U caffe-baru Boom u četvrtak, 6. studenoga bit će prikazan dokumentarni film «Kao da je bilo nekada» Dušana Vasića. Film je nadavano prikazan na Zagreb film festivalu. "Kao da je bilo nekad" je dokumentarni film o grupi Ekatarina Velika (1981 - 1994). Bend je ostavio dubok trag na ex-YU sceni osamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi potom neobično tragično završio - čak pet članova kreativne jezgre grupe umrlo je u periodu od 1992. do 2002. od posljedica upotrebe heroina.
Film daje sveobuhvatan pregled karijere grupe, s posebnim osvrtom na pojedinačne sudbine članova u pokušaju da otvori pitanje tko je zapravo kriv za njihovu preranu smrt. Uz razgovore s preko pedeset protagonista (s preživjelim članovima grupe, kolegama, rođacima, prijateljima, suradnicima, obožavateljima i kritičarima) film nudi i velik izbor iz bogate arhive koju je redatelj osobno skupljao više od dva desetljeća, te neke dosad neobjavljene snimke. U filmu je zabilježen i nastup glumice Sonje Savić, koja je u međuvremenu podijelila sudbinu svojih najboljih prijatelja, čiju smrt nikada nije uspela preboljeti.
Redatelj, scenarist i proscent Dušan Vesić rođen je 1959. godine u Beogradu, u Srbiji. Po struci je povjesničar. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bavio se rock kritikom, devedesetih političkim marketingom, a od 2002. bavi se produkcijom televizijskog programa. "Kao da je bilo nekad" njegova je generacijska priča. Bit će prisutan projekciji u Boomu.
Donosimo nekoliko novinskih kritika
Hermetični stihovi, kakvi su uostalom bili svojevrsni trademark frontmana i tekstopisca Milana Mladenovića, pokrivali su nekoliko tema, od ljubavi do stanja u društvu, ali se glavna karakteristika pjesme otkrila tek nakon - par godina. Desetak godina nakon pojavljivanja ovog singla glavni članovi EKV-a bili su pokojni, a činjenica da su indirektno najavili svoj kraj samo je doprinijela slavi, ali i fami koja se u međuvremenu stvorila oko ovih prvaka Novog vala. «Par godina za nas» je od tada proglašena i najboljom rock pjesmom s prostora bivše Jugoslavije u velikoj anketi radija B92, a vrijeme Novog vala postalo je, i to zasluženo, mitska era umjetničke kreativnosti, ali i jedini period na ovim prostorima kada se činilo da smo uhvatili korak s ostatkom civiliziranog svijeta.
Nakon toga se većinom išlo jedan korak naprijed, a stotinu unazad, pa danas glazbenom scenom drmaju pojave poput Thompsona ili Cece. Zbog toga i ne čudi kako postoji potreba uvijek se vraćati Novom valu, od raznih tribute koncerata do nostalgičnih filmova kao što je «Sretno dijete» Igora Mirkovića, posvećenom drugom velikanu tog vremena, Johnnyju Štuliću. U međuvremenu se i beogradska frakcija novovalnih aktera i fanova organizirala te snimila dokumentarni film pod naslovom «Kao da je bilo nekad», u kojem se razgovaralo s pedesetak protagonista tadašnje jugoslavenske glazbene scene.
Režiju ovog filma potpisuje bivši novinar i glazbeni kritičar Dušan Vesić, koji je EKV pratio od samih početaka, a scenarij je napisao zajedno sa Sandrom Rančić, koja je cijelom projektu donijela potreban odmak, s obzirom da je u vrijeme Novog vala bila tek tinejdžerica. Vesić je ključne članove benda osobno poznavao, a to su bili Milan Mladenović, klavijaturistica Margita Stefanović i basist Bojan Pečar, dok su se bubnjari skoro pa sa svakim albumom izmjenjivali. EKV nije imao klasičnog šefa, nego su se o svemu dogovarali.
Milan Mladenović umro je u 36. godini života, dakle 1994. godine, a njegova smrt bila je i konačni trenutak sloma novovalne scene, čiji su prvaci ili tragično skončali ili napustili raspadnutu Jugoslaviju, objašnjava scenaristica Sandra Rančić: «Mogu sasvim sigurno reći da je poslije smrti Milana Mladenovića prestala postojati ideja o starom načinu života. Do tada je postojala borba i angažiranost, a njegova smrt je bila nenadoknadiv gubitak.» Zato snimanje ovog dokumentarca i nije prošlo najlakše, jer su se mnogi prijatelji i poznanici Mladenovića i ekipe po prvi puta javno govorili o njegovoj smrti, pa je bilo i dosta suza.
