Njemu ima pomoći, ali meni nema! Kada na tv vidim spadalo, populistu i KABADAHIJU Milana BANDIĆA, bukvalno, povraća mi se! I pogledajte ovu vojsku uvlakača oko njega!? Da li je to moj Zagreb, Zagreb "beli grad" i da li su to Zagrepčani? Kada sam živio u Beču, patio sam za Zagrebom, sada ne mogu zamisliti da živim u njemu, sorry...
KABADAHIJA?
Pitaju me kako znam što je KABADAHIJA, a živio sam u Zagrebu, dugo vremena, među kajkavcima, u hrvatskom gradu, gdje Orijenta nije bilo… Teško je to objasniti: Zagreb jest bio glavni grad Hrvatske, imao je jaki purgerski štih, međutim, doživljavao sam ga OTVORENIM, bučnim, u ekspanziji, sa zamahom prema Evropi još u socijalističko vrijeme. Zapravo, sa mjesta na kojem sam radio – gradska razina – Zagreb je ostavljao dojam konglomerata nacija, vjera, svjetonazora, mjesto ugodno za rad i življenje, gdje je bilo i nadigravanja, ali više regionalnog nego smrtno ozbiljnog nacionalnog i šovenskog. Dalmatinci, Slavonci, Hercegovci, Zagorci, Bosanci, Srbi, Slovenci… sve je to koegzistiralo a prvenstveno zato što je bilo posla - i pored svih zaostajanja i sporenja, Zagreb je po mom sjećanju bio grad radništva i radinih ljudi koji su svoje egzistencije osiguravali ne u političkim strankama, nego u INI, Končaru, Plivi, OKI-ju. Tesli, RIZ-u, Prvomajskoj, Nadi Dimić, Kamenskom, Krašu… Već tada stvorio se u meni osjećaj pripadnosti Zagrebu. Kao student promijenio sam pet adresa, od Maksimira (Bukovca) do Trešnjevke, i Centra (Bosanska ulica), pa zatim već zaposlen Trnje i na kraju skrasio se u Novom Zagrebu, sa stanom u Dugavama. Zagreb je bio sve to vrijeme industrijska, kulturna i sportska metropola, ali i sa izdavačkim divom kakav je bio nekada „Vjesnik“ … Ma gdje god putovali, na spomen da smo iz Zagreba, domaćini bi nas gledali sa strahopoštovanjem; od Skopja preko Novog Sada i Beograda, do Sarajeva i Maribora uzdisalo se: AH, IZ ZAGREBA STE..? Jer Zagreb je za većinu ljudi u ex-Jugoslaviji bio pojam dobrog, da ne kažem gospodskog grada i života.
ZAGREB - VIŠE GRAĐANSKI NEGO KOMUNISTIČKI
Imalo se relativno malo, ali svatko kulturan prihvaćao je zagrebačke običaje, a oni su bili više građanski nego „komunistički“: išlo se u Maksimir, na cijeli dan, pa do Željezničara i Puntijarke na Sljeme, poslije Univerzijade na Jarun, šetali su se pesi, išlo se u Samobor na kremšnite i na karneval (ili pak na karneval u Veliku Goricu), išlo se na košarkaške i nogometne utakmice, na koncerte u Lisinski, nije bilo značajnijeg filma „u gradu“ a da navečer nismo jurnuli do središta, i pogledali ga…Romantika se nalazila na Gornjem gradu, u dugim šetnjama starim, gornjogradskim ulicama, Strossmayerovo šetalište s pogledom na Donji grad, ostalo mi je do danas kao pogled koji se pamti.
Zagreb se otkrivalo, koliko god ga se poznavalo, on je bio grad čiji dijelovi bi iznova i iznova razgalili dušu.Da, bio je i grad kontrasta, ali koji grad u svijetu nije i grad kontrasta? Bilo je i ponekih urbanističkih promašaja, ali lažu svi oni koji kažu da nismo imali dobre urbaniste i arhitekte koji su planirali i gradili „beli Zagreb“. Zagreb se selio postepeno na Sjeverni Jadran, poslije i u Dalmaciju, išlo se i u toplice, sve do Dolenjskih i Šmarjetskih u Sloveniji, naseljavao se i prsten oko grada…Stanovi solidarnosti zaposjeli su pola Novog Zagreba, i prelaskom tramvaja i gradnjom „pratećih sadržaja“ spavaonica Novog Zagreba počela je živjeti gradski život… Tržnica u Utrinama nije se mogla mjeriti s onom na Dolcu, ali sve osnovno od namirnica bilo je na dohvat ruke, a ni Hrelić (Jakuševac) nije bio daleko, kao ni do Trsta, gdje se znalo odlaziti čak samo na – kavu!
Evo, kada se danas sjetim koliko sam lutao Jakuševcem, pomalo prepotentno motrio robu koju su dovozili Poljaci, izložili je na haubi svojih skromnih peglica, kako smo s porugom komentirali paradajz turiste iz Istočne Evrope, čini mi se da se to događalo nekom drugom. Jednostavno, Zagreb je imao svoj „štih“, svoj urbani standard, svoje male ili veće škandale, tračeve, ogovaranja, viceve, svoje Đurice, ali i svoje apartne, elegantne ljepotice koje su „dečki iz kafića“ motrili s guštom, folirali im, nabacivali im se… I lažu svi da je gradom vladala diktatura: znalo se gdje je granica u kritici vlasti, moglo se pisati i objavljivati, bilo je i packi, naravno, ali se znalo dokle se može i treba ići, a da se ne završi u zatvoru.
Zagreb je imao i svoje buntovne fakultete, Nelu Eržišnik, svog Peru u Vjesniku, svoj Polet, Omladinski tjednik, Studentski list, svoj književni petak, Praksis, Igora Mandića, Veselka Tenžeru, Zvonimira Milčeca, Edu Murtića, Nives Kavurić Kurtović, Peru Kvrgića, Anu Karić, Relju Bašića, Radeta Šerbedžiju, uhu drage Ivu Robića, Glovackog,Vicu Vukova, Gaby Novak, Šerfu, Arsena, Jimmija Stanića, i Crvene Koralje, Plavu travu zaborava, i Prljavce, i Grgić-Kabiljovu Jaltu, svoje kritički intonirane kazališne predstave (Hadžićev Jazavac!), šansone (Špišić), Krležu, Majdaka, Glumca (Zagrepčanku), Toma Gotovca, svoj kulturni zapad na Istoku ili jugoistoku…: … i prijevode Rotha, i Millera, i Bukowskog, Sartra, Camusa, svoje festivale, antikvarijate, plesnjake… Plesnjaci i diskači su pak posebna priča Zagreba - Salon, Studentski centar, Kulušić - punktovi su vrvjeli mladim nadobudnim i neobuzdanim svijetom, žurevi, tulumi, studentski domovi kao oaze djece cvijeća, Zvečka… Dio, ali samo dio te atmosfere imali smo priliku vidjeti u TV seriji „Crno-bijeli svijet“. Tko se htio dobro odjenuti već je imao Branimira (Hundića), Rikarda, salon Žuži Jelinek, tko je htio dobro pojesti Okrugljak, Šestinski lagvić
MATO MIKIĆ, UNIVERZIJADA…
Gradonačelnik u vrijeme Univerzijade, Mato Mikić, nije imao potrebe gacati po Kozari Boku i skupljati političke poene, radio je sa timom suradnika, bez velike pompe, grad je „skockan“za Univerzijadu kao da se radi o domaćinstvu Olimpijskih igara… Radio Sljeme je bio samo napola državni, gradski radio, ZTV je imao medijski prostor za Zagreb i Zagrepčane i nije se toliko cirkusiralo na TV kao danas…Bilo je i onda prevaranata, političkih i inih, ali socijalne razlike nisu bole toliko oči kao danas, nisu se kupovali ispiti na fakultetima, za mito i korupciju odlučivali su se najbahatiji, i blefovi su ipak imali kratki rok trajanja- instant zvijezdi nije bilo, za neku karijeru trebalo je i učiti, ali i ostaviti značajnijeg traga ne samo u žlabranju nego i u radu odnosno djelima.
