Ponekad sam znao pomisliti kako me zapravo cijelog mrze u dijelovima. Ovim riječima književnoga predloška – romana „Zmajevi koji ne lete“ osječke književnice Ivane Šojat objavljenoga 2020. godine – u vizualno privlačnom treptaju oka na velikom platnu, započinje njegova istoimena kazališna adaptacija. Sam roman prati slom dječaka Marijana, rastrgana između posvađenih roditelja (bivših supružnika), kojega upravo manjak obiteljske cjelovitosti i harmonije odvodi u ralje ovisnosti i (vršnjačkim nagovaranjem ostvarenu) zastrašujuću uporabu osvježivača.
Uz nesređenu obiteljsku situaciju, tinejdžer Marijan izložen je i pubertetu koji mu postavlja brojne zamke. Na ovoj rascjepkanosti pojedinca, njegovim vanjskim i unutarnjim demonima te težini svakodnevice koja donosi još uvijek mu neistraženo područje odrastanja temelji se i predstava koju je realizirala osječka udruga „Oksimoron“ u suradnji s mladim ljudima Akademije za umjetnost i kulturu te Kulturnim centrom u Osijeku. Predstava je u Virovitici izvedena u nedjelju, 20. veljače 2022. godine u 19:30 sati. Igrana je u akustičnoj dvorani Glazbene škole Jan Vlašimsky u Virovitici, što se pokazalo izuzetno zahvalnim iskustvom, s obzirom na to da su zvuk, pokret i vizualni efekti naglašeniji od govorenih sekvenci.
Marijana je vrlo uspješno utjelovio Nikola Radoš, njegova psihijatra virovitičkoj publici već poznati Toni Leaković (Happy u predstavi „Smrt trgovačkog putnika“), a uz njih u stvaranju predstave sudjeluju i Nikolina Odobašić te Andrija Krištof, čija je prisutnost realizirana u pokretima i poigravanju vizualno impresivnom (često nefizičkom nego osjetilnom) scenografijom. Svoj blagoslov radu mladih kolega sudjelovanjem su dali i osječki glumački prvaci, Sandra Lončarić i Ivan Ćaćić, koji su posudili glasove Marijanovim roditeljima.
Ne treba zaboraviti ni režiju glumca i lutkara Marijana Josipovića koji svoju svestranost i poznavanje pozornice pokazuje i u pomoćnom koordiniranju svjetala i glazbe tijekom izvedbe, kao ni dramaturginju Ivanu Klaić koja uspijeva izdvojiti ključne dijelove romana koji su presudni za razumijevanje književnoga djela u scenskom obliku te zapisati prigodan dramski tekst, stavljajući naglasak ponajprije na unutarnja proživljavanja glavnoga lika i čineći ih dostupnima pogledu publike.
Minimalističku kostimografiju i scenografiju obogaćenu igrom na trenutke psihodeličnih svjetala po običnom bijelom platnu (izmjena kolorističkoga i teksturnoga izgleda same pozornice, a projekcija s platna često postaje dijelom predstave i stupa u interakciju sa živućim glumcem) postavio je Bruno Osmanagić, a producentski posao odradila je Iris Tomić uz asistenciju Virovitičanke Matee Bartulović. Dobitnim potezom i upotpunjenjem sjajnih i obojenih videoprojekcija ove predstave svakako se može smatrati i glazba za koju su zaslužni bend Svemirko te virovitički glazbenik Jakov Koščak (koji je svoj doprinos ovom kazališnom komadu dao autorskom glazbom).
Tijekom 45 minuta, koliko predstava traje, publika je mogla uživati u sjajnom scenskom doživljaju sačinjenom od govora, pokreta, svjetla, sjene i glazbe. Ispreplelo se ovdje nekoliko umjetnosti: kazališna, književna, likovna, glazbena. Svaka od njih pronašla je svoj dio i omjer, a ovakav netradicionalan pristup kazalištu zasigurno bi se mogao svidjeti i mlađoj publici, osobito onoj u čijim se lektirnim popisima nalazi upravo roman „Zmajevi koji ne lete“.