni prijatelj i ja davne 1961. g. bijasmo u Probištipu u rudarskoj školi. Bilo je to zaista davno i bili smo mladi i zato sam nostalgičan za tim vremenom a to nema nikakve veze s onom bivšom državom. U makedoniji sam kao dvadesetogodišnjak proveo jednu od naj ljepših godina u životu, bio sam malad i život je bio divan. Sam Štip ne upoznah naročito ali put od Štipa do Probištipa (36 km) Božo i ja prođosmo uglavnom pješice u jednom danu. No zato sam okolinu Probištipa obišao na noge u velikom krugu što po svadbama, sviđenjima ili obilazeći znamenitosti ili jednostavno lutajući planinama i potocima skupljajući minerale. Upoznao toliko divnih ljudi, kojih da nije bilo tko zna gdije bi završio. U tih godinu dana proživo sam što mnogi nisu ni u deset. Pa kad se toga sjetim i o tome razmišljam zar to može biti nostalgija za jednom istrošenom i propalom državom. Ne, garantiram ti to su samo divna sječanja na isto takove ljudr i krajeve; začinjeno ushitom mladosti.
Mikeš09
23.10.2012. 9:11
Miško je jugonostalgičar i pravo mu budi...ali sve je to prolazno i samo u sjećanjima a danas svima se ubija duša kvazi-demokracijama i kapitalizmom najgore vrste...jednostavno sodoma i gomora...onu staru kuću bolje da nisam vidio jer podsjeća na sultana sulejmana i ove naše,tu, sulejmane...oko palače pejačević što odaju...
miško
22.10.2012. 6:37
Ehej....
Eleno, pa onda Jovano, Jovanke, Makedonsko devojče, Zajdi zajdi sonce... ma tamo vječno sunce sja...
Bravo Žarko... čitajući ovaj prekrasan članak čuo sam ove ritmove.
Ako mi nešto ili netko fali onda je to Makedonija, Makedonci i Makedonke.
1911
21.10.2012. 22:19
Makedonija= gostoprimstvo, ljepota, dobri ljudi a pogotovu, slažem se sa prethodnikom, čast i ponos. Bio, vidio..spomenik Ilindenskom ustanku-prekrasno, neponovljivo.
zigi7darko
21.10.2012. 22:11
Da, ima Makedonija nešto posebno u sebi. Zemlja dragih i ponosnih ljudi.

vobrado
21.10.2012. 18:44
Zahvaljujem na ovom prekrasnom eseju o gradu Štipu. Godinu dana boravka u JNA od rujna 1986. do rujna 1987. nažalost nisu pružile šansu da se upoznaju ljepote ovoga grada. Ovo je još jedan poziv da se posjeti ovaj grad nakon 25. godina.


Još iz kategorije Putujem i pišem



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: