Daklem, naslov kolumne mogao vi dio mojih čitatelja (preostalih) baciti u depru jer teško je spojiti ova tri emocijama i simbolikom nabijena pojma. Odmah da vas utješim, iako to možda netko očekuje, što se tiče predsjedničkih izbora krajem prosinca, nemam niti nekog posebnog stava, niti preporuka, pa čak neće biti ni pametovanja na tu temu. Maca Jafica, nova maca (mače) Malka i moja poersona proglašavamo neutralnost po tom pitanju… neutralni smo kao recimo Švicarska, Švedska, Austrija i Finska, zajedno. Nas troje u tom malom i šarenom cirkusu ne sudjelujemo, povukli smo se u svoju privatnost, nema nas ni u Tehničkoj školi, pa bome, ni u Gradskom kazalištu, tek tu i tamo preko TV dnevnika saznamo ponešto i svi troje razrogačimo oči i smijemo se, onako, u sebi, kao svojevremeno pjesnik Pupačić – moru! Razlika je u tome što se Pupačić i more na kraju smiju ZAJEDNO, dok se nas troje ne može smijati ni sa Ivom, Kolindom, Milanom, ni sa Ivanom.
E, sad, zašto se ne možemo smijati zajedno? Zato što čitamo ono što umalo nitko ne čeita, pa tako danas, peta, Jutarnji list i kratku informaciju u dnu stranice naslovljenu sa šest riječi i jednim slovom: ČAK DVIJE TREĆINE HRVATA JEDVA SPAJA KRAJ S KRAJEM! Pazte vamo: nije plasirano ni iz jednog izbornog stožera, podatke je dao Državni zavod za statistiku RH, i baš si mislim, hoće li to šefa statistike Hrvatske koštati vodeće pozicije? Naime, odmah na početku informacije stoji: SVAKI PETI STANOVNIK HRVATSKE ŽIVI ISPOD GRANICE SIROMAŠTVA!
ZAMALO OSTAO U MRAKU…
I štrecnulo me zato jer kada sam se vratio „iz grada“ večeras sam našao obavijest da su me posjetili radnici Elektre i htjeli mi isključiti struju u kući, jer sam HEP-u dužan izvjesnu sumu. Nisam ih čuo (slabije čujem), ili me jednostavno nije bilo doma kada su stigli u namjeri da me ostave u mraku. Ali, bome, horor priča ide dalje: trećina stanovnika RH redovito kasni s plaćanjem režija, dakle, nisam sam kojima HEP hoće pred Božić, isključiti struju, dalje,svaki deseti stanovnik RH ne može si priuštiti adekvatno grijanje u zimskim mjesecima (grijem plinskom peći samo jednu sobu, malo koristim štednjak na plin, malo bojler..) račun za prošli mjesec je bio – oko tisuću kuna!!). Ponekad pomislim da mi s na plinsku dovodnu cijev netko priključio, majko mila, koliko košta taj plin…?
Statistika kaže da si pojedinci, i ne mali broj takvih, ne može priuštiti najmanje četiri od devet stavaka, poput mesnog ili ribljeg obroka svaki drugi dan, ili pokrivanja neočekivanog financijskog izdatka… da sad ne pišemo da 70 % građana ne može obitelji osigurati sedam dana godišnjeg odmora izvan mjesta stanovanja, ili, najkraće, 30 % stanovništva u „lijepoj našoj“ živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, ili pak, kako narod fino kaže, ne mogu spojiti kraj s krajem, stalno fali, ne možemo se više ni zadužiti, blokirani, sve srebro i zlato smo odavno prodali, rođaci iz inozemstva su nas otpisali, nitko nam ne može posuditi, dakle, švorc smo… kune i euri, dolari i franci.. su nam misleće imenice. Da prodamo knjige i goblene? Bi, ali tko će ih kupiti?
Daklem, kako bilo da bilo, siromaštvo nam je sudba kleta, osim nekima, ime im ne spominjali (esdepenjari Vedranu koji ode na skijanje, briga ga za pacijente, i nas koji spadamo u 30 posto… nesposobnih! Jer, oni koji imaju obično kažu – da si sposoban, imao bi kao i ja, kao i mi… A što znači danas biti „sposoban“? Zašto mi neki stalno govore: „Prilagodi se Ljubo, imat ćeš i ti!“
E, pa fala – moje mace i ja nismo za takvu vrstu prilagođavanja, nismo, nismo i takvi smo…
PREŽIVJET ĆE OVAJ NAROD…
Veselo društvo, Jafica, Malka i moja persona, preživjet ćemo i ovaj Božić, Hanuku, Novu godinu, preživjet će ovaj narod…Zapalit ćemo još koju svijeću po načelu u svetim stvarima se samo uvećava, ne i smanjuje, doći ćemo do osme svijeće i SVJETLA BLAŽENA, povremeno će do nas dopirati ĐINGL BEL, ĐINGL BEL. pa ŠTILE NAHT, HAJLIGE NAHT, pa NARODI NAM SE SIN NEBESKI, uveseljavat će nas i dalje drug Zoka i SDP svojim bedastoćama, čovjek koji se ne smije zvan Putinko mrmljat će nešto u mikrofone, mace će dobiti blagdanske porcije jetrica, zatim ćemo možda gledati sučeljavanja, pa analize Mislava Bage, moja persona listat će staru kuharicu s receptima jela i kolača, sanjat će šnenokle, i pjevati al se nekad dobro jelo, i na kraju sve će završiti s „Neuesjahrskonzert und Wiener Philharmoniker, aus Wien“,. i poletnim Radetzky maršom, te skokovima sa skakaonice u Garmischpartenkirchenu!
I ono što mi se čini najvažnije: dani će se opet produljivati, dočekat ćemo rode i lastavice, sadit ćemo cvijeće, i mi mazohisti, i mi sadisti, i crveni i crni, te plavi, i narančasti, navijat ćemo neki za Real, neki za Barcu, neki za Hajduk, moja persona za Dinamo i repku, zaljubljivat će se i mlado i staro, fejsat ćemo, bogati i siromašni, branitelji i pobjegulje, domaći i strani, Evropljani i Balkanci, pacifisti i ratoborni, duhoviti i bez smisla za humor, načitani i nenačitani, pjesnici i prozaisti, pametni i glupi, zaposleni i nezaposleni, sretni i nesretni, debeli i mršavi, erotomani i „sjenbani“, žene i muškarci… sigurni da i danas vrijedi izreka koju je zapisao gospon Fric, zvani Miroslav Krleža, u baladama Petrice Kerempuha:
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo."