Na početku nove kazališne sezone, a u ozračju obilježavanja 500. obljetnice rođenja renesansnog komediografa Marina Držića, u Kazalištu Virovitica odlučili su se za Držićeva djela na drugačiji način. Naime, igrati baštinu nerijetko znači odbiti publiku od kazališta, budući da se obično radi o nemilom školskom gradivu.
Redatelj Damir Mađarić odlučio se za suvremenu «veseliju» varijantu, pa iako ideja općenito nije nova, još u našim kazalištima nije rabljena - uzeti nekoliko Držićevih komedija i složiti kratke izvedbe; ukratko poigrati se njime. Tako je Mađarić posegnuo za «Novelom od Stanca», «Skupom» i neizbježnim «Dundom Marojem», pomalo preveo neke dubrovačke izraze u standardne, te uz relativno siromašnu scenografiju (Miljenko Sekulić) i suzdržanu ali vrlo upotrebljivu kostimografiju (Marija Šarić Ban) okupio četvoricu glumaca i pustio ih da igraju.
Predstava «Igrajmo Držića» dobro je zamišljena, ali nije dosljedno provedena, pa je tako (za sada) ispuštena prilika da s Držićem napravimo ono što su Britanci učinili sa Shakespearom - razbucali ga i sačuvali istovremeno. Naime, dok su «Novela» i «Skup» sasvim malo odigrani, «Dundo Maroje» je predstavljen u svim svojim važnim segmentima, mada nisam baš sasvim sigurna da je očuvana ideja o razjašnjavanju izraza i odnosa među likovima. Prelazeći od lika do lika, bez obzira na spol, svojim su pristupom Igor Golub i Goran Koši djelovali kao čvrsta jezgra jedne dobre zamisli. Njihova je gluma bila šarmantna, duhovita su mjesta bila dobro naznačena, a nastojanja da se složi suvisla priča neupitna. Antun Vrbenski priklonio se takvom skraćenom i zaigranom Držiću, posebice u dobro riješenoj ulozi Laure. Četvrti član glumačkog ansambla, Mijo Pavelko, u čijem smo finom tkanju komičnih uloga često uživali, u ovako zamišljenom Držiću, nije našao svoje mjesto.
Njegov Maro prepun je nesmislenih gesti, kao da ne dolazi iz istog dijela svemira i ne haje za ostalu trojicu suigrača. Gledajući premijernu izvedbu, pitala sam se kako je došlo do tog nesporazuma - dramaturško-redateljska nedosljednost, glumačka nevoljkost ili neslaganje s repertoarnim potezom? No, možda đake ova predstava ipak uvjeri da školska lektira nije bauk.
