Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Leteći cirkus Ivice Kirina


  Mojom stranom ulice           Ivan Žada           29.09.2018.         4342 pogleda
Leteći cirkus Ivice Kirina

Jučer sam na zidu jedne od facebook prijateljica razgovarao o muralu koji nastaje na dijelu jednog od pročelja virovitičkog oronulog nebodera u središtu grada. Autor murala je Ivan Blažetić – Šumski. Pogledao sam još neke radove navedenog umjetnika i ovoj virovitički je jedan od najlošijih. No to je ipak stvar ukusa, a o ukusima se ne bi trebalo razgovarati. No ono o čemu se mora razgovarati i raspravljati je mjesto gdje se mural nalazi u kontekstu uređenja ili bolje reći urbanističke devastacije središta Virovitice koja je uzela maha zadnjih dvadeset godina od kada gradom neprekidno vlada HDZ na čelu s gradonačelnikom Ivicom Kirinom.

Naime, Virovitica se za vrijeme njegova mandata pretvara u grad popločen betonskim kockama, a u središtu grada se ruše stoljetni parkovi, perivoji, drvoredi, a gradske površine izgrađuju bez reda i plana.  Devastacija stare Virovitice počela je još šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je tadašnja komunistička vlast srušila gotovo sve zgrade u središtu grada, među njima i Virovitičanima veoma drag Bingov ćošak. No ono što komunisti nisu dovršili, dovršava Ivica Kirin vodeći grad autokratski i provodeći svoje zamisli koje su urbanistički i estetski potpuno promašene i središte grada pretvara u cirkus. Vjerojatno se vodi vlastitom estetikom, no grad nije njegovo dvorište pa je takav način upravljanja u potpunosti neprihvatljiv. Rekao bi narod, nije mu to ćaća ostavio.

Prošetao sam gradom krenuvši Ulicom Stjepana Radića od malog parka. Taj legendarni virovitički mali park žudio je za obnovom, no ne na način kako je to danas učinjeno. Danas to nije park već ledina omeđena s nešto starog i akcijom građana spašenog drveća od sječe Kirinog Džeka drvosjeka i ponešto patuljastog drveća. Između su razasute drvene konstrukcije i slamnata građevina koja bi trebala simbolizirati košnicu. Umjesto trave nalaze se gradonačelniku omiljene betonske kocke a oko njih „grincajg“. Nastavio sam ka središtu. Došao sam do starog oronulog nebodera na kojem je s jedne strane na petini površine izrastao mural. Odmah do njega, gradska je vlast dozvolila izgradnju zgrada, popularno zvanih „gljiva“ na kat u kojima se na gornjoj etaži  nalazi prodavaonica jeftinog tekstila, a dolje su prazni lokali prljavih izloga.

Nastavljam prema parku. Trgom dr. Franje Tuđmana dominira stara i oronula robna kuća. Ispred nje nalazi se pametna klupa postavljena ispred stare derutne klupe. Malo dalje, onako bez reda, iznikao je samostojeći svjetleći oglasni pano. Prelazim cestu kad tamo neka pumpa za bicikl ne bi li tisuće biciklista i turista baš u centru Virovitice mogli pumpati gume. Ovo tisuće i turista velim sarkastično jer Virovitica je grad bez hotela, a sve što bi turista zanimalo može se vidjeti u dva sata lagane šetnje. Pedeset metara dalje u potpuno porušenom nekad velebnom gradskom parku po kojem je Virovitica bila nadaleko poznata, kao iz svemira, bačena je fontana. Veli Kiro, takvu samo imaju u Barceloni, Las Vegasu, Zagrebu i Virovitici. Oko nje uz opkop koji okružuje Dvorac Pejačević niću stakleni, željezni, drveni, betonski, glazbeni i tko za kakvi još kičasti mostići. Dolazim do dvorca, a on umjesto da se obnavlja europskim novcem, on se brzinski krpa mimo projekta i pravila struke. Vele da se mjesecima kasni s radovima, a EU plaća i kašnjenja ne tolerira. Ma boli Kiru ona stvar hoće li se fasada srušiti za deset godina. On ionako radi stihijski od dana do dana i bez plana pa se i to uklapa u njegovu koncepciju.

Nastavljajući dalje, dolazim do palače Pejačević. Mislim nije to nikakva palača već konjušnica grofovske obitelji Pejačević. No kako se tamo nalazi gradska uprava, gradonačelnik i vodstvo grada je štalu preimenovalo u palaču. Razumljivo, nije baš zgodno da gradonačelnik stoluje u štali. Kraj te zgrade nikla je suvremena staklena građevina. I ta je interpolacija uistinu bila uspješna, no uz ranije navedeni cirkus to ionako sada više nije važno.

Vratimo se sada muralu u nastajanju. Ideja za mural nastala je u glavama zaposlenika virovitičkog gradskog muzeja. Nema što, tamo rade, bar kada je o diplomama riječ, stručni ljudi. Ne sumnjam da o baštini mnogo znaju, no ono što me upravo zato čudi jest činjenica da su došli na ideju mural crtati na zgradi u najužem središtu grada pridonoseći tako njegovom cirkuskom i kičastom izgledu. No s druge strane me to ipak i ne čudi jer muzej stanuje u Dvorcu Pejačević. Svi zaposlenici su itekako svjesni činjenice da se obnova radi mimo pravila struke, kako konzervatorske, tako i građevinske. Da je to baš tako znam jer na kavicama, kad ih vladajući ne čuju, ispod glasa govore sve ovo što sam ja napisao.  No oni su ipak samo Hrvati i Virovitičani pa javno nisu u stanju dići glas protiv devastacije grada i fušarenja pri obnovi njihova radnog prostora, Dvorca Pejačević. Nisu digli glas ni kada se strojevima srušio stari most jer gradski diletanti nisu izgradili pristupnu cestu za građevinske strojeve. Zato se most nije obnovio već je izliven u betonu i ozidan ciglama. Novim ciglama. Kako mi je rekao jedan građevinar, te će cigle stajati samo par godina, a onda početi padati jer kombinacija nove cigle i armiranog betona nije moguća. Osim ovako, drži vodu dok majstori ne odu.

Kada dovrše sve navedeno, kreće rušenje stabala na Trgu Ljudevita Patačića i stoljetnih platana ispred Crkve svetoga Roka. Kakva nas tamo čuda sve čekaju, vjerojatno ne možemo ni zamisliti. Na kraju bit će samo potrebno preko središta grada podići veliki šator i građani će imati svakodnevno cirkus kakav će rijetko gdje imati prilike vidjeti. No to valjda treba biti tako jer svi trendovi zadnjih dvadeset godina vode ovaj nekada uljuđeni grad prema kiču i seljanluku. Tako se Rokovo naziva manifestacijom ili festivalom, no zapravo je obični kirvaj kakav ima svako selo u Slavoniji, samo veći. To je parada pijanstva i kiča kojim su donedavno dominirali pečeni volovi na zelenim gradskim površinama, a danas lunapark, gumeni napuhanci, magarci u parku, odnosno na površini što je od njega ostalo, plastične stolice, šatori i štandovi s kineskim plastičnim igračkama. A pozornicu, uz rijetke izuzetke, zauzimaju grupe i pjevači koje možemo svrstati u kategoriju hrvatskih cajki.

Leteći cirkus Montyja Pythona jedna je od najboljih humorističnih serija u povijesti, no leteći cirkus Ivice Kirina nešto je najtužnije što se moglo dogoditi nekada lijepom i starom gradu u kojem je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović 16. studenog 1242. Gradecu dao povlasticu slobodnog kraljevskog grada.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Dragutin-Juraj Moslavac
29.9.2018. 17:28
Matea dali si ti bila negdje dalje od Virovitice jer kako vidim da nisi


Još iz kategorije Mojom stranom ulice



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: