Jedne godine, novije nam povijesti, održani su predsjednički izbori sa, do tada, najvećim brojem kandidata. Već viđena lica, neka više, druga manje, i treća, isplivala iz tko zna koje zone anonimnosti. Programi odavno poznati, ništa novoga, svi odreda obećavali su isto, ili slično, samo drugačije posloženim prioritetima.
Računovodstvenog referent Milana, izbori, bilo koje vrste, odavno nisu zanimali. Uredno je odrađivao poslove u srednje uspješnom poduzeću, srijedom uplaćivao loto, nedjeljom gledao utakmice. Družio se nije ni sa kim ... Njegova je sestra živjela poprilično daleko, te je i sa njom kontakt sveo na telefonske pozive, povodom rođendana i blagdana. Al, odjednom, iznenađenje!
Sestra ga zove u svatove, udaje kćer jedinicu, pa je red da Milan, umjesto prerano preminulog oca, i ujedno jedini ujak, izvede mladenku. Spremio se Milan, kupio novo odijelo, cipele, otišao do poznatog gradskog frizera za muškarce, i tako sređen, krenuo put putovati, u svatove. Dat će novce, razmišljao je, mladima treba, a da nešto kupuje, tomu nije vičan.
Na putu do željezničke stanice primijetio je da ga sugrađani počinju čudno pogledavati. Pa, dobro, dotjerao se, odijelo čuda čini, al nije li to zagledanje bilo prenapadno? Mlada prodavačica karti, gotovo pociknula:
- Vi ćete putovati ovim u 17.45? Pa, znate da mi je drago, želim Vam pobjedu na izborima!
Na riječi pobjedu i izbori, manji se broj putnika okrenuo prema Milanu, i u nedoumici prići mu ili ne, kiselkasto se počeli osmjehivati, i odobravati blagajničine riječi.
Tek tada je Milan skontao i povezao.
Možda je to bio kompliment, možda poruga, al nekoliko dana prije puta, kolege su ga počele zezati da sliči jednom predsjedničkom kandidatu, što bi se narodski kazalo "pljunuti" on!
Nenaviknut na komunikaciju takve vrste, jedva je čekao polazak vlaka. Samo,vožnja vlakom nije bila bez presjedanja. I to nekoliko puta. Kombinacija vlak - bus - vlak, i još čekanje, pusto čekanje lokalnog busa. Odlučio Milan skratiti putovanje kavom u kolodvorskom kafiću. A, i malo da odmori od sile presjedanja.
Nije stigao ni naručiti, oko njega već poprilična grupa lokal stanovnika, da ga zagrle, da mu pruže ruku, daju riječi potpore. Da je bilo androida, fb, twiter i ine mreže bi gorjele! Odnekud, evo i mlade janjetine! Sad Milan čašćava! Potpuno uživljen u ulogu predsjedničkog kandidata, počeo izgovarati fraze iz nekih davnih vremena, o cestama bez rupa i zakrpa, tvornicama, kojima će upravljati radnici, prugama sa najbržim vlakovima, a pri kraju predsjedničkog recital - predstavljanja, ubacio je i nekoliko stihova nekada obvezne lektire Smrt Smail - age Čengića - Djedi vaši rodiše se tudijer, Oci vaši rodiše se tudijer, I vi isti rodiste se tudijer: Za vas ljepše u svijetu neima, što je svetina primila s oduševljenjem jer ga, zapravo, nisu ni slušali. Znaju već šta se obećava. Niz za nizom slijedi, red pjesme, red obećanja, red janjetine.
Busevi dolaze i odlaze, publika se polako razilazi, osvanulo jutro i dan triježnjenja nesuđenog predsjedničkog kandidata.
Za povratnu kartu posudio je novce od vlasnika kafića. Dovezao se i dovukao do kuće sve moleć boga da noć potraje. Noću je sramota nevidljiva.
Do svatova nije ni stigao, a njegova je sestra, ubrzo, zanijekala postojanje brata, nikada mu se više nije javila.
A on? On je još dugo na poslu trpio čitavu lepezu predsjedničkih obećanja, što su ih kolege zajedljivo izgovarale, ponavljajući ono što je on obećao,u kafiću, tamo negdje, Bogu iza nogu.
Kako god bilo da bilo, Milan je imao warholovskih 15 minuta, pa i ono, da svi mi imamo negdje dvojnika. I to u jednoj noći.
Njegov predsjednički dvojnik, prošao je katastrofalno. Što rezultatima, što likom i djelom. Potonje, logično, nije nikada realizirao, a ni lik mu nije bolje prošao.
Na banderi nedaleko Milanove kancelarije, dvojnik se još, mjesecima nakon izbora, osmjehivao s plakata, sve dok lijevo, pa potom desno oko, nos, i konačno, cijeli lik, nisu prekrile obavijesti o gostujućem cirkusu, donjem rublju na akciji, i upravo pristiglim jednodnevnim pilićima.