Pisati o tzv. velikim i ozbiljnim temama ponekad umori autora više nego rad u šumi ili na oranici. Sjećam se da su nas još u školovanju upozoravali da se pri intelektualnom radu troši kalorija kao i kod većeg fizičkog rada, a umor nakon takvog rada može biti totalno iscrpljivanje organizma. Ne znači da je i ovaj tekst moguće napisati lijevom rukom ili za razbibrigu, kao odmor od ozbiljnih tema, jer u nas kao da je izbrisana crta između svakodnevnog života i politike. Sve, zamalo sve, postalo je politika - i to koje ime i prezime nosimo, tko su nam roditelji, volimo li plavu crvenu ili crnu boju (odjeće), koliko dobro govorimo novohrvatski, da ne spominjemo koje nam je nacionalnosti i vjere djevojka ili žena. U tom okviru i postavljanje i otvaranje klizališta u središtu Virovitice 6. 12 ove godine izazvalo je buru reagiranja i različite komentare u građanstvu pa i na našim web stranicama.
Naravno, ovo klizalište, otvoreno je na određeni način i protivno «direktivama» iz središnjice vladajuće stranke koja je proglasila nacionalnu štednju. Gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin koji poznaje očigledno vrlo dobro psihologiju svojih kolega u Zagrebu, nije se poslušno odnosio prema direktivama, nego je procijenio, zajedno sa svojim suradnicima, da sumornom i turobnom vremenu treba «kontra», a pretpostavljao je, ovaj puta sasvim točno, da se direktive mogu promijeniti. I više nema zamrzavanja plaća, stižu i božićnice umirovljenicima, mada nikome nije sjajno, ide se i na skijanja, kupuje se i ukupno troši toliko da se mnogi pitaju jesmo li u krizi ili nismo? Da li se uzima iz rezerve rezervi ili odnekuda na čudesan način stiže novac - djeca i rođaci na radu u inozemstvu, dividende, nenadano nasljedstvo, kasino, dodatni rad, neka nagrada, «baka i djeda fond».....? Da li smo alkemičari pa od željeza radimo zlato, tko bi to znao?
Sve u svemu klizalište je tu, na odličnoj lokaciji, osvijetljeno, s glazbom i mladošću koja se zarumenjela kliže kao da joj je u nogama odavno ova rekreacija i sport. Ima uokolo i toplog i hladnog posluženja - ića i pića, ima cike i vike, ima spretnih i manje spretnih, ima onih koji padaju i srećom, onih koji se brzo i neozlijeđeni, dižu na noge junačke.
U nedjelju sam predvečer promatrao sa zadovoljstvom tu mladost(mladež) u uživanju, njihove roditelje kako strepe za djecu na ledu, prisjećao se klizališta ispred Gradske vijećnice u Beču gdje je četiri puta veće klizalište nešto zimi godinama uobičajeno da ga gotovo nitko ne doživljava fantazijom ili senzacijom.
To je samorazumljiva rekreacija s jednom velikom razlikom - dok su ovdje na ledu velikom većinom djeca u Beču su to i klizači poodmakle dobi, djeca s roditeljima, ponekad i tri generacije zajedno. I još jednom razlikom - nikada nisam čuo da je itko to bečko klizalište vezao za gradonačelnika ili vladajuću stranku u Beču!!? Novcima poduzetnika i poslovnih ljudi oko klizališta koji su u klizačima i publici našli ekonomski interes, dotacijama sponzora, prihodima od reklama i na druge načine, klizalište je održavalo samo sebe. U nas su druge prilike (i neprilike), druge mogućnosti i tome primjereno mi se kližemo i odsklizavamo... Kamo, pokazat će budućnost!!
Naslonjen na ogradu, gledajući gospodu Kirina i Tolušića među klizačima neposredne i prirodne, gledajući koliko još nedostaje reklama (za dvije ograde bar!!), ipak sam razmišljao o nečem, čini mi se posebno važnom: koliko će se na ovoj rekreaciji stvoriti novih prijateljstava, koliko novih ljubavi, koliko će virovitička mladost nakon dva mjeseca klizanja biti spretnija, čvršća, sigurnija, manje agresivna, zdravija? Koliko njih će se u poodmaklim godinama sjetiti ovog klizanja, možda i prvog u životu? Jer, ne može se klizati pijan i drogiran, ne može se klizati i pušiti - na svježem zraku, u kretanju, u jačanju mišića i pluća proteći će sat i po, kao u trenu. Odavno razmišljam kako bi u školskim programima trebalo imati predmet ZDRAVLJE, kako bi mlade trebalo motivirati ne toliko za vrhunske koliko za rekreacijske sportove. Razmišljam da je klizalište zaposlilo desetak ljudi, da je firma koja ga je postavila pokazala da tehnološki može obaviti u nekoliko dana zahtjevan, stručan posao: na travi podići klizalište s umjetnim ledom.
