Blog urednika

Josip Đakić nazvao je prijedlog izmjene Zakona o sprečavanju sukoba interesa, demagoškim trikom, rekavši da će odsada sredstvima upravljati politički podobni.Od svih HDZ-ovaca našao se o tome govoriti upravo onaj koji dolazi iz županije poznate po tome da ne možeš ni ulice čistiti ako nisi politički podoban.

Ovaj blog namijenjen je svim onim čitateljima koji žele znati zašto uvodimo reda među komentarima pod člancima, svim prijateljima koji su ovih dana zvali telefonom ili slali sms, fb i mail poruke, dobronamjernim i zabrinutim komentatorima i onima koji su mene i moje suradnike nazivali bolesnicima, kretenima, budalama i šta ti ja znam kakvim ne sve pogrdnim imenima.

Hrvatska bukti! Stotine radnika prosvjeduje u riječkom brodogradilištu, osječki pivari ne kuhaju zlatnu tekućinu, štrajkaju dubrovački građevinari, više mjeseci plaće nije dobilo tisuće radnika od Vukovara do Splita, od Slavonskog Broda do Pule, štrajk su najavili i radnici Keramičke industrije Orahovica, a ministar Šuker nas širokim osmijehom uvjerava da je sve u redu, da je stanje pod kontrolom i da svi mogu mirno spavati. Iz ministarske perspektive problema dosita nema.

Ministri unutarnjih poslova u Hrvatskoj efikasni su samo onda kad treba slati policiju na prosvjednike, kada pendrecima treba spriječiti otvoreno izražavanje nezadovoljstva skupine građana i po nalogu, uglavnom bahatih čuvara staljinističkih pečata, ušutkati ih pozivajući se na razne članke raznih zakona koje čitaju onako kako arogantnim nalogodavcima paše. Kad treba biti efikasan u razotkrivanju korupcije onda se čeka pravo vrijeme, nečiji mig, dozvola svevišnjih i politička klima, a članci i zakoni, pravilnici i odredbe, pravda i zdrav razum tada nisu toliku bitni.

Ministru Karamarku ne preostaje ništa drugo nego u Đakovo poslati svog Schützera s pitanjem: Tko je “popalio” žito! Možda bude uspješniji od onog iz serije pa konačno uhapsi i “studenta” koji je odgovoran za katastrofu s Đakovštinom.

Rečenica „A sada prisavska posla“ kojom je urednik i voditelj Dnevnika HTV-a Siniša Kovačević neku večer u središnjoj informativnoj emisiji najavio jedan od priloga zasigurno će uči u udžbenike televizijskog novinarstva. Budućim novinarima to se može tumačiti kao ironijski način ograde od materijala koji, po zapovjedi nadređenih, urednik mora uvrstiti među događaje dana od nacionalnog interesa, a sam zna da sramotni prilog koji je uslijedio ni po čemu nije zadovoljio kriterije top vijesti za Dnevnik.

Kao i u većini teških stvari u našem društvu posao umjesto obitelji, društva, policije i pravosuđa moraju odraditi mediji: Okrenite kameru, isključite ton, osudite primitivizam…

Mudrijaši iz Banskih dvora i s Pantovčaka smatraju da krizu moraju solidarno rješavati umirovljenici, učenici, poljoprivrednici, branitelji i radnici, jednom riječju građani. Da, kada je u pitanju globalna kriza čiji nas krak tek sada udara jačinom zamaha golf palice od koje igrač može oglušiti, ali nikako ne za onaj, veći dio, koji su sami izazvali i čijim udarcima odolijevamo već godinama. Pa nisam ja kriv, a globalna recesija nikao, što Hrvatska ima 126 gradova i 429 općina, dvostruko više od jedne Engleske koja pak ima 15 puta više stanovnika nego Hrvatska i što neki načelnici imaju veće plaće nego ministri.

Ima još nešto tragičnije za Hrvatsku od televizijskog kršenja zakona i novinarske služinčadi a to je da budući hrvatski predsjednik postane čovjek koji će možda kazati da je i autor pjesme «Jasenovac i Gradiška stara» i svi junaci iz te tragičnice, a spominje se i Maks osobno, zaslužili najoštriju kaznu ali su se, eto, i oni borili za interese Hrvatske na neki svoj način – maljem, kamom, nožem, kamenom, plinom, streljivom, dravskom, savskom i dunavskom vodom, pjesmom te rasnim zapovijedima, uredbama i zakonima.

Vijest da na nekom odjelu virovitičke Opće bolnice već dvije godine leži pacijentica čija obitelj traži eutanaziju u Viroviticu donijeli su suradnici one besprizorne komercijalne televizije kojoj je senzacija u pravilu ispred informacije, čiji novinari ne znaju nalaze li se u Virovitici ili Vinkovcima i čiji urednici, sudeći po sramotnom prilogu u kojemu su bolesnu ženu nazvali noćnom morom, ne znaju ili ne žele znati što je etika u novinartsvu.