No, prokletstvo EKV-a nije se protezalo samo na troje glazbenika iz stalne postave, jer su tijekom devedesetih preminula još dvojica članova benda, i to od heroina i AIDS-a. Sve to je zapravo bio dio mračne strane životnog stila EKV-a, tvrde autori ovog dokumentarca, koji je definirao i njihovu glazbu, a Sandra Rančić ga opisuje kao «predanost, iskrenost i nepristajanje na bilo kakve kompromise». Pozicija EKV-a na jugoslavenskoj glazbenoj sceni osamdesetih nije od početka bila blistava. Bend je nastao nakon raspada Šarla Akrobate, a prva dva albuma nisu bili komercijalni uspjesi, iako su ih kritičari podržali. Vesić ističe da se sve mijenja s njihovim trećim albumom «Ljubav» iz 1987., koji postavlja temelje za ostavštinu koja se danas opravdano smatra jednom od najutjecajnijih kada je riječ o pop kulturi ovih prostora.
Naravno, bilo je i onih koji nisu bili oduševljeni darkerskim imidžom članova benda i Mladenovićevim tekstovima, koje su smatrali pretencioznim, a jedan od njih, koji to kaže i u «Kao da je bilo nekad» je i režiser Srđan Dragojević, najpoznatiji po «Ranama», paradigmatskom filmu Miloševićeve turbofolk Srbije. «Kad je sve počelo, generacija Novog vala je krenula ispljuvati sve što je bilo prije, a klinci kojima je pripadao Dragojević su bili pankeri i pljuvali su na Novi val. On je rekao da je njemu sve to bila foliraža», kaže Vesić.
Dragojevićev stav o, kako on kaže, foliraži EKV-a problematičan je utoliko što su članovi tog benda konzekventno stajali iza svojih stavova, pa i destruktivnog načina života, dok je on u petnaest godina od punk-režisera «Mi nismo anđeli» prešao put do glavnog glorifikatora srpskih nacionalističkih mitova, čime se bavi njegov nedavno dovršeni povijesni spektakl «Sveti Georgije ubiva aždahu».
Još jedna važna stvar u priči o usponu i padu EKV-a jest tadašnja povezanost Zagreba i Beograda, dva grada koji su svoje vrhunce doživjeli baš u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok se u ovom desetljeću naizmjenično iskazuju u tome u kojem će biti više kriminala i straha a manje dobre zabave i pamtljive kulture. Zagreb trenutno podsjeća na Beograd od prije pet-šest godina, no Dušan Vesić se prisjeća i kako je to izgledalo prije, naročito u Beogradu, koji je bio važna odrednica u stvaranja EKV-a: «Goran Marković je u filmu rekao da ako čovjek želi znati kako su se osjećali mladi osamdesetih u Beogradu - onda uzmeš i slušaš EKV. Oni su bend tog grada i tog trenutka. U osnovi, Beograd se tada nije razlikovao od urbanog Zagreba, ista scena. Mi odemo za vikend tamo, oni dođu ovdje, a tih 400 kilometara između nije bilo ništa. Ja sam jednom došao na tri dana a ostao čitav mjesec!»
Danas spontani ostanak u Zagrebu mjesec dana može, između ostaloga, rezultirati premlaćivanjem na ulici do smrti ili pogibijom u mafijaškom obračunu, a noćni život se većinom svodi na razne cajkaške klubove koje SDP-ova gradska vlast ne dira, dok, primjerice, mjesta urbane kulture mladih kontinuirano uništava. I zbog svega toga vrijedi pogledati «Kao da je bilo nekad», koji se u sklopu Zagreb Film Festivala prikazuje u Studentskom centru, uz napomenu kako je u njemu zabilježen i posljednji javni nastup nedavno preminule glumice Sonje Savić, inače jedne od ikona Novog vala. (G.D.)
