Kada opisujem mojoj maci Jafici događaj od ponedjeljka ovaj tjedan, koji me donekle povrijedio i uznemirio, ona, u nevjerici klima glavom i poručuje: zar je moguće? Dakle, oko 18 i 20 tu večer, kao što povremeno radim, pojavio sam se kraj kioska firme „Tisak" na Autobusnom kolodvoru, i uzeo jedne novine kako bi ih prelistao. I ranije sam to radio, uvijek dobivajući dozvolu prolistati ih, i ranije sam, ako bi naišao na kakav zanimljiv tekst, kupio ih. Baviti se novinarstvom znači biti dobro informiran, a to opet znači čitati veći broj novina odnosno tjednika. Kako kriza ni mene nije mimoišla odnosno kako nije jednostavno danas prodati novinarski rad, selektivan sam kod kupovine tiskovina, i kupujem samo ono što baš moram. Kako znam gdje stoje novine koje tražim - desno sasvim na vrhu, obično se i ne vidi njihov naziv, istina, ovaj puta automatski sam ih uzeo i počeo prelistavati. Nakon tridesetak sekundi pojavio se ogroman tip čudna izgleda i galameći pitao:
„Zašto čitate novine, kupite ih!"
Objasnio sam da ih ne čitam nego prelistavam, na što je ovaj nasrnuo na mene i dalje galameći, da bi na pitanje
„Tko ste vi?"
istrgnuo mi novine iz ruku, galameći da trebam pitati, i dao ih prodavačici u kiosku gospođi L.
Pitao sam je i ona mi je dopustila prelistavanje. Kako je ovaj tip nastavio s prijetećim mrmljanjem, rekao sam mu da se smiri ili da ću zvati policiju.
POLICAJAC NAILAZI, ŠALJE ME NA - ŽELJEZNIČKU STANICU!
„Zovi, samo zovi!" nastavio je prijeteći. Da bude sve kao u nekom kaubojskom romanu ili trileru, nakon koje minute od incidenta, pojavio se kod kioska, prolazeći, policajac hrvatske policije, u službi, s kojim se grdosija rukovao, a policajac se na moju molbu zaustavio. Rukovao sam se i ja s njim, i predstavio se te rekao da želim prijaviti nepoznatog tipa koji je stajao uz nas.
I sada se događa najapsurdnije što se može dogoditi: policajac kaže da ne vidi ništa sporno, nitko nikoga ne napada, a ako želim ovog neznanca prijaviti, mogu to učiniti tako da odem do policijske postaje na Željezničkoj stanici, ispunim formular podacima... Dakle, policajac u uniformi i s oružjem, dakle, aktivan, ne želi ni saslušati građanina i intervenirati, u skladu sa zakonom, nego me, kao osobu koja ima teškoća u kretanju, šalje najmanje kilometar dalje...Istina, na pitanje o svom broju, policajac mi ljubazno pokazuje značku na odori i kazuje svoj broj (0315 ili 1503, nisam dobro čuo) i nastavlja dalje. Gospođu L. molim da mi napiše na novine koje sam kupio, našavši u njima dva-tri baš zanimljiva članka, ime i prezime agresivca, no ona to odbija uz objašnjenje da ne želi imati posla ni s policijom, ni sa sudovima... Agresivac nestaje u mraku, a ljubazno osoblje u „Mikešu" objašnjava da se radi o - Kendži,- odmahujući rukom...
I tako, s novinama pod miškom napuštam mjesto incidenta, razmišljajući o tome kako, iako sam viđao tog tipa, netko može, neovlašteno, raditi nešto što je drsko i agresivno...i kako u ovom gradu nije moguće dobiti adekvatnu zaštitu policije, kada se je traži. Zapravo, vjerojatno može, ali više od kilometar dalje od mjesta incidenta. Uzmimo, da se policajcu i žurilo, pitanje je zašto nije nazvao patrolu, koju inače često viđam u središtu grada, bilo kao pozornike, bilo u policijskom automobilu.
Da, kroz glavu mi je prošlo i jedno upozorenje prijatelja prije oko dvije i pol godine, u vrijeme kada sam najoštrije pisao kolumne kritizirajući HDZ i premijera Ivu Sanadera i kada mi je stigla jedna prijeteća poruka potpisana s „Petar Preradović"„Neće vas napasti netko normalan, ali je moguće da netko moćan nagovori nekakvu budaletinu, da vas napadne..!"
Da, na kraju pričam maci Jafici dva detalja: policajac s kojim sam razgovarao odgovorio mi je da me poznaje, drugo, novine koje sam prelistavao i kupio zovu se „Novosti", srpski je to tjednik od 10. ožujka 2012. U međuvremenu, izašao je već novi broj,(639 , od 16.marta 2012.) i preporučujem ga- naime, u njemu se najmanje piše o tzv. srpskim temama, već kritički o raznim temama hrvatskog društva. Na najnovijoj naslovnici Novosti je moj „dragi prijatelj" Radimir Čačić, s brčićima ala Hitler, a ispod slova „RADIMIR OSLOBAĐA, prvi potpredsjednik vlade obećava gestapovsku efikasnost". Pratim što drugi pišu o grobaru hrvatske ekonomije (za mene je grobar, socijalno neosjetljiv tajkun, ne spasitelj), no nitko do sada kao Viktor Ivančić nije precizno secirao njegov autokratski svjetonazor, kao što je to učinio u kolumni nekadašnji „feralovac" Viktor Ivančić. U najnovijem broju je i simpatična zabilješka Gorana Gazdeka „Dva antiratna druga", s fotografijom Radeta Šerbedžije i moje malenkosti. - i ne bih napisao istinu ako bih tvrdio da me nije obradovala. Ovim putem ispričavam se gospođi L. što, kao uvijek do sada, nisam pitao za dozvolu prolistavanja novina, ali se pitam koliko se čovjek može osjećati siguran i računati na zaštitu policije, kada je zatraži, u gradu u kojem živi, i koliko mu zdravlje dopušta, piše i objavljuje?
KAKO TO IZGLEDA U CIVILIZIRANOM SVIJETU?
I sjećam se kako sam za života i rada u Beču nedjeljom, kada su kiosci (trafike) zatvoreni mogao kupiti dnevni list „Die Presee" ili „Der Standard", iz plastične vreće koja je bila pričvršćena uz prometne znakove, a iznad nje je bila kasica u koju bi se stavljao novac u vrijednosti lista. Jedna takva ponuda nalazila se na uglu Schloesselgasse i Alserstrasse, u blizini moje knjižare/garsonijere i nedjelju bih započinjao kupovinom i čitanjem lista „Die Presse". Nije dolazilo u obzir da uzmem novine i ne platim - ipak, sjećam se da su uredništva oba lista znala jadati se kako u kasicama nalaze neke druge kovanice, a ne šilinge, kasnije eure, i ponešto novca je ipak manjkalo. Najsumnjiviji s neplaćanjem bili su, ipak, stranci a posebno tzv. „Balkanese", tj. pridošlice s prostora bivše Jugoslavije.
Vezano za slučaj Kendžo sjećam se i slučajeva kada je nuđena roba koju se moglo Netom naručiti, dobiti poštom, i ukoliko je kupac bio njom nezadovoljan, mogao ju je vratiti i novac dobiti natrag. Naravno, to se nije moglo raditi s donjim rubljem, ali nije bilo baš malo robe koja je na taj način nuđena i prodana. I posve je glupo ne dozvoljavati prolistavanje novina jer sam siguran da bi se takvim poslovanjem povećala prodaja - stavljajući te pred dilemu kupiti neprolistano ili kupiti nakon prolistavanja, vjerujem da bi se većina odlučila za ovo drugo. Ovako, prisiljavaju nas da kupimo - novine, kao mačka u vreći što samo govori o tome kako lanac „Tiska" vode neki novokomponirani hrvatski kapitalisti koji, skučena i grabežljiva pogleda na poduzetništvo, nikada neće naučiti kako se uspješno posluje i izrabljivat će sve što stignu - od radnika do vlastite države!
SVAKI GRAD IMA SVOGA LERU, OPROSTITE, KENDŽU!
I za kraj, raspitao sam se sutradan, navečer, kod jednog drugog policajca tko je zapravo Kendžo, i da li bi osim galame i istrgavanja novina iz ruku mogao očekivati i kakvu šaku u oko??
„Kendžo, ma Kendžo je plašljiv kao zec. I ne bojte se, pravo je čudo, iako je ponekad bijesan, doći s njim u sukob. Zaobiđite ga!" Zapravo, kada bolje razmislim, Kendžu je nemoguće na nešto nagovoriti: on ili čini ili ne čini ono što mu u nekom trenutku padne na pamet, kao i većina onih kojima, vjerojatno, nedostaje neka daska u glavi, ili koje, kako bi pokazali njihovu ubrojivost, upremo prste prema čelu, i zavrtimo ih...
I tako, danas mislim kako je mudra izreka „pametniji popušta!" i nije mi na kraj pameti prijavljivati ga. Jednostavno, svaki grad ima svoga Lera, Lero, Lero... oprostite, svaki grad ima svoga svoga Kendžu - Kendžo, Kendžo...
Evo, i moja maca Jafica pjevucka: „Svaki grad ima svoga Kendžu - Kendžo, Kendžo...!"