Prošlo je još jedno Rokovo, dvanaest dana kulture, umjetnosti, zabave, sporta, glazbe, plesa i - kako za koga - razuzdanog noćnog života. Svega je tu bilo: izložbi, koncerata, filmova, oktana, futsala, košarke, kuglanja, plivanja, streljaštva, bicikala, konja, antikviteta, poezije, rocka, hausa, cajki, alkohola, galame i zabljuvanih ulica. Ukupno, ne računajući programe koje su u svojim kafićima priredili ugostitelji, 87 događanja na 5 pozornica s više od 1800 sudionika. Puno posla za komunalne službe i organizatore kojima valja čestitati na trudu i marljivom radu.
S brojkama uvijek valja biti oprezan pa ovdje neću koristite službene podatke o ukupnom broju posjetitelja, no sva su događanja našla svoju publiku, a na nekima se tražilo i mjesto više. Središte grada je živjelo, ljudi su izašli iz svojih kuća, više-manje uživali i možda se zabavljali. Na gotovo sve programe, a pogotovo na koncerte takozvanih zvijezda doputovali su i brojni gosti iz okolnih gradova - Daruvara, Grubišnog Polja, Đurđevca, Slatine, Orahovice i drugih mjesta što je jedan od ciljeva ove kulturno-zabavne i turističke manifestacije.
Kako to obično biva medalja ima i drugu stranu. Približno jednak broj naših sugrađana zavlači se u kuće i stanove, zatvaraju prozore kako bi mogli spavati i odmarati, šeću na sasvim drugom kraju grada, odlaze u klijeti i vikendice, a osobno znam mnoštvo onih koji upravo čekaju Rokovo da otputuju na godišnji odmor. I sasvim su ravnodušni prema svemu onome što se tih dana događa na ulicama.
Uvijek je tako bilo i bit će. Teško je svima ugoditi pa organizatori pribjegavaju prokušanoj formuli 'za svakog po malo, za svakog po nešto'. I tu griješe jer na kraju, u želji da se svima svide, dobijemo papazjaniju.
Upravo zato Rokovo već 15 godina bezuspješno traži formulu, nikako da se profilira i da konačno postane prepoznatljiva manifestacija. Programi koji se mogu raširiti na cijelo ljeto trpaju se u tih dvanaest dana, miješaju se kruške i jabuke, termini se vrlo često preklapaju pa se sve ponekad pretvori u kaos. Vrhunac meteža je pet pozornica na malom prostoru; zvukovi se sudaraju, ljudi više ne mogu uživati u programu koji su došli pogledati. Slučaj s Enesom Kiševićem potvrda je te zbrke.
Ono što unazad dvije godine upada u oči je pokušaj da se imitira Špancirfest. Ali, Virovitica nije Varaždin, zakasnili smo za takvu šprancu pa je Rokovo samo blijeda kopija varaždinske manifestacije.
Kad se sve zbroji i oduzme dobijemo kirbaj, kirvaj, a boga mi i vašar. Pod tim pojmovima ne mislim baš ništa loše! U mnogim gradovima turističke zajednice su od kirbaja napravile brendove, a najpoznatiji svjetski vašar, Oktoberfest u Minhenu, posjeti šest milijuna ljudi iz cijelog svijeta.
