Kako prepoznati ludog čovjeka, odnosno koliko nam je vremena potrebno da ga uočimo kao čovjeka sa većim psihičkim tegobama? To nije samo moj problem već i društveni, da sad ne navodim kako je to nešto lakše u manjem gradu, primjerice Virovitici, gdje se većina ljudi poznaje, bar iz viđenja. Virovitica, osim toga, ima Opću bolnicu, ima svoj psihijatrijski odjel, dugo vremena je tretirana psihijatrija u okviru neuropsihijatrije, pacijenti i jedni i drugi, smješteni u neuvjetnim prostorijama. Postoji i dnevna bolnica za lakše psihijatrijske slučajeve, postoji i privatna ordinacija za psihijatriju, zatim privatno psihološko savjetovalište…
Osim toga, živeći u Beču dva su razloga bila da imam interes za psihologiju i psihijatriju. Prvi, Beč drže rodnim gradom psihoanalize, a zanimljivo je i pogledati Muzej Sigmunda Freuda u Berggasse, u devetom bečkom „becirku“. Tamo se i danas može vidjeti kauč na kojem je Freud liječio svoje pacijente, u Muzeju su i mnogi osobni predmeti Sigmunda Freuda, dio figurica i kipića koje je skupljao, njegove knjige, fotografije… Neki kažu Freud i psihoanaliza su prevladani, neki tvrde da je genij Freuda vječan…Drugi, i jednu kratku priču napisao sam po istinitom događaju – kraj zime, a u knjižaru je uletjela jedna mlađa usplahirena osoba, stiskala grčevito jaknu, pitala za knjige sad ove, sad one, pomoćnica se trudila oko nje, dok mi nije stavila na stol ceduljicu: OVA ŽENA NEMA ISPOD JAKNE NIŠTA, GOLA JE! Tek sam se tada zagledao u tu ženu, dekolte je bio napadan, stiskanje jakne jako napadno! Kako je primijetila znatiželjni pogled, nije ništa kupila od knjiga, i požurila je prema izlazu… Mnogi mogu reći: „Ono što jedan psihopat, ili psihotičar, ili neutortičar (ili sve na –a) može pokvariti, ni stotine mudrih ne može popraviti!“
PSIHIJATRIJA S DAŠKOM VEDRINE
Psihijatriju valja promatrati i s daškom vedrine i to ljudi rade kada, pored ostalog, i pričaju viceve o luđacima odnosno psihotičnim bolesnicima. Ima i vrlo ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da je sve normalno, da ludilo ne postoji ili pak, da psihijatri liječe pogrešne osobe: ne bi trebalo liječiti one u psihijatrijskim ustanovama, već one izvan njih!
Sjajna je knjiga Erazma Rotterdamskog POHVALA LUDOSTI koji navodi na tisuće primjera gdje čovjek čini lude, nekorisne pa i štetne stvari, a da toga nije svjestan. Za zamisliti se je nad ovom pak rečenicom Friedricha Nitschea, njemačkog filozofa: „Ludilo u pojedinca je rijetkost, ali kad je riječ o grupama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo!“
Postoji i medicinska logika: ako osoba svakodnevno funkcionira, može zapravo biti savršeno luda, a da na to zamalo nitko ne pomišlja. Osoba ujutro ustaje, doručkuje, uredi se za posao, pojavi se na poslu točno, odradi svojih osam sati, vrati se u stan ili kuću, u svoja četiri zida, i do spavanja „uživa“ u svojim fobijama panikama, strahovima…Osoba ima dvije-tri uloge u životu, ispunjava ih, nikome ne smeta, zamalo da je nevidljiva u svojoj prosječnosti i neupadljivosti…Možda tek povremeno kažu za nekoga da je lud ili zreo za ludnicu, navode nenormalnosti te osobe, pričaju o njihovim perverzijama, lošim karakteristikama, a da bi zapravo pričale o – sebi! Uvjerio sam se to i u životu – obični bi me proglašavali ludim oni koji bi kasnije, za koji mjesec ili godinu završavali – na psihijatriji!!?
S ovim godinama i iskustvom, mislim da su ljudi vrlo čudna bića – neki čak iz dosade – polude! Čeznu za nečim neobičnim, nesvakidašnjim, maštaju tako vješto i strasno da se jednostavno odlijepe i odlete u nebo! Ne kaže se slučajno onome koji je sklon maštanju, sanjarenju: SPUSTI SE NA ZEMLJU!
O psihičkim bolestima se uglavnom šuti, i dalje se smatra sramotom imati u obitelji križa, izbjegava se tražiti pomoć psihijatra, mladi muškarac ili mlada žena s psihičkim teškoćama tretiraju se kao bića s velikom falingom, teško se žene ili udaju, ljudi im se izruguju, sprdaju se iz njih… Neki pak misle da se radi o nasljednim bolestima, prije vjenčanja raspituju se bakice za genetiku, za pretke…- ženskaroš, kockar, radodajka, nimfomanka, lažov ili lažljivica, neradnik ili neradnica…? Ne možemo biti USA što se toga tiče, ali zaista bi bilo vrijeme da se smanje predrasude prema tzv. luđacima, da im se pomogne, da ih se ne izolira, a najmanje je potrebe da ih se prezire. Postoje sve bolji lijekovi (mada i tu farmaceutska industrija štanca, zajedno s liječnicima psihičke bolesnike, antidepresivi idu kao alva, lijekovi za smirenje također. Postoji i opasnost navikavanja, ovisnost…
AKO SE NE LIJEČI…?
Valja imati na umu da teži psihički bolesnik ako se ne liječi može ozlijediti samog sebe, ali i druge – agresija, čini se, pojava je koja je zagrlila hrvatsko društvo, i samo ako se pogledaju crne kronike, pomišlja se da je ovaj narod uistinu podivljao. Ako već netko ima potrebe za takvim lijekovima, uzimati valja ono prirodno - čajevi od ljekovita bilja, voće, topla kupka, tuširanje, masaža, akupunktura, akupresura, meditacija, joga…
Pravilan ritam rada i odmora, zdrava, umjerena prehrana, sport, ili pak samo pola sata šetnje, sa što manje cigareta ili bez njih, bez opijanja alkoholom, pridonijet će čovjekovu fizičkom i psihičkom zdravlju.
U svim zamalo pitanjima psihologije i psihijatrije pitanje je našeg EGA, naše svijesti i podsvijesti, naših roditelja...? Sjećam se prijateljice u Beču koja je neprekidno govorila kako većina roditelja su zapravo antiroditelji… da je sve što nam se događa vezano za to čemu su nas roditelji, škola, ulica... naučili. Patološko laganje ne nasljeđuje s genima, netko nas je tome naučio...
Živimo svoje male ili velike živote, mislimo da je naša uloga u svjetskoj revoluciji bila vrlo važna, dok drugi pak smatraju da smo mi za sve revolucije nebitni, psihologija mase je takva da bi se sve revolucije provele i bez nas. Zato, proć od politike, od stranaka, gledati u noćno nebo i prepustiti se sanjarenju Oni koji to ne mogu prirodno posegnut će za vinom, drogom, seksom, ili pak za – mobitelom¨!
Virovitica kao varoš ima svoje egzemplare, tu su oko nas, jedni su jako normalni, drugi su tajnoviti, treći čak vode dva- tri paralelna života, ne možeš ih uhvatiti ni za glavu ni za rep. Sve je dobro dok se radi o ljubavnom ludilu - mada zbog neuzvraćene ili opsesivne ljubavi padaju i glave, brakovi, pucaju prijateljstva, padaju odvratna olajavanja i ogovaranja.
Vrlo vjerojatno i opća društvena situacija pogoduje rastu psihičkih devijacija, posebno, agresije. Kada smo bez novaca ili bez dovoljno novaca, razdražljivi, neraspoloženi smo…
Ono čega se grozim i grozit ću se ubuduće su – vjersko i ratno ludilo! Držim da su ova dva ludila najpogubnija za ljude, da u ratnom (i vjerskom) ludilu i običan čovjek u stanju je odrubiti glavu i druga, i susjedu, i vlastitom partneru, samo zato što ga je netko uvjerio da mu od toga drugoga u i drugačijeg prijeti opasnost.
Učimo se kritički gledati medije – od novina preko radija do televizijskih emisija, mobitela – ovisnost o tehničkim sredstvima boljka je modernog vremena, ne mali broj puta nađemo se u društvu, za stolom, a neki unutrašnji glas zove nas da gledamo u – mobitel. I onda je sasvim normalno da ne prepoznajemo pravovremeno nenormalne jer zapravo ne gledamo u oči ni one s kojima sjedimo za istim stolom.
Na kraju, sve je to za ljude, nova vremena, novi običaji.
Podijelimo brigu, pričajmo više face to face, a manje preko skypea ili mobitelom, ne potiskujmo riječi koje su nam na vrhu jezika,
Ljudi su čudna bića, s njima je teško, ali bez njih – još teže!