Puno je nepoznanica u toj reformi i koliko se god trudio, ministru ne polazi za rukom objasniti zašto građani Hrvatske, čija je stopa doprinosa za zdravstvo najveća u Europi, sada moraju plaćati dodatni harač, namet ili danak za osnovne zdravstvene usluge. Oprostite gospodine ministre, znam da ne volite ove izraze, ali ja se, kad u liječničkoj ordinaciji moram posegnut u džep i platiti ono što sam već jednom platio, osjećam kao netko koga harače.

Na putu do Novinarskog doma u Zagrebu gdje smo slušali odlično predavanje o legendarnom reporteru Franji Martinu Fuisu razgovaramo o tome jeli on virovitički ili zagrebački novinar. Na tu temu nije nas naveo naslov tribine («Zagonetna smrt zagrebačkog reportera») već navada da sve naše ljude koje su potekli iz Virovitice strpamo u isti koš bez obzira jesu li živjeli i stvarali u Virovitici, tu išli u gimnaziju ili su, tek usput, ovdje rođeni. Čvrsto sam branio uvjerenje da nekog možemo smatrati našim novinarom, glumcem, pjevačem, pjesnikom, inženjerom, liječnikom, sportašem, odvjetnikom ili sucem samo ako radi u Virovitici ili za virovitičke firme. Mogli bi proći i oni čije srca kuca za ovaj grad i koji mu, na ovaj ili onaj način pomažu, spominju ime, lobiraju, ovdje dolaze na vikende i godišnje odmore, posjećuju prijatelje ili su aktivni u Zavičajnom društvu.

Najavljivan kao automobilistički spektakl koji će pobuditi veliko zanimanje građana Virovitice, Virovitičko-podravske županije i cijele Hrvatske, Open rally challenge (ORC relly) doživio je među Virovitičanima pravi debakl. Toliko nezadovoljstva, negodovanja, prosvjeda, gunđanja, protesta, prigovaranja pa i psovki na jednom mjestu već dugo nismo čuli. Osokoljeni uspjehom, odlično organiziranih motorističkih utrka ulicama Virovitice, članovi Moto kluba Kumovi velikodušno su ponudili domaćinstvo auto trkama koje su, međutim, za njih bile prevelik zalogaj.

Ovog tjedna napustio na je Anđelko Erceg, izdavač i glavni urednik Makarske kronike, lista za kojeg kažu da je promijenio sliku o lokalnim medijima u Hrvatskoj. Umro je u svojoj Makarskoj u 53. godini života, nakon teške bolesti. Makarska je daleko od Virovitice, «Makarska kronika» vjerojatno Viroviticu nikada nije spomenula, a većina Virovitičana nije imali prilike vidjeti i čitati te novine. Nemam ni ja s Makarskom ama baš ništa, tamo sam zadnji put bio još prije Domovinskog rata, nisu me privikle ni prekrasne plaže jedne od najljepših rivijera na Jadranu. Koliko znam, malo je Virovitičana koji imaju veze s Makarinama ili Makarankama, a ne poznam nikoga tko se predstavlja kao «makarska zet» ili «makarska nevjesta».

Zapadni mediji sada suze liju nad kineskim slučajem želeći tu daleku azijsku zemlju prikazati u negativnom svjetlu iako su i sami svjesni da su i njima, baš kao i cijelom svijetu, upravo oni svojim agresivnim medijima nametnuli kult ljepote i savršenstva. Amerika je ta koja kugli zemaljskoj nameće duh sapunica i holivudskog smeća, a sada licemjerno kritizira gospodina Chen Qigang!

Trebao se dogoditi pokušaj ubojstva novinara velikog lista u metropoli da se napokon otvori i slučajevi nas koji radimo u mjestima gdje ne seže pogled s Medvednice i gdje urednici lokalnih listova mogu biti sretni što, za sada, umjesto bez glava ostaju tek bez dotacija.

Ova se rubrika zove Blog urednika i za nju već davno nisam ništa napisao. Ne zato što nije bilo ideje i tema već je ima obilje dnevnih događanja s kojih moram izvještavati pa onda ostane vrlo malo vremena za urednički blog. Nije običaj ovdje prenositi tuđe misli i stavove, ali forma je takva da ju može činiti široka lepeza, pa za one posjetitelje koji ne čitaju komentare ispod tekstova donosim misli forumaša pod nadimkom Miha.

Čini se da prolazi vrijeme onih koji misle da su nečim zadužili nadolazeće generacije i da će mladež pasivno gacati po moralnom bezdanu u koji nas tako uporno gura dvjestotinjak gramzivih familija i pet puta više njihovih pripuzničkih satelita okićenih ordenima i kojekakvim zaslugama.

Neuvjerljiva je i izjava da bi bilo strašno da netko "slučaj Škare-Ožbolt" poveže s politikom, «jer Komora je izvan političkih utjecaja». Valjda misli da se obraća bedacima, a ne građanima koje pojedini odvjetnici pelješe do nemoralnih granica. Njegova izjava da su medijski nastupi Vesne Škare Ožbolt nelojalna konkurencija jer «ljudi su bedasti i mogu pod utjecajem onoga što su pročitali otići k njoj» to i potvrđuje.