Kaže mi jedan dobar znanac zašto ne pišem više o sebi i svom svjetonazoru, čitatelji tako malo znaju o meni kao osobi, kruže kojekakve glasine, valjalo bi ih demantirati. Osim toga, piše se koješta, lijepe uz mene etikete, posebno na jednom drugom portalu na kojem sam PISAO pod pseudonimom odnosno nickom.
Kažem PISAO, jer od l2.06.20l0. KAŽNJEN SAM gubitkom prava na pisanje dnevnika i komentiranje do l. kolovoza 20l0. Da budem konkretan, pisao sam pod nickom Danimir na portalu razvikanog Marka Rakara, nesuđenog savjetnika predsjednika dr. Ive. Josipovića.
Jedni ljudi ulaze u povijest kao nečiji savjetnici, a eto, neki, tek u pokoji medij kao «nesuđeni savjetnici». Naime, taj «veliki mag» informatičke scene Hrvatske, pročuo se u javnosti kao jedan od članova izbornog stožera dr. Ive Josipovića, bio je predviđen za zaposlenika Ureda predsjednika dr. Josipovića da bi dan - dva prije inauguracije pojavila se u medijima presuda koja pokazuje da je vrli informatičar do grla u dugovima, prema državi, odnosno da ima podosta neplaćena poreza, a u vezi tvrtke (tiskare) koja je bankrotirala. B-e dragi, svatko ima pravo na svoj poduzetnički san i svatko ima pravo sanjati ga i mnogi to rade, ta nismo više u olovnim vremenima socijalizma, no problem nastaje nakon buđenja na ruševinama «poslovnog carstva». Nadati se mjestu na Pantovčaku i ostati bez njega, mora da je ipak stres - na kraju, uz plaću s Pantovčaka lakše bi se vraćali dugovi državi, vodio bi se i dalje portal «www.pollitika.com» koji, uzgred, bez obzira na djelovanje jedne grupe «ognjištaraca» u biti je zanimljiv portal, posebno za one koje zanima politika, kao uobičajena djelatnost dijela ljudi, ali i vječna tema za muške, manje ženske razgovore.
I kao jedna neprilika nikada ne dolazi sama, vrlo brzo nakon propuštena mjesta na Pantovčaku, gospodin Marko Rakar našao se u središtu još jednog skandala - skandala oko ishitrene objave registra branitelja. I da tragikomedija bude potpuna, gospodin se sam prijavio policiji da bi skinuo sumnju sa sebe da je umiješan u tu rabotu, mada ga nitko nije službeno sumnjičio za objavu registra branitelja. Ne ulazeći u sve detalje tog skandala, jer mi nisu poznati, a vjerojatno nije ni popularno o njima previše razglabati, šokirala me činjenica da taj gospodin, u intervjuu «Slobodnoj Dalmaciji», najavljuje da će tužiti hrvatsku državu zbog štete koju je pretrpio.
RAZUMIJEVANJE ZA «ZLU SUDBU» MARKA RAKARA
Do sada sam nekako imao razumijevanja za «zlu sudbu» Marka Rakara, čak sam i pomišljao da je predsjednik dr. Josipović učinio mu malu nepravdu odričući se njegovih savjetničkih usluga, ali nakon najnovijih osobnih iskustava u kontaktima s ovim gospodinom, i novih saznanja te informacija koje stižu do mene, razmišljam sve više kritički o ovom «magu hrvatske informatike». I ne o njemu kao osobi - na kraju krajeva zašto bi magovi trebali imati fakultete, dakle, i formalnu potvrdu o znanjima i vještinama, zašto mu je propala tiskara, kako se u njegovim dosezima spominje - da je u svom autu vozio . Majku Terezu te da je imao među prvima mail adresu i domenu u Hrvatskoj? Pored pitanja zašto je na pollitika.com, kao vlasnik i administrator tolerirao čak i antisemitske izjave i dnevnike, zanima me nešto ipak važnije - koliko je demokratičnosti u njegovoj osobi i da li su čak i neke nagrade, dodijeljene tom portalu, a koje su pripale njemu kao vlasniku, ali ne i autorima, opravdane?
Naime, demokratičnost se najbolje iskazuje djelima i primjerima, a sada ću navesti ono što je baš osobno, pa vi presudite samo radi li se o toleranciji, poštovanju slobode govora i javnog iskazivanja političkih stavova, ili nečemu drugom?
