Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

KAZALIŠNA KRITIKA ANDRIJE TUNJIĆA Svatković Kazališta Virovitica: Ambicija iznad mogućnosti


  Virkas           Andrija Tunjić/Vijenac           28.02.2018.         778 pogleda
KAZALIŠNA KRITIKA ANDRIJE TUNJIĆA Svatković Kazališta Virovitica: Ambicija iznad mogućnosti

I kazalište je – ne samo život – mjesto gdje se mogu sresti i potvrditi kvaliteta i nekvaliteta. Prevlada li kvaliteta, govori se o uspjeloj, dobroj, odličnoj predstavi ili projektu. Osobita je sreća ako predstava progovori o nevidljivom, u čovjeku prisutnu, ako dotakne ljudske osjećaje i misli te rastvori realni život i navijesti metafizička prostranstva. Ako zapravo progovori o ljudskim sumnjama i strahovima i još „nedosegnutim metafizičkim konstantama“, kakve nude svevremena dramska djela - piše Andrija Tunjić u Vijencu.

Takvim svevremenim djelima pripada i drama Jedermann / Svatković Huga von Hofmannstahla, koja je u režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca premijerno izvedena 9. veljače u Kazalištu Virovitica, kojom su započeli ovogodišnji četrnaesti Virovitički kazališni susreti (Virkas). Riječ je o drami-moralitetu, kojoj je neka vrst izvora i uzora bio engleski moralitet Everyman, objavljen u Londonu 1490-ih godina, a Hofmannstahl ju je objavio 1911 godine, koje je u Berlinu i praizvedena.

U Svatkoviću austrijski dramatičar pokušava, kako je napisao prevoditelj Ante Stamać, „tradicionalnu kršćansku eshatološku problematiku ‘uprizoriti’ u svoj strahotnoj ljepoti“. U prologu drame dramatičar izričito napominje da iz sadržaja valja izvući pouku, a Stamać još dopisuje kako valja „jasno zaključiti da se ‘put u smrt’ glavnog lika odnosi i na ‘svakog od nas’“.

U režiji Maxa Reinhardta Jedermannom je 1920. otvoren i započeo Salzburški festival, od tada ne silazi s repertoara i amblematski je znak festivala. Na toj drami potvrđivali su se najbolji redatelji i najslavnija glumačka imena njemačkoga jezika. Ali ta drama nije slavna samo zbog kazališne povijesti i „izvanredne književne oblikovanosti, nego prvenstveno kao znak kojim se širi smisao ljudskog opstanka“, zapisao je Stamać.

Ideja je drame teološka, a njezini smo akteri svi mi, svi ljudi. U trenutku nezadovoljstva čovjekovim raspusnim, nebogobojaznim životom, Bog šalje svakomu od ljudi, svakom čovjeku, dakle svim svatkovićima, svoju glasnicu Smrt, koja svatkoviće poziva da se istog časa, bez opiranja i odgađanja, imaju staviti na raspolaganje Tvorcu i podastrijeti mu svoju životnu bilancu.

Protagonist Svatković imućan je građanin srednjeg vijeka, hedonist koji se gotovo ni u čemu ne razlikuje od suvremenoga bogatog čovjeka. Ima sve što mu srce poželi, i ono što nije po Božjem i ljudskim zakonima; pokazuje neosjetljivost prema siromašnima, dužnicima, ohol je, rastrošan, nikoga se ne boji, ne preza ni od jednoga od ljudskih grijeha. Svi to vide samo on ne. Svevišnji ga pušta da griješi nadajući se da će se popraviti, a kada se ne pokaje, šalje mu Smrt da ga dovede kako bi položio račun života. Na putu do Boga, koji bi on odgodio, ne želi ga pratiti nitko osim vraga, koji ga pokušava odvratiti od puta Bogu i privoljeti sebi.

Po svemu poznatome Svatković je zahtjevan sadržaj i za kazališta većih kreativnih mogućnosti od virovitičkoga. To nikako nije opravdanje (ne)kvalitete predstave, nego samo konstatacija koja ilustrira kako ambicija neusklađena s mogućnostima ne proizvodi željeni rezultat. Činjenice pokazuju da Strelec – istodobno redatelj, scenograf i dramaturg – nije postigao rezultat, kakve je znao imati u tom kazalištu. Po svojem tekstu u kazališnoj knjižici nije ga ni očekivao.

On piše da je za njega „režija nastavak pisanja drugim sredstvima“, da je „dramski autor svoje rekao... i da kazališni ljudi nastavljaju njegov rad za publiku“, da nastavljaju tražiti „nešto što bi se publike ticalo, dotaklo je, sviđalo joj se“. Više se dakle pouzdavao u publiku, koja bi morala otkriti dramatičareve sadržaje što su na premijeri nadilazili mogućnosti indisponiranih glumaca.

Istih glumaca koji su napravili dosta dobrih, pa i odličnih uloga, ali nisu se susreli s tekstom u stihovima, koji zahtijeva više od pokazanoga. Za govorenje tih stihova nije dovoljna samo mehanika slijeđenja ritma rime, nego nalaženje sadržaja koji se u rimi krije, misli koje su hrvatskom današnjem teatru, ne samo u Virovitici nego i metropoli, često nedostižne. Ponajviše zbog smušenosti hrvatskoga društva, koje se boji jasnoće misli i stavova koji bi to društvo osovili na noge življenja stvarnosti i kulture.

Od sama početka, s pojavom Svatkovića odjevena u renesansni kostim i poslije u suvremeno odijelo (kostimografi Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić) – što je veza sa svevremenim svatkovićima – predstava nije ponudila pitanja ni sumnje koje tekst ima. Flah gluma protagonista, Draška Zidara – njegov neuspio pokušaj interpretacije nonšalantnog bahatnika – otpočetka je predstavu gurala u prostore koji prema životu i metafizičkom imaju nezainteresiran odnos.

Više glumačke uprisućenosti ponudili su Snježana Lančić (Smrt), Sara Lustig u više malih uloga, a najviše Goran Koši, ponudivši glumačku energiju kakvu predstava nije imala.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: