Svaki odrastao čovjek nosi u sebi nešto dječjega i kažu, dok je tako, on živi i lakše podnosi ovaj ne baš jednostavan život. I zato svi mi odrasli pamtimo našu prvu slikovnicu, sjećamo se kada nam je netko donio i poklonio je ili kada smo je i gdje držali u ruci i prelistavali. Slikovnice su jedno od glavnih obilježja našeg djetinjstva i prvo sam pomislio, ugledavši slikovnicu-knjižicu VIROVITICA KROZ STOLJEĆA Stanka Bešlića i Gorana Gazdeka, koliko će se djece obradovati toj slikovnici. Podsjetila me na moju prvu slikovnicu koju sam, naišavši na nju u jednom antikvarijatu, otkupio i ponekad je pogledam ne vjerujući koliko je godina prošlo od vremena kada sam takvu prolistavao kao dječarac. Radilo se i o ilustracijama koje sam zapamtio i koje su zanimljiv dio te moje slikovnice.
Pohvale autorima - Gazdeku i Bešliću
Virovitica kroz stoljeća je zanimljivo napisana i vrijedi pohvaliti autora Gorana Gazdeka,(1964.) vrsnog novinara, koji je trebao povijest (koja je najčešće povijest vojevanja ili vrijeme od rata do rata!) prepričati odraslima, a posebno djeci razumljivim jezikom. Priča teče od stoljeća sedmog kada su prvi Hrvati u seobi naroda stigli na ovo panonsko područje, doprijevši sve do Jadranskog mora. Naselili su i virovitički kraj i autor nam lijepo objašnjava kako je nastala naseobina naziva Virovitica, naselje koje se nije od početka tako zvalo. Otkuda naziv Virovitica i pretpostavke kako je nastalo, kako se kroz stoljeća mijenjalo, i što znači, neću vam odati. Jer, mislim da i vi, kao i moja dobra prijateljica nakon što je nabavila ovu slikovnicu, trebate sjesti s djecom i čitati im dijelove ili kompletnu slikovnicu od 36 stranica koju je obitelj prijateljice pročitala - u jednu rujansku večer! I, kaže mi, stalno je slušala pitanje: «A dalje, a što je bilo dalje?» Kada se došlo do kraja i kada se začulo: «Nema dalje!» djeca su snuždila. I tada im je majka dala slikovnicu u ruke jer su djeca htjela još gledati zanimljive crteže koje je nacrtao Stanko Bešlić (1955). a koji mene podsjećaju na strip Asterix. Dakle, to je druga kvaliteta slikovnice i zaista su crteži uvjerljivi i zanimljivi, od građevina (primjerice stara Virovitica, kao utvrda oko koje je kanal vode, zatim gradnja dvorca Pejačević, pa željeznička stanica, pa zgrada banke u kojoj je danas FINA, a pri kraju neki će prepoznati gradonačelnika Ivicu Kirina, neki možda i neće.) Ali, kakva bi to bila povijest Virovitice ako se u njoj ne bi spomenuo tada (2003.) gradonačelnik sa samo 30 godina, najmlađi u to vrijeme u cijeloj Hrvatskoj. E, sad, netko bi mogao i postaviti pitanje da li je Ivica Kirin već dio povijesti ili će to tek postati??
Slikovnica - mali virovitički leksikon!
A to bi ipak mogli protumačiti i kao - političko pitanje! Kao što je i rasprava između mene i autora teksta Gorana Gazdeka postala vrlo žustra kada sam vrlo dobru slikovnicu, koju svakako preporučujem djeci i roditeljima, pogledao i svojim, nezaobilazno, kritičkim okom.
Dakle, da ne bi bilo velike svađe između mene i Gorana slikovnicu preporučujem svima - i «lijevima» i «desnima», na kraju krajeva to je ipak samo vrijedna slikovnica pa čak i mali leksikon značajnih imena koja su rođena u Virovitici i okolici ili su na određeni način, radom i djelovanjem, proslavili Viroviticu. Zavičaj se ne bira, on se dobiva i tako se može saznati da je Virovitica imala i grofa Pejačevića, franjevce koji su podigli crkvu Sv. Roka, pa Jana Vlašimskog, glazbenika, pa Stjepana Redera, oca virovitičkog kazališta, pa Milana Nikolića koji je među prvima pisao krimiće u nas (sjećam se po jednom je snimljen i film koji je premijeru imao baš u Virovitici), pa Đuru Žakića, osnivača «Rodoljuba», pa čuvenog Ivana Dobroveca Plevnika koji je davno radio ono što Goran Gazdek, ja i drugi danas rade - bavio se novinarstvom i imao tiskaru. Kako bi trebala biti velika ta slikovnica da se u njoj objave crteži svih osoba koje se u slikovnici spominju - iz svijeta sporta (rukomet, tenis..), iz svijeta slikarstva itd. Kada nastavnici i profesori požele napraviti kviz u razredu evo priručnika, kada se u dječjim vrtićima treba povesti priča o zavičaju, gradu našeg djetinjstva i mladosti, evo divne slikovnice koja je i - mala enciklopedija!
I sada, kada sam slikovnicu nahvalio i kada ste dobili volju da je nabavite ( email pusa@virovitica.net, tel. 091 510 95 03 ili 098 503 886, cijena 60 kuna) pitam Gorana zašto je preskočio bar pedesetak godina virovitičke povijesti. Naime, nije ih preskočio - pišući o pojedinim područjima stvaranja i zanimljivim ustanovama i pojedincima kojima se trebamo dičiti obuhvatio je i godine od 1941. do 1991. Moj je prigovor da ti podaci nisu trebali baš biti razasuti kroz tekst nego ih je trebalo navesti kronološki pod odgovarajućim poglavljem... Kaže mi Goran, nema literature, nije povijest Virovitice istražena, ... Čuo je on već primjedbe i najčešće ga pitaju zašto je nešto zaobiđeno odnosno nije spomenuto. On marljivo bilježi sugestije i kaže, veliku većinu sugestija uvažava.
Što valja dodati u drugo izdanje?
Dakle, dijete pita: «A tko je vladao Viroviticom od 1941. do 1991., kada je započeo Domovinski rat?» Ja bih, recimo, na stranicu 32 umetnuo:
«Mi Hrvati stigli smo na jugoistok Evrope s drugim slavenskim plemenima i 1918., nakon propasti Austro-Ugarske, osnovali smo državu Jugoslaviju koja je imala svoga kralja, parlament... Bila je to siromašna zemlja s malo obrazovanih ljudi, a uz to narodi u njoj nisu se baš previše slagali, posebno su bili napeti odnosi između dva najbrojnija naroda - Srba i Hrvata. Virovitica se u to vrijeme ipak razvijala i bila važno trgovište i prometni čvor, imala čak u jednom trenutku više listova nego neki veći gradovi, te bogat kulturni i zabavni život.
Godine 1941. Jugoslavija je bila napadnuta od nacističke Njemačke i njenih saveznika a te godine proglašena je i tzv. Nezavisna država Hrvatska. Većina slobodoljubivih ljudi Virovitice i okolice suprotstavila se, u neravnopravnoj borbi, nadmoćnom okupatoru i 1945. i kroz narodnooslobodilački borbu, oslobodila Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata stvorena je ponovo Jugoslavija, a Hrvatska i Hrvati živjeli su u okviru države koju je više desetljeća vodio Josip Broz Tito, antifašist cijenjen manje u zemlji, a više u svijetu. Nastojalo se izgraditi socijalističko, samoupravno društvo, no to se nije uspjelo pa je1991. došlo do promjena - uveden je višestranački sustav i provedeni su izbori. Virovitica i okolica u 45 godina u poljoprivrednom kraju, izgrađivana je relativno brzim tempom i mnogi objekti koji su i danas u funkciji izgrađeni su u to vrijeme. Možemo spomenuti tvornicu namještaja (Tvin) šećeranu (Viro), Virđiniju (prerada duhana), silose, rukometni stadion, osnovne škole, autobusni kolodvor, hotel, dva nebodera, Dom armije današnji Dom Hrvatske vojske, robna kuća... Virovitica se cestom prema Barcsu i graničnim prijelazom Terezino Polje približila Mađarskoj (na sjever) i cestom spojena na autoput (kod Kutine, pravac jug).
U Virovitici su, uz Hrvate živjeli i još žive Srbi, Česi i druge manjine, dok nekada relativno brojne židovske zajednice danas gotovo i nema.»
Eto, znam da se neki neće složiti sa svakom riječi u ovom kratkom pasusu, ali mišljenja sam da bi na ovom, ili sličnom dopunom, slikovnica bila kompletnija, a novim generacijama povijesna slika Virovitice, jasnija.
«Povijest je učiteljica života!»
Jer, ako i jest povijest u nekim desetljećima socijalizma retuširana ili neki događaji prešućivani, naša je dužnost da sada, u vrijeme kada se učimo demokraciji, našoj djeci, ma koliko povijest bila zgodna ili nezgodna, pružimo uvid u elementarne povijesne činjenice.
I na mjestu Gorana Gazdeka, ma kako to njemu zvučalo, ja ne bih prešutio djeda Valenta Gazdeka koji je bio jedan od organizatora ustanka naroda ovog kraja i borac za slobodu. Drugo je pak pitanje, što je i ta borba imala svoje sjene pa i nevine žrtve. O tome nije jednostavno pisati, pogotovo ne za djecu, ali valja, u drugom izdanju, pokušati dotaći svijetle, ali i tamne strane povijesti. «Povijest je učiteljica života!» govorili su još stari Rimljani.
Ova slikovnica je zakon..!
Naglašavam, ova slikovnica je zakon, valja je imati kao dio kućne biblioteke i pored ove primjedbe na kraju, toplo je preporučam djeci pa i roditeljima. Nadam se da ovo ponešto kritičko gledanje na uradak, u krajnjem, mog povremenog poslodavca, neće utjecati na naše prijateljske odnose i suradnju. Računam i na polemički odgovor autora, uvjeren da ovo javno sučeljavanje može više koristiti nego štetiti, a siguran sam da će i ispod ovog teksta biti mnoštvo sugestija, ali i pohvala slikovnici onih koji je već imaju.
Jednog dana, ove slikovnice će se prisjećati odrasli ljudi kao što se ja, i mnogi od nas, prisjećaju svojih prvih slikovnica. I stoga, neka to bude - što je više moguće zaokružena povijesna priča o našoj, ipak dragoj, Virovitici!