Ne bismo trebali gajiti lažne nade, pa vjerovati predsjednici kada, pritisnuta pitanjima, stvara privid političke osude i osobne distance od ustaša koji marširaju središtem Zagreba. Upravo obrnuto: znala to predsjednica ili ne, htjela to ili ne, ti su ljudi neizostavan dio mozaika politike kakvu provodi; oni su marš-poruka današnjega Pantovčaka; ti smušeni pijuni 1941. koja se vraća, ni manje ni više, crna su vojska Kolinde Grabar-Kitarović. Ona ih tolerira, ona im dopušta da postoje; ona im, iznuđenim osudama-koje-to-nisu, neprestance zavjerenički namiguje; njezinoj politici narogušenog hrvatstva takve su legije naprosto nužne jer bez njih ne bi bilo straha, toga temeljnog sentimenta u hadezeovskome hramu nacije.
Novoustaše, njih nikad više, promarširali su u nedjelju središtem Zagreba, izvikujući »Za dom spremni«. Nije to bio marginalan skup: vojni stroj, organizacija, duga šetnja, ceremonija, zastave – i američka! – grbovi, glazba, buka, namrštena lica, nacistički pozdravi… Da je bila noć, mogli ste očekivati još i onu povijesnu jezu upaljenih baklji, pa da počnu prštati izlozi… Očito ustrašena razmjerima prijetnje, ali sluteći vjerojatno i natezanja s Amerikancima, Vlada je odmah osudila marš – a to da Vlada, jedini monopol sile, reagira poput kakvoga pacifističkog aktivista, naročito je bizaran detalj koji ćemo ovdje ostaviti po strani. Dan kasnije, američko je veleposlanstvo s gađenjem osudilo to ustaško prisvajanje američke zastave – no o Trumpu, otom-potom… Predsjednica države, međutim, dva dana je šutjela. Progovorila je tek u utorak, i to na novinarska pitanja. No, ta dva dana šutnje govorila su rječitije nego išta što je u utorak mogla reći: »Ne vidimo, dečki, ništa sporno«, urlala je zemljom ta šutnja, ponavljajući ono što je predsjedničin ured odgovorio nakon što se Grabar-Kitarović u Kanadi fotografirala pored ustaškoga grba, da, baš onakvog kakav je Keleminčeva falanga nosila na čelu kolone: »Ne vidimo ništa sporno«...
Kada je progovorila, progovorila je nevoljko: »Svi to osuđujemo i treba osuđivati. Ali, podizanjem toga na visoku stopu u medijima i razinu političkih stranaka stvara se dojam da je Hrvatska puno netolerantnija nego što jest«. Prije svega, imamo predsjednicu koja poružnjuje vlastiti jezik: »Podizanjem toga na visoku stopu…« Uh, ta neznalačka potreba da se velevažno zvuči… A što izjava uistinu znači? Da ne svjedoče ustaški incidenti kako je Hrvatska netolerantna, nego »podizanje toga na visoku stopu u medijima i razinu političkih stranaka«. Ne prijete, dakle, ustaše, nego mi koji upozoravamo. U toj je rečenici tajna predsjedničine šutnje: ona šuti zato što ustaški marš središtem glavnoga grada ne doživljava kao prijetnju, ali je zato zabrinuta kad krene »podizanje toga na visoku stopu u medijima i razinu političkih stranaka«, da ne zapazi tkogod što se ovdje uistinu zbiva. Nemojte, stoga, te rečenice otpisivati tek tako, kao još jednu u nizu nedomišljenih predsjedničinih izjava. One to nisu: riječ je o definiciji političkog programa, u kojemu nisu problem ustaše, nego oni koji protiv njih dižu glas.
Predsjednica je potom, prema Hini, »osudila učestale incidente potaknute mržnjom i netolerancijom, ali i dodala kako se marginalnim pokretima i izoliranim slučajevima ne bi trebalo davati preveliku pozornost«. Kontradikcija do kontradikcije. Kako, naime, »učestali incidenti« mogu biti »izolirani slučajevi« »marginalnih pokreta«? Ako su »učestali«, moraju ih provoditi mnogi, ili često. Ako je tako, niti mogu biti »marginalni«, niti »izolirani«. Uostalom, kakva je to margina, i kakvi su to »izolirani slučajevi«, kada i sama predsjednica sve češće biva prisiljena osuđivati izgrede ekstremne desnice, premda bi to najviše voljela izbjeći? Zar je marginalno, zar je izolirano ono što se s najviše državne razine svakih nekoliko tjedana mora iznova osuđivati? I bismo li trebali čekati da prestanu biti »marginalni i izolirani«, pa tada početi upozoravati? Tada, kada bude već kasno? Tada, kada – kao onomad – ne bude više nikoga da se pobuni? I kako se, uostalom, predsjednica Republike uopće usuđuje nazvati marginalnim nacistički marš koji gotovo da podsjeća na Mussolinijev marš na Rim, i koji bi, u dvadeset puta većoj Njemačkoj, značio da brigada od dvije tisuće nacista s grbom SS-a, i urlajući »Heil Hitler«, promaršira kroz Brandenburška vrata? Što mislite, bi li njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier takav marš proglasio »marginalnim pokretom« i »izoliranim slučajem«?
U jednu riječ, hrvatska demokracija ima problem s vlastitom predsjednicom. Namjerno ili ne, promišljeno ili ne, Kolinda Grabar-Kitarović odbija prepoznati – ili priznati - razmjere ekstremističke prijetnje. Dapače, predsjednica desnim ekstremistima pruža otvorenu i nedvosmislenu potporu, skandaloznu za zemlju koja želi biti demokratskom: pozvala ih je na inauguraciju, demonstrativno ignorirala ustaška navijačka skandiranja, kritičare i dio Srba optužila da »vrijeđaju hrvatski narod«, ne vidi problem u ustaškome grbu… I zato, njezine su osude prozirne i nedovoljne; one su neiskrene, iznuđene i nevoljke. I to je posve logično: tuđmanovski nacionalizam, koji se Grabar-Kitarović upinje oživjeti, može se činiti prihvatljivim samo ako se ulicama valjaju legije u crnom. Farsični tuđmanizam Kolinde Grabar-Kitarović nerazdvojiv je od neoustaštva: oni hrane jedan drugog.