Naime, nikada nisam tajio niti tajim svoje nacionalno i vjersko opredjeljenje, iskazivao sam ga i u vrijeme tzv. crvenog antisemitizma i mada nije bilo ugodno nositi biljeg «cioniste» nosio sam ga kao i mnogi Židovi uvjeren da je cionizam legitiman nacionalni pokret s ciljem osnivanja nacionalne države. Ona je, kao Izrael, i osnovana te 62 godine bori se za opstojnost u palestinsko-arapsko-muslimanskom okruženju. Ispiranje mozga desetljećima (Izrael je agresor, Izrael je agresor...) stvorilo je u javnom mnijenju određene stavove koji se ponavljaju do današnjih dana, u raznim varijacijama. Ti stavovi, svaki puta kada se na Bliskom istoku događaju konfliktne situacije pa i ratovi, buknu i u Hrvatskoj u obliku antiizraelizma, ali i antisemitizma jer se ne razlikuje Židove, Izrael, izraelski narod, izraelsku vladu... iako se radi o RAZLIČITIM pojmovima, istina, međusobno isprepletenim. Tako se i dogodilo da je na pollitika.com Marka Rakara osvanuo dnevnik pod naslovom «Izrael - dozvola za ubijanje» (Jelenska, 4.06.20l0.)) a zatim je i moja ČIFUTSKA MALENKOST, objavila dnevnik pod nazivom «Humanitarni konvoj - provokacija Hamasa i drugih ekstremista?»
PRIMJERI ANTISEMITSKIH OČITOVANJA
Zašto pišem ČIFUTSKA MALENKOST? Naime, u komentarima ispod dnevnika Jelenske, za koji se usuđujem napisati da je klasičan primjer antisemitizma, osvanuli su uvredljivi komentari kakve nijedna demokracija ne može smatrati legitimnim izražavanjem mišljenja niti «pokriti» slobodom govora. «Izraelci opet poubijali nevine ljude, «Izraelci s dozvolom za ubijanje», izraelske ubojice, židovski fašizam na djelu, cionisti kao nacisti, neviđeni zločin nad humanitarcima, državni terorizam... samo su neki od stavova koji su se pojavili u dnevniku Jelenske a pored ostalog napisao je da Izrael provocira «polako i sigurno treći svjetski rat», «strašni rat», da u slučaja poraza Izraela «nijedan od sijača smrti neće mu nedostajati» sve do jedne rečenice Židovima koja kao da je prepisana iz Hitlerova «Mein Kampfa» ili falsifikata
«Protokoli sionskih mudraca»:» Značajno je da se taj narod, narod sa „dozvolom za ubijanje"!!??, vrlo spretno, lukavo, prljavo i podmuklo uvukao u sve gospodarske, financijske i političke strukture cijelog svijeta. Time zapravo ucjenjuju čitavu planetu te mogu ubijati kada i koga im se hoće jer znaju da napadom na njih cijeli svijet ulazi u ratni sukob. Financijska i politička moć koju nemilosrdno minuciozno grade desetljećima im osigurava pokretanje svjetskog rata.»
Vrlo spretno, lukavo, prljavo i podmuklo...? Opa bato, ovakvog rječnika ne bi se postidio ni nacistički Stuermer iz vremena grozomorne nacističke propagande spram Židova prije početka IIWW.
Zanimljiv je i ovaj upis Jelenske: «Upravo čujem sa TV iz susjedne sobe da su čifuti presreli Irski brod... Koliko čujem ima i krvi... Orgijanje se nastavlja.»
O kakvoj se vrsti žurnalizma govori i ova rečenica koja je ocjene iz «susjedne sobe», te označavanje izraelskih brodova ČIFUTSKIM. Naravno, niti je bilo krvi, niti nastavka «orgijanja» jer je irski brod mirno prihvatio zahtjev za pregledom tereta.
