Blog urednika

Nagrade dodijeljene takvom gradu i predane u ruke takvoj osobi gube vrijednost i vjerodostojnost, a ljudi koji o tome odlučuju - kredibilitet. Ali, u Hrvatskoj nije čudno da se oni koji bi trebali brojati dane u Remetincu ili bar sakriti u mišju rupu šepure pozornicama i guraju pred kamere. To je ovdje pravilo, takvih je primjera na stotine.

Onoliko, ovoliko, određeno, dovoljno, nekoliko, oko, cirka, približno i ne znam kojim sve riječima pribjegavaju oni koji iz nekog razloga nešto prikrivaju, muljaju i skrivaju, u javnoj su komunikaciji, kad se od njih traže konkretne stvari, neprihvatljive.

U samo nekoliko dana doživio toliko gnjusnih uvreda, verbalnih napada, huškačkih prijetnji i sočnih psovki kao nikada od nikoga u 25 godina profesionalnog rada, najsmješnije od svega je što su me proglasili režimskim piskaralom i HDZ-ovim plaćenikom.

Što je drugo poruka da ćeš nekome lomiti kosti i da ćeš ležati u zatvoru doživotno ako treba, a novinar neka si vidi, ako ne ozbiljna prijetnja s ciljem da se ustraši ili uznemiri.

Veći dio novinara šuti i šutjet će, ali mi na Virovitica.netu nećemo pa makar nam očevi i sinovi vazda prijetili na šankovima svih gradskih birtija i izan njih.

Riječ je o tekstovima u kojima preispitujemo odgovornost lokalne vlasti prema narodu, transparentnom trošenju našeg novca, zloupotrebu ovlasti, uništavanju kulturno-povijesnog naslijeđa i odnosu prema nezaštićenima i slabijima.

Kraj rada Haškog tribunala ne bi trebalo značiti povratak na kulturu nekažnjavanja i sada je na medijima i civilnom društvu u državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije da vrše pritisak na svoje pravosudne organe, kako bi se procesi za zločine počinjene tijekom ratova devedesetih nastavili.

Nakon sjednice, raskopčali sakoe, Izbacili svoje dobro uzgojene trbušine, malo otpustili kravate oko vratina i krenuli da se na račun poreznih obveznika pogoste u restoranu tvrtke koja je oštetila državni proračun neplaćanjem poreza za bar pola milijuna kuna, ne obazirući se na dobacivanja građana i povike: HDZ lopovi.

Dobro pogledajte ovu fotografiju. Momak i bijeloj košulji s crvenom kravatom i štafetom u ruci je upravo onaj Ivan Pero Žagar koji se danas kurči ustaštvom i kritiziranjem onih koji nikada partijsku knjižicu nisu imali niti su bili podobni nositi poruke najvećem sinu naših naroda i narodnosti.

HDZ-ovci su jednostavno poludjeli i promptno našli saboreta, petokolonaša, udbaša, orjunaša, četnika i mrzitelja svega što je hrvatsko, na čelu s našim ministrom obrane, pa nogirali posve nedužnog čovjeka.

Gospodin direktor i potpredsjednik na žalost, ne navodi koji to portal širi klevete i demagogiju pa me strah da netko može pomisliti da se radi o našem mediju.

Ugodan je osjećaj znati da u zemlji suženih medijskih sloboda imaš kolegijalnu podršku kad te vlast sofisticiranim metodama pritišće ili daje vjetar leđa budaletinama kojima je normalno uzvikivati fašističke pozdrave, prijetiti i na kraju, možda i udariti.

Uzalud znaci zabrane prolaze, džabe rampe i prepreka, badava upozorenja radnika na opasnost - građani baš tuda moraju prolaziti, znatiželjnici što bliže žele zabiti svoj nos, ljudi se jednostavno ne obaziru na pravila ponašanja u zoni izvođenja radova.

Virovitica je već jednom doživjela svoj urbocid. Onda kada je srušeno desetak zgrada u samom središtu pa umjesto njih nikle Robna kuća, Salon namještaja, gljive… Saživjele su one s nama, baš kao što će i nove generacije saživjeti s ovim stablicidom, ali mrlja na obrazu grada će ostati, a protagonisti upamćeni. Baš kao što pamtimo one koji su srušili Bingov ćošak.

Još do jučer u virovitičkoj bolnice cvale su ruže, hortenzije, zumbuli, frezije, šafrani i tulipani, ma sve vrste proljetnog, ljetnoj, jesenskog i zimskog cvijeća. Idila jedna je bila. Sve je prštalo od elana, poleta, zanosa i zamaha. Uspješni rezultati poslovanja su se nizali, kupovana je nova oprema, otvarani su novi odjeli, zaustavljen je odljev liječnika, smanjila se lista čekanja, ljudi više nisu imali potrebe ići u druge bolnice, ni jedan doktor nije zatražio mito, a prezadovoljni pacijenti pjevali su i plesali od sreće. Milina!

Da građane doista drže budalama najbolje svjedoči prilog na službenoj gradskoj web stranici od 1. veljače ove godine naslovljen manirom bulevarske štampe: „Šok i nevjerica u virovitičkom Gradskom parku: U unutrašnjost naizgled zdrave platane stane čovjek od dva metra“.

Građevinska dostignuća danas su takva da se mogu izvoditi i najkompliciraniji zahvati a da se ne utječe na okoliš i ne devastira kulturno-povijesna baština gradova.

Građanska inicijativa Prijatelji malog parka došla je prekasno, ali bolje ikada nego nikada. Virovitica se napokon budi, ljudi su konačno shvatili da od šutnje i strahova koje su im u kosti utjerali kadabahije s rukom na srcu, stranačkim iskaznicama na čelu i manjkom empatije prema onima u čije se ime kunu, nemaju baš ništa.

U kontekstu obaveznog cijepljenja protiv gripe podaci o cijeni i broju doza i dobivaju novu dimenziju i javnost ih ima pravo znati. To naprosto, ne može i ne smije biti proglašavano poslovnom tajnom.

U takve bedastoće nitko ozbiljan, dobronamjeran i koliko-toliko obrazovan ne može povjerovati, ali problem je što u našem gradu živi puno neozbiljnih, nedobronamjernih i neobrazovanih pa laž izrečena dovoljno puta vrlo lako može postati istinom.