Pitaju me zašto sam alergičan na Bandića, zašto ga zovem TIPIČNI KABADAHIJA!?
Kabadahija je grubi nasilnik, oštri dahija, jedan iz hijerarhije vlasti u osmansko vrijeme koji je, slično feudalcu, žario i palio u svom ataru (feudu). Turski jezik kaže, a to je izvorno značenje riječi, da je kabadahija „onaj koji se prikazuje junakom“. Nemaju takve samo Hercegovci, imamo ih i mi kao baje, u Slavoniji, ali dojma sam da na tom siromašnom kamenjaru uspijevaju takvi tipovi ljudi, koji iz ništa stvaraju svašta, koji će ponavljati milijun puta manju ili veću laž, dok i sami u nju ne povjeruju i kada ih ozbiljno nešto pitate, počet će vas odmah uvjeravati kako sve rade najbolje i najpoštenije, zapravo, čudit će se što ste uopće posumnjali u njih radine i poštene. Umalo da vas uvjere da laže ugledna liječnica, neurologinja, a eto, on, Milan Bandić je svetac!
Jedan osrednji glumac Raosovskog tipa, kao izašao iz „Sinova i prosjaka“, uspijeva nadvladati svu purgersku inteligenciju, koja, po staroj zagrebačkoj navadi, digne prije ruke id nekoga umjesto da mu dokazuje lopovluk i bleferstvo, sve po logici „nebum si pak ruke prljal s govnom, jer, što ga više diraš, to više smrdi…“ Zagreb je imao i još ima svoje kreativce, one koji su Zagreb još iz austro-ugarskih vremena izvlačili iz letargije, neke zagrebačke pospanosti koja je zaobilazila primitivu i bahate dotepence koji su mjesec-dva nakon dolaska počeli kajkati, uvjereni da su time odmah postali Zagrepčani. Stoljeće najmanje je potrebno da se neki grad uljudi, da stvori svoje navike i ono što mi sanjari idealisti nazivamo „dobri duh Zagreba“.
ORIJENTALNO-KLERIKAKALNO-KAMENJARSKI DUH PRIMITIVIZMA
Umjesto toga, imamo dominaciju primitive, orijentalno-kamenjarskog primitivizma, kameleonsko skrivanje iza pravnih paragrafa, koji, u rukama dobro podmazanih odvjetnika, više vrijede danas nego tri preporuke nekadašnjeg Gradskog komiteta u Mesničkoj ulici. Jer, taj „dobri duh Zagreba“ sve je očitije, nije mogla održati ova hrvatska pseudoelita koja, primjerice, pegla kartice, umjesto da bude primjer kako se stvara ozračje kulture s elementarnim poštenjem.
I što bi na sve danas rekao, primjerice, Miroslav Krleža?
Da li bi i njega obrlatio kabadahija iz Pogane Vlahe?
Ne znam, jer, ako je uspio - uz pomoć pravnih marifetluka, umrežen u kumovsko-klijenstelistički sustav, čiji kotači i kotačići okreću se to bolje što je više novaca kao ulja - uvjeriti Županijski sud, sve do Ustavnog suda, zašto ne bi i Krležu, i Belu, sa Gvozda?
Već dugo tražim jedan pasus Krleže kojim opisuje kako je moguće kupovati ljude – novcem, privilegijama, unapređenjima…- ne znam da li sam ga pročitao u Banketu u Blitvi, ili Na rubu pameti? Znam samo da je glembajevština neuništiva, da Blitva pije, da se opija, da imamo i Vučjak, Mrdušu Donju; Banski dvori, Sabor i Pantovčak dio su Gornjeg grada i Zagreba, ali odvojeni od tkiva grada, nešto poput imela u krošnjama; Gvozd nije daleko. Gvozd, na kojem, ako bi Bandić zakucao, Krleža i Bela bi mu odškrinuli vrata, i rekli:
„Oprostite, niste se najavili, dođite sutra!“
A sutradan bi se navečer na trgu Bana Jelačića, sred Zagreba, prodavale novine s masnim naslovom:
„Bela i Miroslav Krleža popili tablete…!“