Te večeri, 16.studenog 1995. u knjižari-antikvarijatu u Beču jedva se disalo od natiskane publike smještene u 6 - 7 redova drvenih stolaca, neki su stajali na vratima, a Bogdan Bogdanović (l922-2010) u pratnji dr. Ksenije, supruge, zgledao se: «Nisam očekivao toliko zainteresiranih..» Ciklus sijela koja su se održavala u knjižari tek je započinjao, a ovaj susret s Bogdanom Bogdanovićem održan je pod motom SRUŠENI MOSTOVI, SRUŠENI ILI UČVRŠĆENI MITOVI?
Gledajući na biografiju koju mi je predočio prije druženja u knjižari kolebao sam se kako ga predstaviti - kao arhitektu, profesora-pedagoga, bivšeg gradonačelnika Beograda, autora Kamenog cvijeta u Jasenovcu, najpoznatijeg srpskog disidenta Miloševićeva režima...?
«Među nama je prije svega arhitekt, graditelj, i BRANITELJ GRADOVA, čovjek koji je za mostove, a protiv provalija i balkanskih mitova, čovjek koji je osvjetlao obraz liberalnim i demokratski orijentiranim Srbima, čovjek koji je izabrao skromni bečki egzil žrtvujući komociju vremešnih dana i dosljedan svojim uvjerenjima opredijelio se za protest i - antifašističku borbu..» U to vrijeme u mojoj knjižari-antikvarijatu tražila se Bogdanovićeva knjiga «Die Stadt und der Tod» (Grad i smrt), u izdanju izdavača Lojzeta Wiesera i ona, ali i dotadašnji rad i angažman, bili su povod za druženje.
Već nakon nekoliko rečenica Bogdanović je krenuo «in medias res», govoreći o mitovima, koji sami po sebi ne moraju biti loši. «Naše prokletstvo su lažni mitovi, kao na primjer mit o «nebeskoj Srbiji» koji je čisti idiotizam, kosovski mit, «naopako izveden mit».
Bogdan Bogdanović je već 1987., «krenuo u disidenciju», naime, mnogi su kritizirali Slobodana Miloševića, ali danas se zaboravlja Milošević, a kako to obično biva, i njegov prvi, žestoki kritičar. U pismu CK SK Srbije, povodom «čuvene» osme sjednice Bogdan Bogdanović je uputio pismo Centralnom komitetu, koje, naravno nije pročitano. Bio je to Bogdanovićerv obračun «s njima», ali i njegov ključni crimen. Zbog tog pisma i jasnih antimiloševićevih stavova na stanu u Beogradu osvanuo je grafit «ustaša», a u Malom Popoviću gdje je vodio arhitektonsku školu zaslijepljeni zaštitnici srpstva devastirali su mu prostor. «Počeli su telefonski pozivi, lupanja na vratima, na njih smo navukli stalaže s knjigama i najteže ormare.».- pričao je o pokušajima obrane Ksenije i sebe.
U životnoj opasnosti, napušta Beograd i uz pomoć Lojzeta Wiesera, ali posebno prijatelja i školskog druga, austrijskog pisca Mile Dora, i uz pomoć grada Beča, nalazi smještaj u Beču, Davidgasse 9, deseti «becirk»(l993.) Postao je tako najpoznatija izbjeglica egzilant u Beču s prostora bivše Jugoslavije i danas, sjećajući se tog vremena, čudim se kako je malo svjedočanstava o «izgubljenicima u svemiru» i kako su u zaborav pala tri duhovna gurua izgubljenih i dezorijantiranih izbjeglica . Milo Dor, Ivan Ivanji i - Bogdan Bogdanović.
«Ne znamo što će biti dalje, idemo do Bogdanovića pitati ga..», bila je rečenica među nama koji smo ga poznavali i družili se s njim. Vrata njegova skromnog stana u Beču bila su otvorena za mnoge novinare, izdavače, arhitekte, prijatelje, a posebno se radovao posjetima iz Hrvatske, ne izostavljajući utjecaj koji je na njega, kao i njegov krug u Beogradu, u vrijeme ljevičarskih angažmana, imao Miroslav Krleža.
