Naročita politička dužnosnica obilježila je jučer nazapamćenu obljetnicu. Od srijede popodne, britanska kraljica Elizabeta II kraljuje najduže u povijesti tisuću tristo godina starog otočnog kraljevstva: 63 godine, sedam mjeseci i dva dana. Ili, kako su izračunali Britanci, poslovično osjetljivi na kraljevsku obitelj: u trenutku kada je nadmašila kraljevanje svoje praprabake Victorije, 89-godišnja Elizabeta II vladala je »23.226 dana, 16 sati i otprilike 30 minuta«. Nezabilježen rekord u posljednjih stotinu godina europske politike: da i nije riječ o kraljici jedne od najutjecajnijih zemalja svijeta, biti suverenom duže od šest desetljeća, pa još u 20. i 21. stoljeću, zapanjujući je podvig.
Pritom, i britanska kraljevska kruna, i Elizabeta II kao osoba, fenomeni su vrijedni svake pažnje, bila ona afirmativna, bila kritička. Monarhija, ponajprije, duboko je paradoksalna institucija, pa zato i ne čudi da vjerojatno nema teme koja trajnije i duže polarizira britansku javnost. Činjenica da zemljom s jednom od najdužih demokratskih tradicija do dana današnjeg upravlja neizabrani nasljedni suveren, razlog je za glavobolju ne samo snažnom britanskom republikanskom pokretu, nego i svakom privrženom racionalnom prosvjetiteljskom principu da se zasluge i vlast ne nasljeđuju, nego radom i rezultatima zaslužuju.
Sama Elizabeta II, pak, kraljuje od 1952., nominalno upravljajući Velikom Britanijom i Commonwealthom s petnaest nacija. Zamislite samo kakve su promjene te zemlje – među njima Australija, Novi Zeland i Kanada, a s njima i cijeli svijet – doživjele od te davne godine, kada je London još raščišćavao ruševine od Hitlerovih bombi, od kojih je jedna pogodila i kraljevsku Buckinghamsku palaču! Usprkos svemu tome – ili baš zbog toga – dobroćudna kraljevska (pra)baka u nedavnim je istraživanjima javnog mnijenja proglašena najuglednijim monarhom u povijesti britanske krune.
A što sve nije činila! Samozatajna do nevidljivosti, aktivno je potpomagala epohalne humanizacijske pothvate dvadesetog stoljeća, od reformiranja Velike Britanije iz zatvorenoga, ratom opustošenog imperijalnog društva u otvorenu i uspješnu multikulturalnu demokraciju, do ukidanja apartheida u Južnoj Africi. Paul McCartney nazvao ju je »rock'n'roll kraljicom«. Odlikovala je Beatlese, ali, bogme, i cijeli niz rock buntovnika, uključujući i tipa čiji je bend jedan album nazvao – »Na zahtjev njezinoga sotonskog veličanstva«, »Their satanic majesties request«. Za tog ste gospodina vjerojatno čuli, zove se Mick Jagger.
A što fenomen Elizabete II može naučiti republiku u kojoj živimo? To da ni demokracija, ni reizbor, ni proceduralna kontrola sami po sebi ne jamče osobnu političku moralnost. Elizabeta, koju nitko ne može smijeniti i koja bi, po balkanskim kriterijima, mogla raditi »što god hoće«, već šest desetljeća utjelovljuje ono što Britanci zovu »sense of duty«, osjećaj odgovornosti. Politička odgovornost, dakle, samo je u ograničenoj mjeri plod političkog sustava; bez osobne političke moralnosti demokracija ne može unaprijediti društvo. Zato valja poštovati bakicu u živopisnim šeširima, i podržati je možda istim onim sloganom kojim je kruna ulijevala nadu Britancima kada su im na glave padale nacističke bombe: »Sačuvajte staloženost i ustrajte« – »Keep calm and carry on«.