Svakomu putniku kroz carstvo bijaše zajamčen prijem kod cara, svakomu prostrta postelja, i ponuđena večera. Taj se dobri glas pronio na sve strane, pa se carstvom uvelike putovalo – svakoga dana barem po jedan namjernik, a to je mnogo za ono davno vrijeme u kojemu je na zemlji obitavalo svega nekoliko tisuća duša.
Sa svakim je putnikom car ljubazno razgovarao, raspitujući se o njegovoj obitelji, zavičaju, i cilju putovanja. Svi su rado pričali, i svakoga je car jednako rado slušao, i nitko nije nikoga uhodio, nitko nikoga ugrožavao.
Jednoga dana pristupi prijestolju putnik, koji nije podizao pogleda s tla dok je razgovarao s carem.
“Zar sam ja strašilo da me ne gledaš u oči”? našali se car. “Molim te, osjećaj se kao kod svoje kuće, i gledaj me i dok razgovaramo i dok šutimo”.
Putnik odgovori:
“Ti misliš da obaram pogled iz strahopočitanja prema tebi? Varaš se. Zemlji, care, dugujem više nego tebi, zato radije u nju gledam. Jer cilj je mojega puta zemlja, ona će me na kraju staze uzeti u sebe. A to isto vrijedi i za tebe. I ti bi, care, trebao gledati u zemlju dok s ljudima razgovaraš, bili oni tko mu drago”.
Car mu reče:
“Da si podigao pogled, vidio bi da ne gledam u tebe. Ali ni u zemlju”.
Putnik se snebi, zbuni, načas podigne oči put cara, i vidje da car gleda nekud uvis.
“Moj je cilj nebo, zemni putniče, od neba očekujem ono što ti očekuješ od zemlje”.
Hej, kakvo doba, kad su carevi bili pamet zemlje...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)