Željko Luketić
«Kao da je bilo nekad», redatelja i povjesničara Dušana Vesića, bavi se usponom, značajem, ali i neizmjerno tužnim usudom legendarne skupine Ekatarina Velika, bendom čija je glazbena ali i fenomenološka ostavština jedna od najzanimljivijih na prostoru bivše Jugoslavije. Kako potentnih, dobro posloženih, pa i istraženih dokumentaraca ovog tipa na domaćim i susjednim prostorima ima vrlo malo, ili ih gotovo i nema, prikazivanje cjelovečernje verzije Vesićevog rada na Zagreb Film Festivalu svakako je jedan o vrhunaca programa. «Kao da je bilo nekad» u izvorniku je četverodijelna serija koju je emitirao beogradski RTS, u kojoj su u polusatnim epizodama razrađene sve one bitne teme koje je samo postojanje Ekatarine Velike doticalo: od nastanka, pa do uzleta i pada novog vala u bivšoj državi, te rata 90-tih koji je temeljito zakopao glazbene i kulturne scene u zaraćenim državama, Dušan Vesić odabrao je svoj unutarnji pogled postaviti kronološki, ali s već spomenutim, zaista mračnim naglaskom.
Dokument o Ekatarini tako je i dokument o umiranju, koji prati pet preminulih članova grupe i uz pomoć brojnih sugovornika, direktno upletenih u tu povijest, iskreno progovara i o možebitnim razlozima tog najprije ljudskog raspada. Također nedavno preminula glumica Sonja Savić već na samome početku dijagnosticira stvar izjavom kako je propast beogradske scene počela onog trenutka kada su njeni akteri shvatili da se heroin može i šmrkati. Uslijedile su tragedije u kojima se zrcalila vječna autorska dvojba, sadržana u pitanju, može li se bitno više kreativno dosegnuti ukoliko ste pod utjecajem narkotika. Odgovor je ponudio jedan od kasnijih suradnika Ekatarine, kazavši kako su isrpljujuće, gotovo cjelodnevne probe benda koji je težio savršenstvu, bile posve neuspješne ukoliko bio dio skupine bio čist, a dio drogiran. Dodavši potom kako nije bilo razlike kad su baš svi bili čisti, ili baš svi pod nekim utjecajem, priča o Ekatarini postaje i naznaka neke drugačije budućnosti, no ona se nije dogodila, upravo zbog toga što, pokazuje se često i u drugim sličnim dijagnozama, heroin ne jamči bolje pjesme, nego zatomljavanje neke osobne tjeskobe i praznine.
Najbolji dijelovi dokumentarca «Kao da je bilo nekad» tiču se i dvoje najslavnijih aktera koji su taj svoj weltschmertz liječili drogom. Rijetki sačuvani snimci Milana Mladenovića i Margite Stefanović odzvanjaju potresnom iskrenošću, i njima je s razlogom posvećen najveći dio minutaže. Mladenovićeva smrt devedesetih, zadnji koncert u Crnoj Gori i izjave prijatelja koji svjedoče kako je u nepunih dva mjeseca od čovjeka u dobroj formi postao leš kojega je izjeo rak pankreasa, nisu, međutim, ništa manje potresni od tragičnog kraja, primjerice, prvog bubnjara Ivice Vdovića Vd-a. Ta prva žrtva AIDS-a u Ekatarini imala je pogreb o kojem se i danas govori: na samome ukopu prevrnuo se njegov lijes, no od okupljenih prijatelja, nitko nije smogao hrabrosti da pomogne vraćanju tijela u raku. Svi su se toliko bojali bolesti da nisu htjeli nikakav kontakt, što je gotovo ista sudbina koja je zadesila i klavijaturisticu Magi, koja je također preminula od iste bolesti, sama, napuštena i u apsolutnom siromaštvu.
Nešto slabiji dio priče «Kao da je bilo nekad» jest onaj koji se bavi današnjom ostavštinom grupe, kada raznorazni tribute bendovi žive od presviravanja njihovog repertoara, ili se pak rade eksperimenti u kojima se originalni Mladenovićev glas komponira zajedno s novim sviračima. Nije spomenut i neizravniji dio utjecaja benda, primjerice postojanje nove beogradske grupe «Margita je mrtva», no u cijelome sadržaju, taj dio filma nije presudan. Dušan Vesić je, nadajmo se, samo tek pokrenuo ideju da se o ključnim imenima ex-yu glazbe govori i na ovakav način, jer doista ima još puno i važnih i zaslužnih. Kako je matica svega televizija, i to RTS, čija je arhiva najveća od svih današnjih televizija s ovog prostora, možda upravo i oni nastave s novovalnom pričom. I u Hrvatskoj bi se dosta toga moglo snimiti, no do tada, ostaje pogledati «Kao da je bilo nekad», bilo na festivalu, bilo u otkupu nekih od ovdašnjih medijskih kuća. Pretvarati se da povijest Ekatarine Velike jest samo povijest beogradske, a ne i ovdašnje glazbene scene, bilo bi, ipak, previše licemjerno.
