Vesna Krmpotić - još neobjavljeno

Bila jedna planina od sedam uspona, a kao isklesana. “Kamo se uspinješ? I dokle ćeš“? pitala je dolina. “U nebesa, do nebesa”, odgovarala je planina. “Sve drugo mi je dosadno”. I planina se penjala i penjala. Sedmerostruko, a kao isklesano. Onda je jedan čovjek stao pod planinu, pogledao uvis, i kazao: “Reci mi, što vidiš, planino, kad gledaš s vrha”?

U selu je živjela jedna djevojka, manje-više lijepa, manje-više dobra, manje-više pametna. Ljepše od nje brzo su se udavale, bolje od nje sporije su se udavale, pametnije od nje jedva nekako. Ali ta djevojka ne htjede se udati, već je čekala. Čekala je da naiđe netko neviđen, netko tko neće biti manje-više lijep, dobar, i pametan, već baš najviše takav.

Ljudi su Ga okružili, spremni Ga slaviti ako im ispuni želje, ili Mu okrenuti leđa ako se o njih ogluši. Nitko Ga nije zavolio zbog Njegovih dubokih očiju, zbog smiješka, zbog frule. Nitko Ga nije zavolio zbog Njega samoga. Svatko mu je prišao zaradi maloga sebe.

Bila jedna djevojčica, jedna tiha zabuna prirode. Naime: ona nije bila biće od krvi. U žilama joj je strujio zvuk. To se nije znalo, jer kako da se zna, kad se živjelo u dalekomu selu daleke Albanije, gdje se ne ide kod liječnika, već kod travara, vidara, i skidača uroka.

Bio jedan as u Božjemu rukavu, pomalo nestrpljiv da padne na stol od igre. “Zašto sve ove druge karte, sve te sedmice, devetke... Zašto čak i kraljice i kraljevići? Ma zašto čak i kralj prije mene”? tužio se samomu sebi, ne usuđujući se prigovoriti Božjoj strategiji igre.

Bio jedan drvosječa, tamo u dalekomu Brazilu, gdje se sijeku tolike silne šume. Drvosječa po imenu Juan radio je za bogatoga izvoznika drveta. Bogati izvoznik svakoga je dana bivao bogatiji. Juan je također dobro zarađivao. I nije mislio kakav je taj posao kojim se bavi.

Grabili su, grabili, po žarkomu suncu, kroz pust kraj, jedan skapajući, a drugi nikad življi. Ispod njih talasale se deve, ispod deva talasao se pijesak do kraja prizora, do crte obzora.

Bio jedan luđak, koji je znao da je lud. Možda je on zapravo bio mudar; jer živio je u zemlji luđaka, gdje nitko od ludih nije ni sanjao da je lud.

Selo je gorilo, ali nitko to u selu nije primijetio. Požar su spazili pastiri s nedalekih obronaka. Užasnuti su gledali gdje ljudi u selu idu na bunar po vodu, čavrljaju uz plot, odlaze u krčmu, i okopavaju pretkućno lozje.

Na pitanje jednoga učenika što je to jednota, i u kakvoj je svezi s ljepotom, učitelj ispriča ovu priču:

Ne treba ti štap, ni štaka.

Ni vodič, ni smjerokazi.

Ni svjetiljka navrh mraka.

Kad riječ dotakne svoj strop, dodirne svoj vrh, od toga časa ona postoji samo kao šutnja.

Dođosmo sa slavlja prazni, još vlažni, mi, vrčevi razni. Neka se zna da se iz nas pilo blagdansko vino.

Poderao se zastor. Krpali su ga. Opet se poderao. Opet su ga krpali. Kad se opet poderao, staviše poveću zakrpu. Kad se još jednom poderao, staviše dvije.

Jednom je jedan dječak iz Donjega breskvika, općina Mrsomudište, sreo dječaka s Marsa. “Ja sam s Jupitra”, lagao je Mali zeleni. “Ah, to je meni baš svejedno”, odgovorio je zemaljski dječak. “Jupiter, Uran, Saturn... Od svih devet najbolja je Zemlja”.

Ljeto je odlazilo, plačući gorko. “Ne vjerujem da ću ikada više doći” grcalo je, opraštajući se s pticama, pčelama, cvijećem. “Svi pričaju da se vraćamo, ali ja u to ne vjerujem. Tko jednom ode, ode zauvijek”.

“Sve te priče o Meni vadiš iz sebe”, rekao je Divni pripovjedačici, dok je spavala bez sna. “Što to govoriš? Iz kakve sebe, o kakvomu Tebi? Ne snalazim se kad nas ima više od jednoga”, odgovorila je.

Divni je prolazio. Svi su Ga gledali i šaputali što vide, kao da im je to posljednji pogled i šapat u životu. Samo je jedan čovjek šutio.

Uričem ti sastanak

u vlastitoj kući:

u tvojemu srcu.

“Samo Ti znaš da to nisam ja”, izgovori jedan mrk i strašan čovjek, pravi demon, gledajući u Divnoga Stranca. “Svi drugi misle da sam to ja – ova tamna spodoba, koje se svi plaše. Da, svi me izbjegavaju. Ili mi se klanjaju. Pa mi se bijedno ulaguju. Pišu knjige o meni. Sklapaju sa mnom ugovore, kao ona stara budala, Faust. A Ti jedini znaš da to nisam ja”.