Unatrag nekoliko godina, život je na našem planetu postao prilično naporan, ne samo zbog prirodnih nepogoda (potresi, poplave, uragani,visoke temperature) nego i radi ljudskih aktivnosti (zaraze, ratovi, inflacija, energetska kriza). Stalna prisutnost straha i nesigurnosti djeluju na „dušu i tijelo“, pa neki zapadaju u depresiju, neki se predaju opijatima a neki odlaze u kazalište. Budući da je društvo na granici pucanja, kvalitetna komična predstava može poslužiti kao melem (skoro sam sigurna da nije najbolji trenutak za tragedije ), pa je, izgleda, na tom „tragu“ Kazalište Virovitica s predstavom „Budala za večeru“ Francisa Vebera u režiji Draška Zidara (7.10. 2022.).
Francis Veber (1937.) je francuski dramatičar, scenarist i filmski redatelj zavidnog filmskog opusa, a film „Le diner de cons“ (Večera budala) koji je snimio 1998. prema vlastitoj drami, postao je pravi hit. Redatelj Vladimir Gerić (1928.) zadužio je hrvatsko kazalište brojnim prijevodima pa je preveo i ovu Veberovu komediju naslovivši je „Budala za večeru“. Iz kazališnih arhiva proizlazi da je prva izvedba ove komedije bila 2002. u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“ (redatelj Jiri Menzel), a potom 2009. u HNK Osijek (redatelj Joško Juvančić). Glumeći u potonjoj predstavi Francoisa, Draško Zidar se bez problema ogledao u režiji ne pretjerujući ni u čemu, pa glumci prirodno i uvjerljivo izgovaraju duhovite replike logično gradeći likove i razvijajući radnju.
Opisana kao komedija zabune, „Budala za večeru“ suprotstavlja bahatog i bogatog pariškog izdavača Pierrea Brochanta i prostodušnog, ljubaznog Francoisa Pignona, poreznog namještenika koji radi makete od šibica. Pierre je pozvao Francoisa na večeru u svoje društvo zato što je procijenio da će Francois pričajući svoje „budalaste“ dogodovštine odlično zabavljati Pierreovo društvo. Naime, svake srijede jedan od članova društva mora dovesti nekoga s kim će se svi zajedno sprdati, a „pobjednik“ je onaj čija je „budala“ bila najzabavnija.
Neočekivani bolovi u leđima priječe Pierreov odlazak na večeru, ali kako nije stigao otkazati Francoisu, ovaj mu dolazi u stan iz kojeg je upravo otišla Pierreova supruga Christine, ogorčena na suprugovu „zabavu“. Pierre telefonira uokolo u potrazi za njom, pri čemu mu pomaže Francois unoseći brojne zabune. Očajan što ne može pronaći suprugu, Pierre naziva nekadašnjeg prijatelja Leblanca koji mu se pridružuje u stanu. Stjecajem okolnosti tu se uskoro zateknu (slučajno) Pierreova ljubavnica Marlene i poreznik Lucian Cheval (jer zna adresu zavodnika kod kojega je možda Christine). Boraveći u dnevnoj sobi, Cheval uočava svjetla mjesta na zidovima i zaključuje da je Pierre poskidao slike kako ne bi izazvao sumnju u legalnost svojeg bogatstva. Bez supruge, bolnih leđa i osumnjičen za utaju poreza, Pierre sjedi skršen na sofi i jedina osoba koja ostaje s njim jest Francois, čovjek kojeg je planirao poniziti i koji mu na svoj nespretan način pokušava pomoći.
Popularne francuske „šansone “ i ukusno uređena dnevna soba (Krešimir Tomac) na čijim zidovima vise slike slavnih slikara (Modigliani, Matisse) ukazuju na dobrostojeću građansku obitelj, pa nema zabune oko pozicije uspješnog izdavača Pierrea Brochanta (Goran Vučko) i njegove supruge Christine (Sara Lustig). Kostimografkinja Vanda Grba je precizno i jednostavno definirala status svakog protagonista, pa su Brochantovi odjeveni otmjeno (i skupo), poreznici „činovnički“, a Marlene (Iva Slavić) ekstravagantno. Domagoj Garaj oblikovao je svjetlo pametno i suzdržano, jer se ovdje ne radi o frenetičnoj komediji, već o „običnim“ situacijama. Suradnica za scenski pokret Sanela Janković Marušić napravila je odličan posao vidljiv u detaljima poput ukočenog Pierreovog kretanja ili pijanog Marleninog posrtanja.
Mada nije duo-drama, „Budala za večeru“ je u najvećem dijelu duel između Pierrea i Francoisa što u glumačkoj podijeli znači između Gorana Vučka i Gorana Košija. Obojica su smiješni, ali su njihovi predznaci dijametralno suprotni: dok samodopadni Pierre gubi sigurnost i njegovo ponašanje izaziva podsmijeh, dotle Francois, više dobar no budalast (mada vele da su to dva brata blizanca) izaziva simpatije. Vučko odlično tumači nestrpljivog čovjeka kojeg „iznuruje“ usporeno shvaćanje onog drugog i zato je spreman narugati mu se u svakom trenutku.
Koši grimasama i nesnalaženjem u jednostavnim situacijama prikazuje osobu dobrih namjera i kada mu to ne uspijeva, postaje nam smiješan (očito smo svi pomalo opaki). Vučkova „pompoznosti“ i Košijeva „blesavoća“ izvrsno se upotpunjuju, pri čemu, što nije nevažno, ne prerastaju u karikature. Povod Pierreove propasti je promućurni poreznik Konj (u osječkoj podjeli ime je napisano kao Cogne, dok u Veberovoj podjeli piše Cheval, francuski konj) kojeg suzdržano ali upečatljivo oblikuje Draško Zidar.
Ulogu bivšeg Pierreovog prijatelja Leblanca zaigrao je mladi glumac Silvijo Švast koji je koncentracijom, govorom i mimikom ovaj, inače umjereno važan lik, učinio relevantnim. Zbilja sam uživala u minucioznoj „gradnji “ Leblancovog utjecaja na Pierrea, pri čemu je Švast jednako komunicirao s Vučkovim licem i potiljkom. Lustig nije imala previše prilike u ovom „muškom“ komadu, osim kao asistentica redatelja. Slavić je napasnu Marlenu prenaglasila i tako je izvukla iz duha cijele komedije što nije dobro „sjelo“.
Dobar tekst, suzdržana režija, suvisla glumačka podjela i odlično oblikovani karakteri morali su iznjedriti kvalitetnu predstavu. I jesu!
