Gostovanjem predstave „Mala Moskva“ Tomislava Zajeca u režiji Olje Lozice i koprodukciji Kazališta Playdrama i HNK Split (3.11.2018.) počeo je u Kazalištu Virovitica (14.2.2020.) drugi tjedan 16.virovitičkih kazališnih susreta (7.2.-7.3.2020.). Zajec se u ovoj (naručenoj) drami „poigrao“ dobro poznatom Čehovljevom dramom „Tri sestre“ preuzevši imena četvero ključnih likova, prepoznatljiva zbivanja i okolnosti (čak doslovce), ali profilirajući ih na drugačiji način.
Prije nego pročitamo imena četvero protagonista, već iz naslova naslućujemo da se autor inspirirao upravo tom dramom, jer usprkos brojnim likovima i zapletenim odnosima među njima, lajtmotiv Čehovljeve drame je povratak u Moskvu gdje su sestre bile sretne. U Zajecovoj drami imenom Mala Moskva otac je nazvao obiteljsku kuću, a objašnjenje leži u njegovoj opsjednutosti Rusijom. U igri pogađanja gradova („Grad. Na M. Šest slova“) spominju se najrazličitiji gradovi na slovo M (uključujući gradove poput Meke ili Makarske, dakle imena neodgovarajućeg broja slova) da bi se pri kraju igre Irina usudila izgovoriti „Moskva“, pitajući se zašto ih otac nikada tamo nije odveo.
U Zajecovoj drami naznačena su različite vremenske dionice, no Lozica vješto usklađuje zbivanja, tako da su važni sudionici, njihovi osjećaji i sami događaji, a ne kada se što zbilo. Iako se likovi neprestance razgovaraju slutimo njihovu izoliranost jer se teško nose s vlastitim sudbinama: Olga (Petra Kovačić Pavlina) i Maša (Monika Vuco Carev) su u društveno neprihvatljivim ljubavnim vezama, Andrejeva (Nikša Arčanin) spolna orijentacija je nepoćudna, a Irina (Ana Marija Veselčić) pokušava zaliječiti traumatično seksualno iskustvo.
Koliko god tijekom izvedbe pojedine scene djeluju neobične, iznenađujuće ili upitne, sve je doslovno upisano u dramskom tekstu: Irinino gnječenje rajčica zbiva se u jutro nakon njezine rođendanske proslave i logično vodi spravljanju napitka protiv mamurluka (mada tragovi soka zaostali na odjeći mogu asocirati na krv); životinjske maske na glavama odrazi su njihovih karaktera; završna, gledateljima vjerojatno zbunjujuća scena, izgovorena autohtonim pučiškim (Pučišće, otok Brač) govorom iz sredine 20.stoljeća može se tumačiti kao svojevrstan čin razrješenja. Naime, požar koji je zapalila Olga ujedinjuje obitelj, Mašin telefonski poziv završava njezinu ljubavnu traumu, dok se Andrej i Irina odlučuju za promjene. U svemu se naslućuje pomirenost sa svijetom i spremnost za novi život (Olga: „Počinje novi život, gotovo protiv naše volje. Da nam je znati, da nam je znati“ ).
Za praćenje zbivanja u predstavi „Mala Moskva“ nije potrebno poznavati Čehovljevu dramu „Tri sestre“, jer je ona Zajecu predstavljala inspiraciju a ne imperativ, tako da se poznavatelji Čehova mogu samo smješkati prilikom prepoznavanja pojedinih motiva i uočavati preobrazbe kojima su ovi podvrgnuti. Ključna razlika između klasične i suvremene drame jest obrnuto kretanje: dok kod Čehova likovi iz zabiti teže odlasku u željenu Moskvu, kod Zajeca se kriju u obiteljskom gnijezdu (vrhunac izoliranosti je otok).
Ono što je zapisano u obje drame (kao i u stotinama drugih) su tjeskoba, potreba za utjehom i nužnost daljnjeg života. U tom ozračju proročki glase Olgine riječi: „Kažu da je život kombinacija odvažnosti i mjere“, koje silno potresno po pučiški ( „Govoridu da je život kombinacija odvažnosti i mjere“) izgovara Petra Kovačić Pavlina. Utočištem postaje kuća odnosno kauč okružen stojećim lampama (Igor Vasiljev) i za potrebe dijaloga četiri stolice na kojima sjede parovi koji komuniciraju, dok su istovremeno pored njih oni kojih u danoj sceni zapravo nema. U samoj scenografiji nema velikih zahvata: premještaju se rasvjetna tijela , obilje balona označava rođendansku proslavu i ti minimalni pomaci su odraz statičnosti života samih likova. Jednostavna odjeća (Vasiljev) ukazuje na njihovu nevoljkost , a glazba Matka Botića svojom „potmulošću“ odražava situaciju u kojoj likovi ne znaju što bi poduzeli nego da se uzajamno stisnu.
Ma koliko proučavali tekst, divili se scenografiji i glazbi ili bili zadovoljni s redateljski uprizorenjem, ipak u sjećanju ostaju (ili ne ostaju) glumačke izvedbe. Gledajući (ne po prvi put) ovo četvero mladih splitskih glumaca, usuđujem se proreći da splitska kazališna scena smije puno očekivati. Nikša Arčanin prikazuje svojeg nesigurnog Andreja blagim mucanjem (upisanim u tekstu), a zbog kockarskih dugova i nesposobnosti da se izbori za vlastiti život (profesionalni i intimni) djeluje kao najkrhkiji član obitelji. Najmlađa sestra Irina u interpretaciji Ane Marije Veselčić (sada umjesto prvotne Đane Kuzmanić) poput proročice sluti sve buduće događaje, ali zatvorena u svojem razočaranju, spremnija je za smrt nego za život. Maša Monike Vuco Carev energično, mada uzaludno pokušava posložiti svoj život , dok najstarija sestra Olga(više kao majka i tutorica) u interpretaciji Petre Kovačić Pavlina sjajno prikazuje ženu naviklu da sve kontrolira (osim vlastitog života).
Predstava „Mala Moskva“ nije predstava koja će se svima svidjeti, ali predstavlja primjer odlične suradnje između dramskog pisca, redateljice i glumaca. Za moje poimanje kazališta ona je prototip dobre predstave, što znači da ne nudi puku zabavu (mada ima pregršt duhovitih replika ) ili poruku, već materijal za razmišljanje, osjećajni angažman i užitak u umjetničkom činu.