Poznavao sam u Beču Bogdana Bogdanovića (1922.- 2010.) i imao prilike povremeno se s njim družiti, posebno, prodavati knjige na njemačkom jeziku koje je taj srpski disident i evropski poznati arhitekt devedesetih pisao i objavljivao na njemačkom jeziku, za vrijeme promocija tih knjiga ili na njegovim predavanjima odlično posjećenima. Da ne objašnjavam da su u mojoj knjižari njegove ranije, do 1991. objavljene knjige išle kao alva (Mali urbanizam, Zaludna mistrija, Krug sa četiri čoška, Mrtvouzice, Kenotaf…) Naročito je dobro primljena njegova autobiografska knjiga DER VERDAMMTE BAUMEISTER, (Ukleti neimar).. Mnogi znaju da je Bogdan Bogdanović autor mnogih spomenika, pored ostalih i Kamenog cvijeta u Jasenovcu (otkriven 1966.), međutim malo osoba zna gdje je Bogdan Bogdanović sahranjen – nakon njegove smrti u Beču ustanovljeno je da je njegova posljednja želja bila da ne bude sahranjen u Aleji velikana u Beogradu, nego na – Jevrejskom groblju, u tom gradu. Prije smrti disident, ostao je disident i nakon smrti – „Ne mogu zamisliti da ležim u Aleji velikana, a tamo negdje blizu mene – Željko Ražnatović Arkan.. Na beogradskom jevrejskom groblju pokopan je i zato što se na njemu nalazi jedan od prvih, ako ne i prvi spomenik koji je idejno zamislio i koji je realiziran – kao spomenik žrtvama fašizma, Jevrejima tj. Židovima(otkriven 1952.)
Eto, upravo sam takvog sjajnog čovjeka imao priliku poznavati i s njim povremeno razmjenjivati mišljenja. Sjećam se i jedne anegdote – pitam ga na jednoj kulturnoj priredbi kako je, a on će šeretski: „Dobro sam, ali ne znam kako je vama sa mnom!?“
KAKO GLEDATI GRAD, I VIROVITICU?
Zašto ovaj duži uvod?
Zato što sam od Bogdana Bogdanovića naučio gledati grad, ulice, trgove, rijeke… On je i na prošli rat 1991—1995. gledao na svoj način – kao sukob gradskog i seoskog elementa: porijeklom iz ugledne građanske obitelji, ljevičar s rezervom je gledao ne na seljake, nego seljačine koje su ušle u gradove i nakon 1945., ali i nakon 1991. i devestirali te gradove! Pričao je o pojavama da su nakon 1945. zabilježeni
cijepanja drva na balkonima zgrada, ili kolinja u kadama luksuznih stanova u koje su ušli bivši partizanaski borci… Nakon dugo izbivanja iz Beograda, kao njegov bivši gradonačelnik, bio je razočaran pogledom na Beograd kada ga je ipak, nakon pada Miloševića,posjetio.
Bogdan Bogdanović je imao hobi šetati Bečom, promatrati sve oko sebe, komentirati, a najviše je volio šetat uz obalu Dunava, pristaništem, s pogledom na UNO city…“Kada sam na obali Dunava, kao da sam i u Budimpešti, Vukovaru, Novom Sadu, Beogradu…,sve njih povezuje ta divna i moćna rijeka…“ U mojoj knjižari-antikvarijatu dupkom punoj, držao je predavanje na temu mostova žaleći što je baš u to vrijeme srušen Stari most u Mostaru. U urbanizmu i arhitekturi gradova vidio je odsjaj čovjekova duha, red ili nered, kulturu ili nekulturu, i po njemu, i zgrade, ulice, trgovi, parkovi, u svojem arhitekstonskom bljesku (ili promašaju) odražavaju stanje duha jedne epohe, nacije, društva… Volio je Beč, Beograd, ali i talijanske gradove, zatim Pariz, London, Sarajevo, Mostar…
Eto, uzeo sam si slobodu da bogdanovićevski hodam mojom Viroviticom i kritički je motrim, misleći kako bi ona, bar u središtu, mogla biti mnogo ljepša, urbanija tj. gradskija…Već dugo nosim u glavi opširnu kolumnu na tu temu, fotografirao sam one dijelove koje vidim „urbanim ranama grada“, snimao sam središte i iz ptičje perspektive, iz stana jednog prijatelja, s nebodera s pogledom na prostor „ispod sata“, Gradski park mi je omiljeno mjesto za šetnju ili prolaz do Pošte…a i mjesto odličnih foto-motiva.
