Prije nekoliko tjedana kao Židovska općina Virovitica bili smo domaćini prof. dr. Žarku Puhovskom i šećući prije predavanja pitam ga da li je prvi put u Virovitici. „Ne, bio sam negdje 1955. na kazališnoj predstavi ovdje koju je režirao moj stric Đuro koji je opet bio dobar sa Miroslavom Feldmanom, autorom brojnih drama, inače rođenim u Virovitici, ali i sa Stjepanom Rederom. Dovezli smo se pak vatrogasnim vozilom jer, moj je otac bio vatrogasni zapovjednik Zagreba.“
U „70 lica Kazališta Virovitica“, nalazim podatak da je Đuro Puhovski uprizorio od 1954. do 1979 čak 35 premijera surađujući s mnogim poznatim kazališnim umjetnicima, a postavio je prvo Feldamanovu “U pozadini“, u sezoni 1955./56. Navedeni repertoar iz gimnazijskog vremena 1964.- 68. podsjeća koje smo predstave gledali kao gimnazijalci. Usput, moj je otac Marko cijenio posebno Stjepana Redera koji se isticao već u partizanskoj kazališnoj trupi 1944. iz koje je i ponikao prvi kazališni ansambl u sezoni 1945./46.
A kako su izgledale predstave za gimnazijalce? Veselo! Bježalo se iz učionica u svijet teatra, većini nam i nije bilo presudno što se zbiva na pozornici, već – tko će s kime sjediti. Najtraženija mjesta su bila u zadnjim redovima dvorane, ili na balkonu, sjedala su bila drvena, i škripala su, znalo se događati da se odvija i više predstava, pored one na pozornici – ljubakalo se, šuškalo, došaptavalo…Ipak, bar jednim okom gledala se predstava pogotovo one partizanske gdje je pravda pobjeđivala. Bilo je tu „Mećave“, „Komandanta Sajlera“, zatim smo gledali „Mati“, Gorkoga, pa „Hamlet“ Shakespeara, druge svjetske klasike (Molier).. Nezaobilazni su bili i Krleža, Nušić, Cankar, Ćopić, F. Hadžić…
TKO SE JOŠ SJEĆA STAROG VRBANA?
Bilo je to vrijeme kada je scenom (i kazalištem) vladao Stjepan Reder, imponirao nam je svima svojim stasom i glasom, zatim Šuprne, Đurđica i Ivan, pa Zvonko Sklenar koji je pazio na reflektore i glumio. U to vrijeme već su se na pozornici pojavljivali i Antun Tona Vrbenski pa Biserka Glad – Vrbenski… nastavljajući tradiciju starog Vrbana, Dragutina Vrbenskog koji je, opet gle slučaja, stanovao preko puta „vile Weiss“ u tadašnjoj ulici Mihovila Pavleka Miškine, današnjoj Bečkoj, na broju 3…Mi Weissovi smo stanovali u tadašnjoj Keršovanijevoj, na broju 41 i starog Vrbana gledali bi s balkona u njegovu dvorištu i sretali ga na ulici…“Gle, to je onaj iz Kazališta…!“ komentirali bi njegovu pojavu.
Moj tadašnji školski drug i susjed Ivica Mandić (danas New Orleans) pripremao se, fasciniran svijetom glume, za prijem na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, vježbao Pometa iz drame Marina Držića…, eto, moje persona bila mu je prva publika, nije bio primljen, završio je na geodeziji, a negdje poslije 1971. završio je u USA…
Poslije su u Kazalište Virovitica došli mlađi, događala se smjena generacija - Draško Zidar, Snježana Lančić Mijo Pavelko, a danas ne znam da li postoje informirani Virovitičani, a da ne znaju za Mirana Hajoša (vjerojatno i zbog korpulentne građe?) koji vodi kazalište već 22 godine…Isprika, mnoge mikeš kazalištarce i druge ovdje ne spominjem, ali kao što su daske koje život znače ipak omeđene, tako su i ova sjećanja.
Ono što se zavoli u mladosti, ostaje često čovjekov hobi ili preokupacija i kasnije. Fan teatra bio sam u Zagrebu, rado sam odlazio sa mojom boljom polovicom odnosno najboljom suprugom na svijetu u ITD, pa u Gavellu, Komediju, Jazavac, danas Kerempuh…Neke predstave, iako sam ih gledao u Virovitici, gledao sam ponovo kasnije u Zagrebu. U Beču pak nije bilo kazališne predstave koju je organizirao dobar poznanik Ile Zagorac, pozivajući teatre s prostora ex-Jugoslavije, a da je nisam gledao, prodajući prije i poslije predstava – knjige…Lanjski je to snijeg, ali moglo se organizirati i gostovanje virovitičkog kazališta u Beču?! Da sad ne opisujem kako sam kao društvo rado imao jednu glumicu koja je završila glumu u klasi Radeta Šerbeđije, u Novom Sadu, Radeta kojeg sam upoznao tek u Beču, i kojeg sam nakon dugo vremena pozdravio baš u Kazalištu Virovitica, nakon njegova sjajnog koncerta…
Tada, ne iz kurtoazije Rade Šerbedžija, kao i Žarko Puhovski naveo je da mu je poveznica sa Viroviticom kazalište jer ga je kao rođenog u Vinkovcima, gdje je započinjao prve glumačke korake, povezao sa Viroviticom, virovitički brend - teatar!
NE DOZVOLITI DA SE PREKINE TRADICIJA KAZALIŠNOG ŽIVOTA
Zato, i ne samo zato, virovitičkom sedamdesetogodišnjaku valja pomoći, i u ova oskudna vremena ne dozvoliti da se prekine tradicija kazališnog života Virovitice. Na mnogim festivalima kazališni ansambli, koji su se mijenjali, pronosili su ime Virovitice, glumci osvajali nagrade, pojavljivali se u filmovima i u TV serijama, zračili kulturom koja ostaje utočište za kulturoljupce, posebno, teatroljupce. S vremena na vrijeme prolistam - Mit o Sizifu –zbirku eseja, podsjećajući se onoga što je o glumi i teatru napisao Albert Camus, francuski filozof koji je teatar i glumu označio kao pokušaj bijega od (loše) stvarnosti koju determiniraju tjeskoba, strah, neispunjenost čovjeka, zapravo bijeg od samoubojstva. U tragikomičnoj prirodi svakodnevnog života Camus ispituje elemente različitih života (životnih poziva): osvajač, GLUMAC, zavodnik, pisac.
I gluma je svojevrsni apsurd,usuđujem se zaključiti, ugodan apsurd, a kazalište mjesto u kojem glumci daju svoje tijelo, pokret, mimiku, glas, i nadahnjuju lik (ulogu) koju pokušavaju nesebično predati publici.
U mnogim lokalnim prilikama, pa i u našoj, virovitički teatar otimao se, i još otima - malograđanštini i palanačko - varoškom duhu.
I stoga, bolje lice Virovitice zaslužuje ovaj laudatio - pohvalu.
