Pratim u medijima reakcije na mogućnost gašenja najstarijeg hrvatskog dnevnog lista, čitam mišljenja uvaženih kolega, slušam što o tome zbori kulturna javnost, otkrivam kako opstanak ozbiljnih i nekomercijalnih novina lišenih crvenih tepiha, silikonskih grudi i rascijepanih lubanja rješavaju u drugim zemljama bivše države i Europske unije, član sam fejsbuk grupe Hrvatskoj treba Vjesnik koja u trenutku dok ovo pišem ima 845 članova i pobornik ideje da taj dnevnik treba spasiti.
Većinu stvari koje sam naučio o novinarstvu čitajući novine naučio sam iz Vjesnika; u mojoj osobnoj hemeroteci najviše je članaka iz tog dnevnog lista; on je za mene bio pojam novina, pa i danas jedino Vjesnik sliči novinama jer sve ostalo su, više ili manje, uz nekoliko iznimaka, tabloidi, slikovnice u kojima dominiraju priglupe starlete i urednici koji izborom tema i opremom podcjenjuju i vrlo često vrijeđaju svoje čitatelje.
Do devedesetih kupovao samo Vjesnik, a nisam ga prestajao čitati ni u vojsci. Znao sam na kojim ga novosadskim kioscima nude pa sam našao načina kako da dođem bar do nedjeljnog izdanja.
Nikada mi nije smetao format! I to je nešto što mu je davalo poseban šmek pa sam bio razočaran što je nekakav novinarski analfabeta došao na ideju da ga tiska na manjem formatu naivno vjerujući da će prodati koji primjerak više.
Za Vjesnik sam kao čitatelj, eto, emotivno vezan, ali nije to glavni razlog zbog kojeg smatram ga nebi smjeli ugasiti.
Valja ga sačuvati ne samo zbog činjenice da je Vjesnik bio istinska hrvatska institucija, rasadnik vrhunskih novinarskih pera i sjajno žurnalističko štivo, ne dakle samo zbog prošlosti već najviše zbog budućnosti - Vjesnik je brend koji bi trebao baštiniti novinarstvo bez turbo ekskluzivnih reporta, velikih otkrića, šokantnih istina, senzacionalnih uspjeha, specijalnih istraga i stravičnih svjedočanstava.
Hrvatska ne smije dozvoliti da Vjesnik nestane, ali ovoga puta njegovu sanaciju nebi trebali platiti građani. Ideja stečaja s preustrojem je dobra, postoje brojni primjeri uspješnih stečajeva. Jedan od njih je Tvornica šećera Viro. Onda ga treba pretvoriti u javno glasilo poput Hrvatske televizije i jednom za svagda ostaviti da ga vode i uređuju vrhunski profesionalci.
Ne bih se složio s kolegama iz Vjesnika da je politika uništila Vjesnik. Uništili su ga oni urednici koji su ga pristajali uređivati u Banskim dvorima ili na Pantovčaku, oni novinari koji su pisali pamflete i panegirike dragim vođama pa i oni koji su sve to vrijeme šutjeli. I zato novinarska struka na kraju mora reći: Krivi smo mi! No, kako mnogi od nas nisu šutjeli, kako se mnogi novinari nisu povijali bez obzira što su imali obitelji, kako su mnogi radili za znatno manje novaca od vjesnikovaca ne bojeći se sankcija predložio bih da, zbog povijesne istine, objavimo imena novinara i političara koji su uništili Vjesnik.
Ako zahtijevamo da se objavi Registar branitelja kako bi prepoznali uljeze, ako tražimo da poljoprivrednici javno objave spisak onih koji koriste poticaje kako bi se otkrile zlouporabe onda možemo tražiti i javno objavljivanje imena onih koji su uništili hrvatsku novinarsku instituciju.
