Pokušavam naći neku metaforu ili sliku kako bi vama i sebi najjasnije protumačio sudsku odluku iz Haaga, objelodanjenu u ponedjeljak, 2.2. 2015., koja je čak i prenosila HRT, odnosno njeno tumačenje. Podsjeća me na odluku pisanu dijelom latinicom, i dijelom ćirilicom, i svatko u Hrvatskoj čita samo latinične dijelove, a oni u Srbiji čitaju samo ćirilične dijelove, a ne i one druge, pisane drugačijim pismom. Obje strane ponašaju se kao da ono drugačije, koje nekome ne odgovara niti zapažaju, a ako ih i zapažaju i pročitaju, ne razumiju. Narod to pojednostavi i kaže: babi se snilo, ono što joj milo!
Odmah, važna napomena: Zaista mi je žao svakog ubijenog oca, majke, brata, sestre, strica, tetke, posebno djece i civila koji su smrtno stradali u ratu 1991. -1995., razumijem i osjećaje svih onih koji su prošli i Vukovar, Škabrnju, Sotin, Voćin, ali i Grubore, stotinjak spaljenih i srušenih sela Zapadne Slavonije, žrtve nakon Oluje… Rat nikada i nikome nije bio drug, stoljećima je povezan sa žrtvama stradanjima, boli i neizmjernom tugom koja se prenosi sa naraštaja na naraštaj, ponekad opet do novog rata. Biti gubitnik u ratu i nakon njega razumijem jer i moje odrastanje je djetinjstvo i mladost sa traumama rata, koje nosim sve do današnjih dana, slično mnogima iz moje pa i kasnijih generacija.
ZAR SVI MISLE I GOVORE ISTO?
Ipak, ne razumijem da mediji bruje izjavama znanih, neznanih, ali dominantno političara koji žale zbog toga što tužbe za genocid nisu prihvaćene i što su se dogodile dvije odbijenice. Hrvatska je svoju tužbu pokrenula još 1999. pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (to nije onaj sud kojem se sudilo hrvatskim generalima, ICTY, to je sud koji rješava međunarodne sporove gdje država tuži drugu državu..,) vrlo brzo je uslijedila protutužba Srbije, i tako već 15 godina dok u ponedjeljak ta sudska trakavica nije završena odbijenicama obje tužbe glasovima 15 sudaca.. Sada je odjednom za mnoge presuda očekivana, mada jedno ostaje nejasno – Hrvatsku je ova 0-0 presuda koštala 28 milijuna kuna, Srbiju šest milijuna kuna …hm, hm?
Priznajem, mi politolozi baš ne grlimo pravnike, a ni oni nisu oduševljeni nama politolozima. Ostaje činjenica da je bulumenta hrvatskih pravnika vjerovala u neoborivost svojih dokaza, mantrala o genocidu počinjenom od srpske strane, uvjeravale su nas sve vlade od 1999. na ovamo da nema smisla povući tužbu potpirujući sada se vidi, nerealna očekivanja. Što su očekivanja bila veća, toliko su istovremeno i sadašnja razočarenja hrvatske strane veća pa se i laici pitaju nije li naš pravni tim (skup!!) učinio sve što je mogao, nije li zapravo skrivao definiciju genocida po međunarodnom pravu (pojam genocida koristi se od 1944.) otvoreno rekao da će biti vrlo teško dokazati genocid i genocidne namjere Srbije. I ono što je posebno važno – ne mogu međunarodne pravne instance rješavati sporna politička pitanja između dviju država, odnosno ono što politika prije, u ratu i poslije rata nije smjela, htjela i mogla rješavati,. li se radilo o tome da je svih tridesetak godina, od prvih znakova da će se Jugoslavije raspasti, bilo komotnije zveckati oružjem i gurnuti ljude u rovove e da bi se riješili neki kompleksi, pa i osobni, da bi se presložili kapitali i ucrtale granice novih državica, koje su, o gle čuda, iste kao i 1991. godine (uz neke nedifinirane dionice, koje će opet rješavati Međunarodni sud u Haagu).
TKO NAJVIŠE VOLI MUTEŽ?
Čini se da nekima, a to su prvenstveno političari, odgovara mutež, nadigravanje, prepucavanje, uvjeravanje… sve do ratovanja jer mutež je okolina u kojoj su političari važni, mutna voda je voda u kojoj dobro plivaju, jedino je problem što to rade na uštrb žrtava i potomaka žrtava, vješto manipulirajući ljudskim tragedijama i traumama.