Dva puta kao gost knjižare, a više puta u publici, dolazio je rado u knjižaru govoreći: «Znate, vaša me knjižara podsjeća na knjižare ruskih emigranata u Parizu, nakon Oktobarske revolucije, samo, ovdje se okuplja većinom siromašnija publika od njih. Ali, tako zamišljam atmosferu u Parizu, ima nešto mističnog i zavjereničkog u vašoj knjižari. A tek katakombe izvan glavnog prostora, milina..» Zanimao se kako se prodaju njegove knjige od ranije i radovao se kada bi čuo da ih nalazim samo kao antikvarne, i vrlo brzo prodam.
«Iskreno, znate što mi najviše nedostaje iz Beograda - moja biblioteka.. Nisu to bile knjige samo na policama uz zidove, cijela jedna soba bila je nakrcana redovima polica s knjigama. Bile su tu očeve, Milana, književnika i književnog kritičara, poslije sam dodavao svoje, pa Ksenijine...».
U ambijentu knjižare snimljen je dio dokumentarnog filma o Bogdanoviću kada je govorio o knjizi, drugim medijima, raznim pitanjima kulture...Sjećanje: «Toliko me boli kada znam da ima mnogo izvrsnih knjiga, a tako se malo traže i čitaju, s druge strane, objavljuju se koještarije...Internet je informacija, Internet nije mudrost.»
Često smo se doticali u razgovorima Kamena cvijeta u Jasenovcu, a na spomenutu nastupu rekao je: «Dugo sam radio na skicama, Kameni cvijet s rađao dugo. Do tada su spomenici većinom bili figurativni, tipa «srp i čekić», a kada sam maketu izložio zapravo cijelom Politbirou SKJ, na čelu s Titom, nastala je konsternacija. Znojio sam se, mučio objašnjavajući što sam htio «Cvijetom» reći. A konsternacija je nastala i zbog toga, saznao sam kasnije, što sam se pojavio u džemperu i s patikama na nogama...Prije otvorenja spomenika u Jasenovcu bilo je i prijetećih poruka, pisanih, telefonskih.» Slušali smo u Beču tih mjeseci radio izvještaje, drhtureći nad Kamenim cvijetom, čak su krenule glasine da je spomenik srušen. Te večeri, s olakšanjem je ustvrdio: «Siguran sam da spomenik nije srušen...»
Što simbolizira Kameni cvijet? «Mogao bih esej o tome napisati, ali najkraće - vjeru u život.»
Bogdanović je autor i drugih memorijalnih objekata (Mostar, Prilep, Dudik kod Vukovara..) a prvi spomenik je bio spomenik židovskim žrtvama fašizma, podignut u Beogradu.
S tugom je govorio o Sarajevu, o «uništenju grada», o tome da su to činili «antigradski., nesigurni ljudi, mrzitelji gradova. Sam Radovan Karađić bojao se grada...Cijeli konflikt na prostoru ex- Jugoslavije često je tumačio kao nemilosrdan sudar ruralnog i urbanog, na štetu urbanog, a koji traje desetljećima, stoljećima. «Nije slučajno da su se na udaru prvo našli najljepši gradovi: pored Sarajeva, Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Osijek, Zadar. Ali, upozoravao je i na «unutrašnje uništavanje gradova», navodeći primjere «partizanije» i poslijeratnog razvoja Jugoslavije kada su na stotine tisuća ljudi gotovo opustošile gradove, uništavajući i njihov duh. Još jedno sjećanja: «Nema nijednog većeg i kvalitetnog romana koji u sebi ne nosi bar jedan veliki grad, romani su eminentno gradska književna forma».
Na pitanje o strahotama i otuđenosti u gradovima odgovarao je: «Moramo braniti urbanitet, odbraniti gradove, puno ovisi o tome znamo li što je moderni urbanizam.. Imam povjerenje u gradove, ideja i praksa grada je znak moderne civilizacije. Moja prva briga je bila i ostala: kako da druga i drugačija Srbija sačuva ono malo preostalog urbaniteta, kako ne dozvoliti da nas pomajmune? Naravno, to je pitanje za sve koji žive u gradovima i odgovorni su za razvoj gradova.»