Pa, krenimo od kuće u Mihanovićevoj i napravimo jedan krug u središtu, s jednim otklonom u ulicu Matije Gupca, do Šlomovićeve ulice.
PRVA, DRUGA, TREĆA.. URBANA RANA?
Prvo nailazim na Bečku ulicu, i pogled na staru kuću Vrbenski (urbana rana 1) i samu ulicu znak je da sam u tipičnom slavonskom gradiću… Prema istoku, dokle oko dopire, osim nekoliko katnica na početku, prava slavonska ulica s niskim prizemnicama, s jednim ili najviše dva prozora prema ulici…Mada je banalno, pred kućom u Mihanovićevoj lani je posađen lijep drvored, mislim da su u pitanju stabla gingo biloba, evo, sada se krošnje prelijepo žute. Elem, mlado drvo, sadnica pred „vilomWeiss“ uništena je od nespretna kosača trave, traktorom, posječena u sredini, sad je povezana, i raste, ali – prazna u sredini! Bit će to jedino drvo u drvoredu u Mihanovićevoj koje će se razlikovati od drugih… Htio sam daviti „Floru“ da posade novu sadnicu, ali odustao sam.
Od Rusanove ulazim na Trg Franje Tuđmana i pitam s kako su urbanisti i arhitekti „izvukli“ sivu modernu zgradu tik do nogostupa i ceste, i kada se pogleda linija Gradska knjižnica i čitaonica - Zagrebačka banka, stari Trgocentar, zgrada se „nalijepila“ preblizu cesti, uz Gradski park… Korak dalje, užasna praznina, zagrađena drvenom ogradom koja se malo-malo uništi, obljepljena plakatima, iako poručuju s vremena na vrijeme PLAKATIRANJE ZABRANJENO…(urbana rana 1) Nakon Gradske knjižnice, nekada Salona TVIN-a, godinama je prazno gradilište, zjapi prazninom. Gdje je ono nekadašnje klizalište, gdje su ona ipak, bolja vremena? Sada za Božić tu osvanu jaslice, zatim za Uskrs zeko... i to je to! (urbana rana 2)
Prema Gimnaziji, nailazi se na poluruševnu kuću, prizemnicu, ružne ciglene ograde, napuštenu u jednom dijelu od svakog živog stvora, jadnih vrata, prozora… (urbana rana 3). Ispred bivše škole „Vladimir Nazor“ podest je, ali bez biste Vladimira Nazora, nekadašnja škola i nije baš u sjajnom stanju… (urbana rana 4).
DOGRADNJA I OBNOVA PALAČE PEJAČEVIĆ
I sada, ono o čemu ćemo se sigurno sporiti – moderna dogradnja palače Pejačević, sama palača Pejačević! Sve ovo pišem kao laik u građevinskoj struci, pišem o dojmovima, i svaki put kada prođem uz tu modernu zgradu Gradskog poglavarstva, Konzuma u prizemlju itd. razmišljam koliko se estetski kvalitetno povezuju staro i novo? Zgrada mi se čini suviše moderna, materijali pogrešni (staklo, beton..); znate na što me podsjeća ovo rješenje? Ako se sjećate zgrade bivšeg Željpoha“ na Trgu Maršala Tita u Zagrebu, sada je ona renovinara u Glazbanu akademiju, stršala je desetljećima. odudarajući od starinskog Trga i HNK…Eto, bez daljnjih opservacija tako mi djeluje i ova dogradnja palače Pejačević.