Nedjelja je, prespavao sam više od pola dana jer sam do kasno u noć pisao. Naslonjen na ogradu promatrao sam mlade kako kližu i samo nekoliko odraslih. Pitam se zašto se oko tog klizališta puno raspravlja u Virovitici i Županiji - da li nam je trebalo u vrijeme besparice i štednje, ili ne, zašto toliko politiziranja zamalo ni oko čega. I ovaj članak-komentar stoga, htio to ili ne, ne može iz tih pogrešno nametnutih okvira. Tek djelomično pišem ga kao pjesnik, kao romantičar, a valjalo bi ga ispisati cijelog s tih stajališta.
Zaključujem: naravno da nam je trebalo - to je jedna od rijetkih svijetlih točaka u inače sumornom, turobnom gradu. I moje neke ljubavi rođene su tu, u blizini, u gimnazijskoj zgradi, na plesu, na korzu kojima smo zajedno nekada prolazili razmišljajući što ćemo i kako reći simpatiji, kako poslije šmugnuti u park..Na ovom mjestu leda i glazbe ONA će pasti, ON će joj pružiti ruku, ili obrnuto....Ovo klizalište za deset kuna «po smjeni» i vlakić koji vozi središtem grada BESPLATNO, mogu biti razlozi da izađemo iz kuća i stanova, da shvatimo da i u najtežim vremenima ima osmjeha i nade. Možda smo stvarno u apokaliptičkim vremenima, vjerojatno nam predstoje vrlo teški mjeseci, za pojedinca i društvo, za hrvatsku državu, ali pročitao sam već komentar da ovo klizalište košta otprilike kao propeler neke od najskupljih jahti hrvatskih tajkuna. I stoga imamo pravo na njega, to je poklon koji smo zaslužili. Naći će se deset kuna za klizaljke i sat i po provoda! Primjerice, toliko koštaju dvije kave u restoranu, tjedne novine koštaju više, da o kutiji cigareta ne govorimo.
I stoga za kraj optimističke rečenice: možemo na klizalište gledati ovako ili onako, biti za i protiv, reći ne i da, reći to je iz sustava «kruha i igara» ali i oprečno, «bravo za organizatore!; možemo reći da će zaista biti i one djece koja će čeznutljivo gledati za onom djecom koja kližu, no važno je reći da smo u vremenu kada mislimo da je nešto važno i presudno, POLITIČKI OBOJANO, a zapravo NIJE, ILI TEK DJELOMIČNO! A politiziraju ga preko svake mjere razni dragoneri, b.b.b.-i, neki C902 i ini kojima je netolerantnost i neka čudna, agresivna politika važnija od života samog.
Padaju mi na pamet dvije židovske mudrosti:»Kamenje na kojem smo sjedili u mladosti, objavljuje nam rat u starosti!» Ili, «Brige ubijaju i najjače ljude!» Želim ih svima što manje! Želim da LJUBAV, jer ona je kraljica života, zbog nje se rađamo, zbog nje smo u stanju i umrijeti, bude nešto što se samo po sebi razumije, dohvatljiva za sve koji su otvorena srca, posebno u vrijeme Adventa. Stoga glasujem za klizalište, ali automatski ne amnestiram(o) one koji nas vode odgovornosti za neučinjeno ili pogrešno učinjeno. Neka klizalište bude političko tek onoliko koliko zaslužuje, a prije svega JEDNO U NIZU MALIH, DRAGIH ZADOVOLJSTAVA koja dan i večer pa i život u našem gradu, čine podnošljivijim jer, život je ono što Ivo Andrić u «Ex pontu» opisuje, koliko se sjećam, kao «slagati varku na varku».
I ta mala, ali srcu posebno draga zadovoljstva povezana u cjelinu, čine nas spokojnim i ispunjeni njima, lakše podnosimo traume i gubitke, krizu koja ipak kuca na naša vrata; s tim malim zadovoljstvima lakše uranjamo u carstvo snova, ali i nade, sigurni da krajem turobna prosinca stiže Betlehemska zvijezda i blagdani Božić i Nova godina te duži dani, a onda, koji mjesec poslije, i rode i lastavice.