Gospodina sam Rakara molio da kao vlasnik portala i administrator intervenira odnosno kasnije briše i niz komentara koji se nadovezuju na ove antisemitske izljeve mržnje u kojima je prednjačio autor teksta s grupicom, kako ih mi drugačijeg mišljenja na portalu i ne baš nježno krstimo kao «ustašuljke», «ustašoide», u najblažoj varijanti «ognjištarce». Slobodan sam tu grupicu označiti «antisemitskom desničarijom», a prostor mi ne dozvoljava detaljno opisati njihov «idejni profil» niti ih nabrajati. Srećom, bilo je i ima sasvim razumljivih kritičkih stavova prema postupku izraelske vlade, a i osobno sam u «kontradnevniku» izložio svoje viđenje događaja, izražavajući žaljenje zbog žrtava, pitajući se nije li se vojna intervencija Izraelaca mogla obaviti na drugačiji način. Odgovor Marka Rakara da učini ono što je administratoru dužnost, na molbu da intervenira bio je: «Sve je to u okviru slobode govora...»
Nekoliko pitanja i konstatacija za kraj..
Može li se nešto tako bjelodano, riječi koje su prije svega raspirivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje i netrpeljivosti, amnestirati frazom o «slobodi govora»? Jer, sloboda govora prestaje slobodama i pravom Židova Hrvatske ( i svih drugih vjerskih i etničkih manjina) da žive u demokratskom društvu, bez mobbinga bilo koje vrste, pogotovo nakon iskustva holokausta.
Pridaje se preveliko značenje jednom dnevniku i Jelenske i komentarima ispod njega? Da li je baš tako? Jer, Jelenska, nije anonimni pijanac iz bavarske pivnice, iz nekog dalekog vremena: to je, kako se i sam predstavlja, Josip Vdović, zaposlenik Ina Petrokemije Kutina, bivši zamjenik ministra branitelja (2000-2003.) i sad skoro jedan od novoizabranih zamjenika predsjednika Hrvatske stranke rada - laburista Dragutina Lesara.
I umjesto da se bavi prvenstveno socijalno-ekonomskim sunovratom Hrvatske i pronalaženjem izlaska iz krize, on se diletanstki ubacuje u javni prostor rušeći ionako oscilirajuće odnose Izraela i Hrvatske, GOVOROM MRŽNJE potvrđujući još jednom stereotipe o hrvatskom narodu, prisutne, nažalost kod dijela Židova i Izraelaca.
Nije moje ulaziti u to koliko je Marko Rakar, odluke o neinterveniranju odnosno isključenju moje malenkosti i još nekolicine osoba donio pod pritiskom, koliko ga je na to potakao jedan krajnje problematičan dnevnik osobe koja je tako minorna da joj ni ne želim spomenuti (usput, vrlo je blizu Virovitici, psihijatrijski je opsjednuta mojom personom i SIGURAN sam, javit će se i ispod ovog teksta). Naime, mjesecima se javlja sumanutim upisima ispod mojih tekstova, i na www.virovitica.net). Moje je konstatirati činjenice, a ne fabulirati i gebelovski ponavljati laži sve dok ih se ne pretvori u - istine - kao što se radi ne samo protiv moje čifutske malenkosti, nego i protiv drugih, oporbeno usmjerenih osoba.
I o kakvoj demokratičnosti Marka Rakara se radi svjedoči i činjenica da je uz Čifuta Danimira (Lj.R.Weissa) eliminacijom s pollitike com. kaznio i određeni krug osoba koje su samostalno, po svom uvjerenju, i u skladu s pravilima pollitika.com, a najčešće reagirajući na virtualnu harangu koja je mjesecima vođena protiv moje čifutske malenkosti, podržavali stajališta u mojim dnevnicima i komentare. Eto, bez t.t.,iz Virovitice, bez East Sidea (iz New Yorka) i nekih drugih, sada će se ubuduće grupica bez «remetilačkih čimbenika» moći mirno tapšati po ramenima i bez ikakvih skrupula nabacivati uvredama na narod koji ima bar jedno, minimalno pravo: ne častiti ga uvredama od prije i za vrijeme holokausta.
Parafraziram jednu Krležinu misao: Dilentatizam u politici nije tako blesav kao u literaturi: u politici postižu se uspjesi često dilentantskoj nenadarenosti usprkos. U politici igra ulogu tiha kriminalna rabota više nego bilo kakav talenat.
U javni prostor Hrvatske ulazili su i ulaze poluinteligenti, politikanti, i antisemite, zašto ne?
Ali, zašto Marku Rakaru, bliskom SDP-u,(o čemu dvojim) na portalu trebaju, pored razumnih i tolerantnih osoba, antisemitske grupice, zna on najbolje sam.