Ipak, dvorište iza sa udubljenim gledalištem čini mi se dobrim rješenjem, uz napomenu da nedostaje ipak neka vrsta gledališta u dnu. Cijeli kompleks ne bih nazvao urbanom ranom 5, ali ne bih ni konstatirao da je sve skladno, oku ugodno. Ako jest urbana rana, mogla bi biti zbog Gradske blagajne u prizemlju, ali to nema veze sa izgledom kompleksa već sa statusom umirovljenika (i ne samo njih-nas) i bijedom koja nam udara nemilosrdno na vrata najmanje 7- 8 godina!
Ispred zgrade Edite Schubert – Dore, porušeno je staro drveće i posađen također novi drvored, kažu mi sa stablima iz – Belgije, starima 20 godina. Nisam siguran da je trebalo žuriti sa rušenjem, durala bi ta stabla još najmanje 5-6 godina, tim više da bi postigla ova nova prijašnje krošnje i visine trebat će bar još četrdesetak godina. Stručnjakinja uz taj posao objasnila mi je da su stara bila dotrajala, da ih je trebalo zamijeniti… da će na redu biti i nekoliko stabala na rubu Gradskog parka, dijelom osušenih, uvjerava me da je u gradu posađeno u zadnje vrijeme čak blizu 3000 sadnica… Bio sam rezerviran kada su porušena stabla u parkiću na relaciji Kiosk – kavana Nova (zli su jezici govorili, da bi se bolje vidio display montiran na kavani Nova??), no danas mi se čini da je taj parkić, sa cvijećem ipak bolje rješenje nego prijašnji. Da od cvjetnog sata nema koristi ni ljepote u tik-takanju uvjerit će se svatko tko pogleda odavno stale kazaljke! (urbana rana 6) Koliko nas je sve došao taj sat nije moje pitati, imamo oporbu u Gradskom vijeću, pa s tim pitanjem, ali i drugima, izvolite pred vijećnike i Gradsko poglavarstvo, te javnost! Mojim kritičarima samo poručujem da nisam političar, već, ponavljam, nestranački novinar, neki bi rekli, piskaralo!
Urbana rana br. 7 srećom, nakon dugo čekanja, se uređuje (balkon na zgradi FINE)
SPOMEN PARK UMJESTO ZAPUŠTENA GROBLJA
Što se tiče izleta van užeg središta, samo navraćam do Židovskog groblja. Pohvala je da se građevinski radovi na obnovi Mrtvačnice privode kraju, na proljeće bi mogli imati Židovski muzej (prije Zagreba!), no nije pohvala kako nam s vremena na vrijeme Židovsko groblje zaraste u travu i grmlje, do neprepoznatljivosti. Pisao sam Gradskom poglavarstvu, molio da se trava češće kosi i zamolio da se bar tri spomenika drže uredno cijelu godinu – malo je onih koji znaju da je na tom groblju pokopan Herman Ezekiel Kaufmann, duhovni vođa Židova Virovitice i okolice, poznat i izvan ovog kraja, umro 1932. a vodio ovu zajednicu kao rabin i nadrabin u Virovitici od 1894. do 1932., dakle, punih 38 godina!
Ono što ohrabruje je plan da se ova djelomična urbana rana Virovitice pretvori u Spomen park, uređenih klupa, staza, da se eventualno izradi replika virovitičke sinagoge i smjesti ispred budućeg Muzeja židovstva. te poveže sa Visokom školom za menađment i turizam, preko puta Ulice Matije Gupca, i postane omiljeno sastajalište studenata.
Radno nazvano urbanu ranu 8, ostavljam za neku od sljedećih kolumni. Kratko: radi se o dvorcu Pejačević u Gradskom parku koji vapi za hitnom obnovom!
Ajmo, Evropljani, sanirajte bar jednu urbanu ranu moga grada!