Predrag Štromar novi predsjednik HNS-a
Nino Raspudić: Bit ću kandidat Mosta
Bernardić: Plenković štiti Sanaderova štićenika
Plenković: Škoro nije čovjek koji je spreman vući Hrvatsku naprijed
DZS: Pad broja zaposlenih u obrtu i djelatnostima slobodnih profesija
U prvom tromjesečju hrvatski BDP možda porastao, no slijedi duboka recesija
Crna Gora prva "korona free" država u Europi

  Kazalište Virovitica

KAZALIŠNA KRITIKA OLGE VUJOVIĆ Nema ptica, ali ima glumaca

  Olga Vujović           10.02.2020.         1106 pogleda
KAZALIŠNA KRITIKA OLGE VUJOVIĆ Nema ptica, ali ima glumaca

Prema dostupnim zapisima, grupa virovitičkih glumaca odigrala je 3.veljače 1900. u gostionici „Grčić“ šalu „Sluge muzikanti“ (uz tamburaše, dakako) pa je spomenuti datum odabran za Dan kazališta Virovitica. Najbolji način za obilježavanje takvog Dana jest nova predstava , ali od kada je premijera postala prva u nizu kazališnih (uglavnom gostujućih) predstava, manifestacija je nazvana Virovitičkim kazališnim susretima ili prepoznatljivo VIRKAS . Šesnaesti Susreti (7.2.- 7.3.2020.) počeli su premijerom autorskog projekta „Kao i svaki dan“ dramaturginje/dramatičarke Vedrane Klepica i redatelja Aleksandra Švabića prema motivima Aristofanove drame „Ptice“.

Aristofan (oko 445. pr.n.e. – oko 385.pr.n.e.) je predstavnik stare atičke komedije i jedan od najznamenitijih grčkih komediografa, a njegova djela odišu satirom i nerijetko bespoštednom kritikom atenskog društva, što je vidljivo i u komediji „Ptice“ (2.nagrada na Velikim Dionizijevim svečanostima 414.pr.n.e.), čiji se tekst ubraja među prva utopijska ostvarenja. Pitala sam se, čitajući u prijevod Mladena Škiljana, ovu dugačku i pomalo zapletenu komediju, kako će funkcionirati na pozornici, jer njezin sadržaj nije lako pratiti bez poznavanja atenske povijesti i grčke mitologije, odnosno Aristofanovih aluzija na vlastite suvremenike i tadašnja aktualna društvena zbivanja.

Na početku priče, Euelpid i Pisteter, dvojica nezadovoljnih atenskih staraca, tragaju za mitskim tračkim kraljem Terejem koji je kažnjen preobrazbom u pticu-pupavca, nadajući se da će im on pomoći u pronalaženju grada gdje će im život biti ljepši nego u Ateni. Međutim, ne sviđa im se niti jedan od predloženih gradova, pa zato oni pupavcu Tereju sugeriraju izgradnju novog boljeg i drugačijeg grada, ptičjeg polisa (Kukumaglajgrad) u zraku između tla i Olimpa. Aristofan opisuje različite vrste ljudi koji pohode ptičji grad, ali nemam baš puno razloga prepričavati ovu komediju, jer su ptice iz projekta odlepršale, a ostala je grupa ostarjelih ljudi u, kolokvijalno govoreći, staračkom domu na čijem se zidu koči natpis: „Od kolijevke pa do groba najljepše je staračko doba“.

Švabić je scenu podijelio u dva dijela,pa tako u prostranijem dijelu obitavaju starci, dok su u drugom oni izvan njihovog neposrednog svijeta, dakle osoblje doma i neočekivani promicatelj promjena. Odjeveni „za po doma“ (Švabić), starci provode svoje dane u upornom gledanju televizijskog programa (Mijo Pavelko, Snježana Lančić) i kartanju (Draško Zidar), čekanju telefonskih poziva (Vlasta Golub), strastvenom čitanju i pušenju (Blanka Bart) ili pričanju „kaubojskih“ viceva (Igor Golub) – iako se naoko ništa ne događa, svaka je scena majstorski odglumljena. Već dugo nisam vidjela tako dobre, tako vjerne i tako potresne glumačke minijature.

Iako mladim ljudima starci uglavnom djeluju groteskno i komično, boljim zagledanjem ispod te vremenske maske prepoznaju se još uvijek topla i zaigrana srca. Vjerujem da je virovitičkim glumcima bila nemala novost pomanjkanje čvrstog teksta i naglasak na improvizacijama, ali oni su svoje „starce“ oblikovali na vrhunski način.

Polaganim hodom, neočekivano srdačnim smijehom (što se ubraja među najteže glumačke izvedbe) i „zagriženim“ pušenjem Blanka Bart je u svojoj Zlati oživotvorila osobu koja još uvijek nalazi zadovoljstva u životu. Opsjednutost kojom se Marija ustremljuje na telefon odnosno mogućnost telefonskih razgovora ubrojila bih među najbolje uloge Vlaste Golub: uz malo riječi, izgubljenim pogledom i usredotočenošću na crni starinski aparat, ona je stvorila lik s kojim istinski suosjećamo.

Starog Vilija, ljubitelja vesterna, kartaša i stalnog posjetitelj pisoara, Igor Golub nadahnuto prikazuje kao nekoga tko je navikao biti „duša društva“, ali sada je pomalo gnjavator. Mijo Pavelko vrlo vjerno dočarava starca kome je tjelesnost postala opterećenje, pa neprestance mljacka, spava ispred televizora pri čemu hrče, slini i slično – sve neugodnosti što ih donosi starost. Njegovu moguću partnericu Danijelu, koja je usprkos godinama još uvijek svjesna svojih ženskih čari, na profinjeni i delikatni način prikazuje Snježana Lančić.

Draško Zidar kao „najbolje držeći“ predstavlja svojevrsno kolektivno sjećanja na prošlost virovitičkog kazališta (koje djeluje neprekidno od 1945.) u čemu mu se pridružuje (novi stanar staračkog doma) neumorni Antun Vrbenski. Bilo je doista vrlo dirljivo slušati šarmantna prisjećanja na davna kazališna zbivanja i na nekadašnje generacije, ali se ovaj dio teksta nije baš najbolje uklopio u cjelinu.

Poput određenog lajtmotiva pojavljuje se Perica (Goran Koši) koji elaborira pojam nasljedstva (pozivajući se na Hamurabijev zakonik?) i dokazuje da bi se u domu i od mirovine moglo odlično živjeti, ukoliko se drugačije regulira odnos prema nasljedstvu.

Osim kao pojedinačni likovi, glumci su skupno također odlično funkcionirali kako kroz pokret (Ana Javoran) tako i tempom izvedbe (Aleksandar Švabić). Budući da su duhovno „na drugoj strani“, dakle da su zaposlenici a ne korisnici staračkog doma, za kraj sam ostavila najmlađe članove (u ansamblu i u priči), a to su izvrsna Sara Lustig kao opaka medicinska sestra i odličan Goran Vučko kao njezin smušeni suradnik Lino.

Očarana glumcima, moram ipak primijetiti da nisam sasvim sigurna o razlogu i namjeni ove predstave: ako govori o starosti, morala bi dovesti do nekog zaključka; ako govori o mogućnostima boljeg života u staračkom domu, morala bi biti uvjerljivija; ako propituje raznolika nasljeđa, tekstove bi trebalo uskladiti.

Bez obzira na primjedbe, opet naglašavam da su se virovitički glumci odlično snašli u novim okolnostima i da je ova predstava možda koračić u smjeru nekog drugačijeg kazališnog promišljanja.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.