Ako mi je u politici nešto nesimpatično, onda je to oklijevanje politički mislećih ljudi. Ne kažem da treba negirati jednu staru talmudsku izreku koja kaže «ne budi glava lavovima, ni rep lisicama», što bi značilo drži se zlatne sredine, ali ne treba u ime te izreke - šutjeti, kada treba govoriti i djelovati.
Iz povijesti znamo, primjerice Vlatka Mačeka, između dva rata vođu HSS-a, koji, kada je počeo ustanak protiv naci-fašista nije dugo zauzimao jasan stav što trebaju činiti haesesovci, tako da su se oni, nakon dugo čekanja, pojedinačno pridruživali NOB-u. Još su mi u sjećanju samoupravni tipovi koji su kod kakva glasovanja čekali da netko važniji digne ruku, da bi to onda učinili i oni.
TRAKAVICA S IVICOM KIRINOM
Ne znam kako vama, ali meni ova trakavica s (ne)odgovornošću gradonačelnika Ivice Kirina već pomalo ide na nerve. U upisima ispod mog prošlog komentara mogu se naći pozivi da i ja kao komentator budem određen u kritici. Tim povodim želim naglasiti da nije zadatak ozbiljnog novinara (a tu, ako dozvolite, sebe ubrajam) da sumnja u sve i sva, a kada se nešto tvrdi, onda treba imati bar neke pouzdane informacije pa i poneki dokaz. Dalje, imam i ja određene primjedbe na rad pojedinih dužnosnika, policije i obavještajnih zajednica, ali tvrditi da su te službe DIO "mreže balkanskog kriminalnog podzemlja", dakle, mafije, vrlo je smjelo. Netko me upućuje na pisanje Domagoja Margetića, kao uzor, no svaki novinar ima svoj stil i svoju argumentaciju. Ako spomenuti novinar tvrdi smjelo što tvrdi, trebao bi podastrijeti konkretne informacije, opisati konkretne slučajeve...
U nas je trend sveopće kritike, i to se može razumjeti - predugo su političke brane akumulirale nezadovoljstvo građana, lagalo se majstorski, mediji su bili blokirani, oni su to dijelom i danas, posebno na lokalnim razinama. Preporučio bih gorljivim kritičarima svih i svega, da lijepo pometu pred svojim vratima, a ne stalno pred tuđim. Tu mislim i na virovitički SDP koji se godinama vrti u krug, umjesto da se omasovljuje, organizira tribine, predavanja, nudi konstruktivne prijedloge. Ustvrdio sam: «Ako se sutra Kirin i povuče, gdje su nam kvalitetne zamjene?» i ta je rečenica izazvala buru komentara, čak i tvrdnju da podcjenjujem odnosno vrijeđam Virovitičane. Ni na kraj pameti mi to nije, ali ne razumijem virovitičke čekače, kojih nije mali broj. Premnogo je ljudi oko nas s figom u džepu - poznajem jednog ugostitelja koji će sve učiniti, ali se nikome neće zamjeriti odnosno hoće slabijima od sebe, poznajem jednog medijskog djelatnika koji se isto «nikom ne bi štel zameriti». Narod za to ima sočnu izreku: htio bi biti i j...n i pošten, ili, pristojnije: ne želi pokazati boju, ili pak premazan je svim mastima, ili kao suncokret je...A sutra, kada počne vidljivo prestrojavanje, mnogi će tvrditi da su bili - prvoborci...
JOŠ UVIJEK BLOKIRANI MEDIJI
No, kako su oficijelni mediji u Virovitici i dalje pod strogom kontrolom, posebno Radio Virka, dobro je da imamo slobodan portal i da se iznose mišljenja građana i članova stranaka. Možda i to potakne nadležne službe da najozbiljnije rade svoj posao. A nadam se da će biti sve više i onih koji to neće raditi anonimno nego će se legitimirati imenom i prezimenom dok će DORH, policija, sudovi, inspekcije, svi oni koji primaju plaću za delikatan rad, zaviriti u svoje ladice i pogledati prijave na kojima se skupila dobra prašina. Jer, nedodirljivih, bar se često kaže, ne bi smjelo više biti.