Na primjeru rušenja mostarskog mosta te važnosti mostova na rijekama općenito, zatim u gradovima na vodi (Venecija, Amsterdam, St. Petersburg, Stockholm) nadahnuto je govorio o mostovima, rijekama.. «Udar na mostove je udar na zajedništvo, na komunikaciju među ljudima. Dunav, Dunav je misteriozna rijeka, «velika ulica». I kada hodam uz obale Dunava u Beču, osjećam kao da sam u - Beogradu. Ova voda u Beču, stiže i do Bratislave, Pešte, do Novog Sada, Vukovara...»
Jednom smo razgovarali o sankcijama koje su uvedene protiv Jugoslavije odnosno Miloševićeva režima. Komentar je bio jednostavan: «Ti zapadnjaci tako slabo poznaju mentalitet naših naroda na ovim prostorima, Srbe, Rumunje, Vlahe.. Neće biti rezultata, jer ako smo u čemu vješti, vješti smo u kontrabandi...»
Na nekim priredbama, okupljala se publika oko njega, uvodničari su ga predstavljali kao intelektualca europskog formata. Kao poliglot imao je širinu, enciklopedijska znanja, u svojim očitovanjima često je koristio razne povijesne izvore, stvarajući nadahnute komparacije i sinteze, izražavao se žustro, s mnoštvom alegorija i metafora. «Verdammte Baumeister» (Ukleti graditelj), knjiga autobiografskog karaktera, zasigurno je jedna od najblistavijih Bogdanovićevih knjiga gdje ove odlike dolaze do izražaja. Fascinantne su i «Zaludna mistrija», «Krug sa četiri čoška» te «Mrtvouzice - mentalne zamke staljinizma». Zanimljivost je i njegov potpis u knjigama - ime i prezime kao -silueta grada.
Sjećanje: «Kako se vi osjećate gospodine Bogdanoviću, s nama? Odgovor: «Ne, pitanje nije dobro postavljeno: treba pitati kako se vi osjećate sa mnom...?»
Te prohladne, tmurne večeri u Beču, u knjižari, pitao sam ga za «optimističku formulu», za životni kredo:
«Ne izgubiti sebe, kao pojedinac suprotstaviti se gomili.»
Na samo kraju književne večeri-sijela, sa smiješkom na licu, kao čovjek iz nekog drugog svijeta, otpovrnuo je:
«Ostati sam, lepa je stvar»
Sasvim osobna napomena:
I tako, nekada smo o nečijim smrtima, saznavali preko radija, televizije, tiska.. Za smrt Bogdana Bogdanovića saznao sam preko Facebooka, ugledavši IN MEMORIAM za Bogdana Bogdanovića. Umro je l8.6.2010. u jednoj bečkoj bolnici, od posljedica srčana udara. Ovaj memento nije sasvim uobičajen, ali je dug čovjeku kojeg sam izuzetno cijenio koji je bio jedan od posljednjih intelektualca europskog formata, a porijeklom s prostora ex-Jugoslavije. Taj gospodin, u bijelu džemperu, često s leptir mašnom, znao je izdvojiti se iz gomile, noseći teret disidentstva, vrlo rijetko se žaleći na svoj usud. Vjerovao je u građenje, nasuprot rušenju, vjerovao je u čast i znanje, imao je vizije. Jednom je zazvonio telefon u knjižari i javila mi je Ksenija, njegova brižna supruga, tajnica, tiha pratnja: «Bogdan je pripremio punu banana kutiju knjiga i časopisa za vas i knjižaru. Dođite po njih, dubleti su to, pokloni prijatelja, autora, nešto njegovih knjiga a i nemamo više mjesta u stanu, pretrpao ga je s knjigama. A znamo kako vam je živjeti kupujući i prodajući knjige.»
Siguran sam da će Bogdan Bogdanović, nastaviti graditi, u nekom drugom svijetu, kao «ukleti neimar» pokušavajući nacrtati i «krug sa četiri ćoška».
(20.6.2010.)
Skarećana verzija ovog teksta objavljena je u Jutarnjem listu 21. listopada 2010.