Iritirajuće je i izvještavanje o reagiranjima na aktualnu presudu u Haagu, odnosno dvije odbijenice. Pratio sam više TV kanala i nijedna izjava nije zabilježea gdje bi netko glasno i jasno rekao: da, pesuda kakva jest, sa odbijenicama obje strane, pravedna je i ne znači ni pobjedu, ni poraz… Dugim sudskim procesom (koji je isforsirao tadašnji ministar vanjskih polsova Zvonko Šeparović) hrvatska i srpska strana podastrijele su sucima a time i međunarodnoj javnosti svu strahotu ratnih zločina, i oboje, i suci i ta javnost mogli su se pitati zar je moguće da su se u tih pet godina napadali civili u Vukovaru, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, u mnogim gradovima i mjestima, da su letjeli srpski lokali i kuće, pa i vikendice u Hrvatskoj u nebo, da su silovane žene, spaljivane kuće, da se igrao nogomet lubanjama, da su rušene bogomolje sve tri vjere, da su stotine tisuća ljudi bili prisiljeno izbjeći sa svojih ognjišta, da se prodavala bud zašto imovina, da su se u tim ratnim uvjetima neki dobro pofutrali (ratni profiteri) a neki itekako izgubili…. Dakle, nezadovoljnim odbacivanjem tužbi, ali ne i nezadovoljni -ratom!!!??
Ni danas, 20 godina nakon završetka rata, u Hrvatskoj nema relevantnog pacifističkog pokreta, slično kao što ga nema ni u Srbiji, ni u BiH, ni u Sloveniji, ni u Crnoj Gori…
Dojma sam da su ovih dana mikrofone dobili i oni koju kurblaju osvetništvo, koji uporno demoniziraju one druge, vrlo rijetko koristeći metlu u svom dvorištu. Jer, da metla radi onda se ne bi spektakularno dočekivao nepravomoćno osuđen ratni zločinac u Osijeku, slično dočeku Šešelja u Beogradu…
Proces pomirenja, ma što danas prigovarali dr. Ivi Josipoviću, počeo je intenzivnije s njegovom politikom obilaženja Sarajeva, stratišta ex-Jugoslavije…; susreti Josipović – Tadić obećavali su otrežnjavanje obiju strana…Prodirala je polako svijest u javnost da Srbi i Hrvati ostaju jedni pored drugih, u dvije države, i da nikakvo preseljavanje jednih ili drugih ne dolazi u obzir, planiralo se da se živi kao što dobar susjed živi sa dobrim i mirnim susjedom. I kada se već pomišljalo da su riječi pomirba, oprost, koegzistencija pa i ekonomska suradnja ranije sukobljenih put kojim treba ići, dogodile su se promjene koje, mišljenja sam, ne koriste nikome.
ŠTO I KAKO NAKON OVE PRESUDE?
Ovu presudu na koju, srećom, nema žalbe, valjalo bi čitati kao poticaj rješavanju posljedica rata - prije svega rješavanju pitanja nestalih, ali i vraćanja još nevraćene kulturne baštine, ali i davanja odštete onima koji su iz rata ni krivi ni dužni izašli kao gubitnici.
Novac i odštete neće sasvim potisnuti traume ljudi, ali valjalo bi raditi na tome da se dokaže i pokaže kako se ratovi ne isplate, i da ratni zločini ne zastarijevaju, da nam samo više pravde (ne automatski i i prava) donosi trajni mir.
Pravo i pravda, znaju to najbolje Židovi, ali i Armenci, Romi, Indijanci… koji su doživjeli i preživjeli razorne genocide, nerijetko su u raskoraku.
Nije lako, ali pokušajmo prošlost pa i ratne sukobe gledati sa stajališta Evropljana, onih iz Pariza, Berlina, Londona…što kaže svijet, dakle, oni iz New Yorka, Moskve, Ženeve, Beča, Pekinga, Jeruzalema pa i Haaga!
Neosporno je da se rat vodio na teritoriju Hrvatske, neosporno je da je do 1991. udio Srba u stanovništvu Hrvatske bio 12 %, a danas je 4 %, neosporno je da je oko 20 godina prošlo od Daytonskih sporazuma, i neosporno je da će se rasprava o tome tko je i gdje bio agresor, a tko žrtva voditi još desetljećima…
Ipak, okrenuti se kvalitetnom radu, rješavanju nagomilanih problema – političkih, ekonomskih, posebno socijalnih, pitati se zašto siromašimo, zašto još nema izlaza ih dugotrajne krize, i u Virovitici, i u Županiji, u cijeloj Hrvatskoj pa i u regiji, držim daleko ozbiljnijim nego vječno razglabati o genocidima i genocidnim namjerama…
Okrenimo se budućnosti!