Ali i stranačka vodstva koja čekaju da im vlast padne u krilo, kao zrela kruška vjerojatno trebaju više raditi zajednički, a manje solirati.
Protiv Ivice Kirina osobno nemam ništa, čak mislim da je u datim okolnostima povukao za Viroviticu koliko je mogao. Nisam bio pristalica Potjemkinovih sela, da lijepo uređeni park u središtu nije isto kao i grad u cjelini, o tome sam i pisao. Pišem da Virovitica mora više i bolje, da ovaj grad, nekada vitalno središte i čvorište šire okoline, danas stagnira, da u gradu više umire starih ljudi, nego se rađaju djeca, da je nezaposlenost vrlo ozbiljan problem, da se mladi i visoko obrazovani ne vraćaju u svoj rodni grad, da se otvara vrlo malo radnih mjesta, a ako ih i ima, onda se zauzimaju po ZNA SE sistemu... Bez brzih prometnica, posebno prema Zagrebu, grad će ostati neinteresantan za investitore, ma koliko industrijskih zona se pripremilo. Nekakva obilaznica napućenim ulicama (Mihanovićevom i drugima) i oslobađanje središta grada od prometa, ishitreno je rješenje i treba insistirati na završetku prave obilaznice od Šećerane prema Suhopolju.
KAKO RADI GRADSKO VIJEĆE I LAHORKA WEISS?
Međutim, posebno iritira zadnja sjednica Gradskog vijeća gdje se članovima, na ime neke procedure (tu moja prezimenjakinja Lahorka Weiss nema pravo) onemogućuje da otvoreno i izravno pitaju gradonačelnika Kirina do kada misli vući građane Virovitice za nos. Nisu ga birali građani Požege ili Bjelovara, i stoga je DUŽAN Virovitičanima, koji pokazuju izuzetno strpljenje, objasniti svoj status i svoju odgovornost. Nije točno da je krimen za koji ga se u javnosti tereti počinio kao ministar unutrašnjih poslova i da on nema veze s obavljanjem gradonačelničke dužnosti. Svaki Kirinov nastup danas u sjeni je tog krimena (17 milijuna vašeg, mog novca završilo je tamo gdje nije smjelo, u Fimi mediji, a vjerojatno veći dio u stranačkoj kasi HDZ-a, iz koje je premijer Sanader kupovao čak i platna Bukovca za svoju privatnu kolekciju) i čudi da se Kirin ne osjeća kao cjelovita osoba - on je bio loš kao ministar, ali je dobar kao gradonačelnik ne drži vodu. Političar je oduvijek cjelovita osoba, ili ima puni moralni integritet ili je taj integritet narušen, trećega nema. I na kraju, kako sam HDZ ne razumije da mu je Kirin uteg na nogama i da se treba razmišljati o raspisivanju izbora za novog gradonačelnika?
PREVELIK BROJ VIROVITIČKIH ČEKAČA
I na kraju, pitanje virovitičkih čekača? Upravo, njihov preveliki broj omogućuje gospodinu Kirinu takvo ponašanje - njega neće smijeniti nitko izvan ove sredine, niti će netko odraditi to umjesto nas pa stoga je vrijeme da se ova politička trakavica privodi kraju.
Virovitica ne može biti talac pojedinaca, ničije leno niti prćija. Višestranačje odnosno politički pluralizam podrazumijeva više, a ne manje demokracije.
Otvaranje medija prema građanima prvi je korak ka razrješenju ove neprirodne situacije. Drugi korak je demokratsko vođenje Gradskog vijeća gdje Poslovnik ne postoji stoga da ga se restriktivno tumači, nego u skladu s potrebama vijećnika i demokratske javnosti. Naravno, raspravljati treba argumentirano, hladne glave i uz poštovanje istine i načela odgovornosti koje je jednako, kako smo čuli u prošloj «Latinici», za male i velike.
Ili, možda je puna istina i izreci jednog Šveđanina: «Istina u politici mora čekati, dok nekome ne postane potrebna?»